Jeste li ikada poželjeli napisati knjigu? Ljubavni roman, neku nevjerojatnu fantastičnu pustolovinu ili pak napeti krimić? Ja jesam, i to više puta. Štoviše, započela sam s pisanjem nekoliko njih, no niti jednu do sada nisam dovršila, a ne mogu se, nažalost, ni pohvaliti da sam stigla puno dalje od prvih nekoliko stranica. I koja god tematika bila u pitanju, uvijek sam nailazila na isti problem: entuzijastično bih krenula i u svega par sati natipkala nekoliko zanimljivih ulomaka, a onda bih stala, najčešće izgubljena u moru opcija u kojem smjeru dalje razvijati priču.
Frka od plagijata
Pa bih krenula promišljati što knjige koje toliko volim čini toliko dobrima, pa bih nadobudno dobila ideju kako nastaviti dalje, a onda bih se ponovno zaustavila plašeći se da bi netko nešto što sam napisala mogao protumačiti kao plagijat. I onda bih opet bila na početku.
Ako ste ikada čitajući pomislili kako je štivo koje upijate predvidljivo, ili vidjeli paralele s nekim drugim, naoko potpuno drugačijim djelom, to je vrlo vjerojatno zato što je teorija pisanja zapravo vrlo jednostavna. Pisci već stoljećima koriste jedne te iste arhetipove pričanja priča kao način za stvaranje privlačnih i bezvremenskih djela, a koji baš svakome od nas mogu poslužiti kao nacrt za izradu narativa koji će publika prepoznati. Svaki od sedam arhetipova dolazi u paketu sa svojim skupom definirajućih karakteristika, a upravo se njima pisci vode dok razvijaju svoje zaplete, likove i teme.
Što je točno arhetip?
Arhetip je tip lika, priče ili događaja koji se često ponavlja kroz ljudsko iskustvo. U umjetnosti, pa tako i književnosti, arhetip stvara osjećaj poznatosti, omogućujući čitatelju da lako shvati događaj ili lik, a upravo zahvaljujući našim instinktima i životnim iskustvima, u stanju smo prepoznati arhetipske likove i zaplete.
U svoj dosadašnjoj povijesti književnosti, kazališta i filma redovito se iznova ponavlja sedam arhetipova priča koje književni teoretičar Christopher Booker naziva ‘sedam osnovnih zapleta’, i koje bezbrojne generacije obožavaju:
1. Od bijede do bogatstva
U pričama građenim prema ovom arhetipu, siromašni i nerijetko napušteni glavni lik dobiva nešto što mu u životu nedostaje kao na primjer novac, moć, ljubav, da bi to postom izgubio, a zatim ponovno osvojio do kraja priče. Ovaj arhetip zapleta popularan je u bajkama poput ‘Pepeljuge‘, ali i u raznim Disneyjevim animiranim filmovima poput ‘Aladina’ i ‘Ratatouillea‘. Sve ovakve priče zapravo su priče o gubitnicima u kojima jednostavan lik s kojim se lako povezati dobiva određenu privilegiju, a nakon čega mora uravnotežiti dužnosti koje uz tu privilegiju dolaze.
2. Potraga
U skladu s ovim arhetipom, glavni lik redovito mora doći do određene lokacije, stići do određenog objekta ili ispuniti određenu misiju dok pritom svladava mnoge prepreke na putu. ‘Odiseja’ je klasični primjer ovakve priče, a iz recentnije povijesti to bi bila i Tolkienova trilogija ‘Gospodar prstenova’, serijal o Harryju Potteru, ‘Watership Down’, filmovi ‘U potrazi za Nemom’ i ‘Čarobnjak iz Oza’.
3. Ponovno rođenje
Arhetip priče o ponovnom rođenju ima svoje korijene u religiji (klasični bi primjer bilo Isusovo biblijsko uskrsnuće), a on redovito uključuje lika koji mijenja svoj put i postaje bolja osoba, a što u konačnici rezultira sretnim završetkom. ‘Božićna priča’ Charlesa Dickensa još je jedan klasični primjer ovog arhetipa s Ebenezerom Scroogeom koji uviđa pogreške svog ponašanja i transformira se u bolju verziju sebe, a ovom arhetipu pripadaju i ‘Ljepotica i zvijer’ te film ‘Beskrajni dan’.
4. Pobjeda nad čudovištem
Ovaj arhetip priče, ukorijenjen u drevnim klasicima kao što su ‘Perzej’, ‘Beowulf’ i pak biblijski David i Golijat, uključuje heroja koji mora pobijediti neku vrstu zle sile, najčešće fizičke, iako može biti riječ i o metafizičkoj. Roman Brama Stokera ‘Drakula’ kvalificira se kao izvrstan primjer priče o pobjedi nad čudovištem, a ovakve se priče često isprepliću s onim što je teoretičar Joseph Campbell nazivao ‘putovanjem glavnog junaka’, gdje kakav poticajni incident predstavlja poziv na akciju za glavnog lika priče, a koji će zatim, kroz zaplete i vrhunac priče, stići do uloge heroja. Izvorna trilogija ‘Ratova zvijezda’ odgovara ovom arhetipu, kao i filmovi o Jamesu Bondu i Terminatoru.
5. Komedija
Pojam komedije svojstven je ljudima kao vrsti, a pisani primjeri sežu sve do starogrčkog dramatičara Aristofana. Komični zapleti redovito potkopavaju očekivanja i spajaju poznato s apsurdnim kako bi publiku nasmijali i podigli na noge. William Shakespeare ovladao je klasičnom komedijom, s poznatim likovima luda poput Sir Johna Falstaffa i humorom protkanim zapletima poput onoga iz ‘Sna ljetne noći’, a komedija je i danas iznimno popularna i itekako zastupljena i u suvremenim televizijskim programima te filmu, gdje glavni likovi poput Seline Meyer iz ‘Veepa’ ili pak sporedni poput Dwighta Schrutea iz ‘The Officea’ predstavljaju tipične komičarske arhetipove.
6. Tragedija
Tragedija je zrcalna slika komedije. U tragediji, uz protagonista se obavezno veže neka kritična karakterna mana ili pak okrutnost sudbine. William Shakespeare jednako je briljantno pisao tragične zaplete, kao i one komične, a njegova tragična remek-djela poput ‘Macbetha’, ‘Hamleta’, ‘Kralja Leara’, ‘Othella’ te ‘Romea i Julije‘ i dalje se redovito prikazuju u kazalištima diljem svijeta. Remek-djelo Lava Tolstoja ‘Ana Karenjina’ sadrži elemente i tragedije i ponovnog rođenja, dok filmovi dvadesetog stoljeća poput ‘Don’t Look Now’ Nicholasa Roega kombiniraju tragediju s elementima horora kako bi dočarali gotovo nihilističke završetke.
7. Putovanje i povratak
Priče utemeljene na ovakvim arhetipovima redovito šalju protagoniste u čudne zemlje iz kojih će se vratiti naoružani mudrošću i životnim iskustvom. J.R.R. Tolkienov ‘Hobit’ tipična je priča o putovanju i povratku, a ‘Alisa u zemlji čudesa’ i ‘Kronike iz Narnije’ odličan su primjer dječje književnosti u kojoj se glavni likovi vraćaju s putovanja obogaćeni novom mudrošću.
Naslovna fotografija: Unsplash
