Jedna od omiljenih priča u djetinjstvu bila mi je „Mala sirena“. Pogledala sam je u kinu, čitala Disney slikovnicu dok se nije raspala, a onda sam jednog dana otkrila Andersenovu priču u antologiji svjetskih bajki. „Mama, u ovoj knjizi su sve krivo napisali! Tu kaže da se Ariel na kraju pretvorila u morsku pjenu!“, ljutila sam se. Nije me zanimalo što je to originalna bajka, nisam bila zainteresirana za poučne parabole, hoću happy end ili stižu reklamacije.
Sretan završetak ili važna pouka
Demonstrativno sam pročitala još jednom da se uvjerim da nisam nešto krivo shvatila, a onda odlučila da tu Andersenovu bajku više nikada ni ne otvorim. Ipak, ta mi se slika Arielina nestajanja u glavi urezala više od zarazne „Under the Sea“ melodije.
Odricanje od vlastita identiteta zbog nekog random tipa (pa čak i da je princ) donosi visoki rizik da u potpunosti izgubimo sebe, a što smo onda? Ništa više od morske pjene, mogao bi glasiti zaključak ove Andersenove alegorije. Pa zašto to ne bi bila poučna priča za mlade?
No to nije verzija koju je Disney nedavno ekranizirao i koja je uzburkala duhove i medijske napise zadnjih mjeseci. Kada je najavljen igrani film „Mala sirena“ mnogi su se fokusirali na samu postavu, a mnogi su Disneyu zamjerili odabir glavne glumice, Afroamerikanke Halle Bailey.
Ova pjevačica izvrsno je otpjevala sve glazbene dionice filma, pa ipak se našlo onih koji se nisu mogli pomiriti s tim da je njena koža tamnija od one animiranog lika i koji su kukali: „ali mala sirena nije crna…“ Hm, trebamo li podsjetiti da se radi o izmišljenom mitskom biću koje postoji samo u ljudskoj mašti?
Kad je film napokon izašao, kritike su bile podijeljene: neki su smatrali da ova verzija djeluje plošnije od dvodimenzionalne animacije, drugi su hvalili produbljivanje karaktera i pozadinskih priča likova Ariel i princa Erica.
No kao i svi koji su pogledali film „Mala sirena“ morali su osvijestiti jedno, a to je da je taj film prvenstveno orijentiran na dječju publiku. I svi mi koji se sjećamo crtića, a sada smo u dobi kada smo dovoljno stari da budemo i službeni kritičari, možemo se truditi koliko želimo oživjeti neke nostalgične uspomene iz djetinjstva, ali ne možemo ga ponovno proživjeti. I trebamo pustiti nove generacije da u miru stvaraju nove uspomene.
Disney vs. klasične bajke
Ako vam se čini da su bajke već prežvakane i predobro poznate da bi se o njima i dalje snimali filmovi, razmislite opet. Za proljeće 2024. najavljena je premijera (još jednog) filma o Snjeguljici, nadahnutim animiranim filmom iz davne 1937. koji je pak nastao prema predlošku bajke braće Grimm. Premda je film tek u produkciji, već je podigao puno prašine: Snjeguljica neće biti djevojka puti bijele kao snijeg i kose crne kao ebanovina, već hispanoamerička glumica kolumbijskih korijena Rachel Zegler.
No osim fizičkog opisa, ova se ekranizacija „Snjeguljice“ od originala razlikuje u još nekoliko detalja koji će zasigurno razjariti sve „anti-woke“ zagovornike. Umjesto sedam patuljaka, Snjeguljici društvo radi skupina od 7 raznolikih pratitelja, što produkcija objašnjava time da ideja grupe osoba niskog rasta samo pojačava negativne stereotipe o njima.
A njezina zla maćeha neće svom magičnom ogledalu postaviti pitanje „Tko je najljepši (zapravo, najsvjetliji) od svih?“, otkrila je glavna glumica, jer smatraju da se time perpetuira ideja kompetitivnosti među ženama temeljena na izgledu.
Ne znam tko se ikada ugledao na zle kraljice i vještice u bajkama, ali dobro, sve zastarjele ideje bi mogle proći kroz reviziju i umjesto toga ponuditi nešto novo. Snjeguljica, najavljuju, neće svoj status temeljiti na mladosti i izgledu, niti će čekati da je spasi princ, već će sama ostvarivati svoje ambicije i truditi se biti najbolji vođa, hrabra i iskrena.
Zvuči legitimno, dapače, kao pravo osvježenje, ali ne možemo zaobići pitanje: zašto se uopće zove Snjeguljica? Zašto ne Marina, Laura, Ana ili koje god žensko ime želimo da utjelovljuje te asertivne osobine? Zašto fotografije sa snimanja pokazuju da se nismo maknuli od neke „udaljene zemlje jednom davno“, čak su i kostimi nalik originalnima, premda je priča vrlo labavo vezana za onu originalnu?
Bi li suvremene publike danas uopće mogle podnijeti jednu nasilnu priču iz 19. stoljeća – i trebaju li – ili je možda krajnje vrijeme da se krenu pisati neke nove, sa zapletima i sretnim završecima koji ne uključuju monarhije, vještice i spas koji dolazi u obliku princa na bijelom konju.
Naslovni vizual: Instagram / Disneylittlemermaid
