Da je Marija Antoaneta živa, kladimo se da bi joj se svidjela prva samostalna izložba talentirane slikarice Maje Bachler koja je početkom godine održana u zagrebačkoj Galeriji Forum pod imenom ‘La Folie’, a što je samo šik izraz na francuskom za ludost, šašavost, ali i vrtnu sjenicu.
A možda bi joj se svidjelo i to što je talentirana slikarica Maja Bachler povukla paralele između 18. stoljeća ogrezlog u dekadenciju, blještavilo, lažiranje slika i vremena u kojem danas živimo. Pogotovo što Maja kritički propituje položaj i uloge žena iz visokog društva koje samo naoko bezbrižno uživaju u blagodatima svoga statusa, a zapravo prolaze ponižavajuće i eksploatirajuće odnose na putu do ostvarenja svoga položaja.
U duhu zaigrane ludosti poželjeli smo na tren izvrnuti uloge pa smo zamolili autoricu da nas povede na ekskluzivno putovanje svojim umom. Ta priznajte, nema takve zabave na dvorima kao što je čitati nečije misli, osjetiti na vlastitoj koži sitne drame koje autor proživljava prilikom stvaranja, njegove sumnje, previranja te konačno zanos, igru i sreću što ste možda barem na tren zašli na neke nove ‘livade’, jer kao što kaže i sama autorica: ‘Bila sam spremna odustati i potpisati kapitulaciju, no onda sam osjetila neopisivu lakoću stvaranja’.
La Troupe
La Troupe je slika koja je imala dugi razvojni put. Sastavljena od tri platna povećih dimenzija doživjela je višebrojne promjene. Plan mi je bio naslikati je tako da svaki dio može samostalno funkcionirati, ali da se prvenstveno doživljava kao jedna slika. Možda je baš to razlog zašto se ona prvotna ideja nije realizirala. Dugo sam se vrtila pokušavajući zadovoljiti zamišljenu formu i uvjeravala samu sebe da sam na dobrome putu. Često mi se to dogodi – ne želim samoj sebi priznati da mi je ideja loša, pa se dogodi da mrcvarim i sebe i platno.
Naslikala sam je, bila prividno zadovoljna, i krenula na nove radove. Pokušavajući se ne obazirati, marljivo sam podslikavala nova platna. Ali svako malo pogled mi se zaustavio na ta tri spojena platna i sve što sam mogla vidjeti bila je nespretnost i površnost. Napokon sam priznala samoj sebi da je slika grozna. Duboki udah, izdah, i ajmo… Oslobodivši se svih prvotnih ideja i ograničenja, krenula sam slobodnim potezima “lomiti” oblike i plohe, igrati se bojama i linijama, mijenjati kompoziciju i atmosferu. Napokon sam osjećala lakoću slikanja. Motiv slike su konji, negdje na paši oko Versaillesa. Odmaraju nakon lova. Nebitno. Bitno je da nakon neizvjesne slikarske “borbe”, gledajući triptih La Troupe, napokon mogu vidjeti slobodu, lakoću i neopterećenost. Zadovoljstvo.
Libertine
Slika Libertine dio je mog posljednjeg ciklusa u kojem se referiram na francusko visoko društvo 18. stoljeća, odnosno Mariju Antoanetu i ostalu aristokraciju, njihov rakalašeni život, obijest i dekadenciju koji su zaista nepresušan izvor nadahnuća. Propitkujem položaje i uloge žena iz visokog društva koje naoko bezbrižno uživaju u blagodatima svoga statusa.
No, nerijetko su to žene – ljubavnice i kurtizane – koje prolaze ponižavajuće i eksploatirajuće odnose na putu do ostvarenja svoga položaja koji uvijek naposlijetku bude podređen. Djelo Libertine prikaz je umjetne slatkoće i raskoši koja ipak, kada se zagrebe ispod površine, otkiva svu trulež visokog društva – nešto vrlo simptomatično i za današnje društvo. Iako se slike mog posljednjeg ciklusa vidljivo referiraju na zalazak aristokracije 18. stoljeća, one ujedno pružaju suptilnu kritiku suvremenog društva kojemu pripadamo.
Horseplay
U djelu Horseplay prikazala sam dva stilizirana konja u igri. Vesela je to i bezbrižna slika, rađena prilično opušteno, bez ikakvih priprema i skica. Sve češće se volim odmaknuti od “ozbiljnih i dubokih” tema te na taj način učiniti svojevrsni “mental detox”. Slikajući Horseplay sam osjetila neopisivu lakoću stvaranja te sam uživala u samome procesu nastanka rada. Mišljenja sam da su upravo ti pozitivni osjećaji i opuštenost, razbibriga i veselje utkani u krajnji rezultat djela Horseplay.
Tchin Tchin
Slika Tchin Tchin je direktni citat crteža Jean Antoine Watteaua, poznatog francuskog umjetnika rokoko stila, poznatog po slikarskom žanru Fête galante, odnosno prikazima bukoličkih i idiličnih scena. Slika je dio spomenutog ciklusa u kojemu istražujem život francuske aristokracije 18. stoljeća netom prije njezine propasti. U samom središtu je motiv žene koja leži na travnatoj površini prikazan u centralnoj ptičjoj perspektivi. Ovim motivom i temom pokušavam uhvatiti duh tog vremena, bezbrižnosti i užitaka. Naslikala sam je na suvremen način, povlačeći paralelu između ondašnje epohe i današnjeg vremena. I kao što Feđa Gavrilović, kustos moje recentne izložbe kaže, ova slika predstavlja gorak smiješak u ovo doba kasnog građanskog društva.
Play
Play je još jedna slika čiji je put nastanka bio poprilično trnovit. Sa svakom slikom koju stvaram vodim svojevrsni dijalog. No, s ovo slikom nije bilo dijaloga, većinu sam vremena s njom bila u žestokoj svađi. Iscrpila me. Nebrojena preslikavanja, traženja odgovarajućeg kolorita i kompozicije, sigurni i nesigurni potezi, nespretna rješenja i naivni prikazi motiva. Za razliku od slike La Troupe, za koju sam samu sebe uvjeravala da je prihvatljiva i solidna, ovu nikako nisam mogla podnijeti. Ništa na njoj nije funkcioniralo.
Bila sam spremna odustati i potpisati kapitulaciju. Dugo je nisam gledala, okrenula sam je naopako čekajući trenutak kada će mi zatrebati blind rama, pa da skinem to oslikano platno, bacim ga u smeće i napnem novo, čisto. Pospremajući atelje nakon nekog vremena, ponovno mi se ukazala pred očima. Odmjerila sam ju i stavila na štafelaj. Odlučila sam pokušati još jednom, ali promijeniti pristup. Zaboraviti razmirice i okrenuti novu, pozitivnu stranicu u našem odnosu. Sprijateljiti se. Sada ovu sliku doživljavam kao svog life coacha. Jedna od najdražih slika koje sam ikada naslikala.
Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak
