Kada je Jimmy Kimmel, američki komičar i voditelj, 13. ožujka stao na pozornicu Dolby Theatreu u Los Angelesu, znali smo da će sigurno jednu foru iz rukava potrošiti na Toma Cruisea, jednu na Willa Smitha, a s trećom nas je bome iznenadio, jer bilo je to jasno i glasno spominjanje filmova koji su ove godine trebali biti nominirani, ali, eto, ipak nisu. Tjedan dana kasnije, nastavljamo i mi u revijalnom, kimelovskom tonu, jer ne možemo prežaliti što naš favorit – film ‘Trokut tuge’ švedskog redatelja Ruben Östlund – nije dobio barem jedan Oscar, a bio je nominiran u tri kategorije (najbolji film, za originalni scenarij i za režiju).
Ok, svima nam je jasno da članovi Akademije moraju donijeti jednostavnu odluku – ili ćemo odabrati film koji nam pred nos postavlja ogledalo i nudi realnu sliku stvarnosti ili onaj koji bježi od stvarnosti u neke paralelne i bizarne svjetove. Treba li spominjati da je bijeg u Hollywoodu uvijek mnogo primamljivija opcija pa nama u dalekoj Europi ne preostaje ništa drugo nego da se i dalje pitamo – što je pošlo po zlu i zašto je tako malo europskih nominacija odnijelo kući nagrade. Tim više što se činilo da ih nikada nije bilo više.
Analiziraj ovo!
Pa kada već nakon svake nogometne tekme danima i tjednima moramo slušati iscrpne analize, zaustavljati snimke, ulaziti u debate, zašto ne bismo to napravili i u slučaju jednog super švedskog filma. Uostalom, redatelju filma ‘Trokut tuge’ to je glavna zanimacija – postavljati pitanja. I to ona naoko neobična, uvrnuta, o onome o čemu se najčešće šuti ili na koja se, i kada se postavi pitanje, uporno gleda u pod.
Jer kao što postoje redatelji pjesnici (melankolični esteta Wong Kar-wai koji satima snima kadrove, dok glumci čak ne znaju ni scenarij, kako bi uhvatio trenutak čiste poezije), zatim kontroverzni redatelji čiji je cilj brutalno protresti gledatelje i šokirati ih (Gaspar Noé), redatelji na traci (svi oni koji uzmu formulu blockbustera, ubace sve što se prodaje, a za kraj filma angažiraju fokus grupe pa neka oni odluče), tako postoje i redatelji sociolozi poput Rubena Östlunda kojeg zanimaju društveni fenomeni te, više od svega, kako se pojedinci mijenjaju ovisno o okolnostima i interakcijama.
To je kombinacija kao da je Karl Marx naglo oživio i reinkarnirao se u nekom biću koje je križanac redatelja Michaela Hanekea i Larryja Davida te pokušao vizualno atraktivno i jednostavno objasniti svoje teorije o gospodarstvu, ali i o tome kako se naše ponašanje mijenja ovisno o trenutačnoj poziciji unutar ekonomskih struktura.
Blazirani art svijet, influenceri i ovisnici o dopaminu
U prvom Rubenovu filmu ovjenčanom Zlatnom palmom u Cannesu ‘Kvadrat’ autor bespoštedno secira blazirani i pretenciozni art svijet suvremene umjetnosti i muško-ženske odnose, dok su u ‘Trokutu tuge’ pod povećalom modni svijet, influenceri te novopečeni bogataši koji su se obogatili na najsumnjivije načine. A kako i ne bi kada mu je žena modna fotografkinja, a kao i svakog dobrog partnera, silno ga je zanimalo kako izgleda posao njegove partnerice.
Treći film ‘The Entertainment System is Down’, koji je u nastajanju, bavit će se svim onim ovisnicima o dopaminu i digitalnim distrakcijama, a prije svega svijetom PR-a i medija. A glavno pitanje koje će nam Östlund postaviti bit će – A što biste vi radili da ste 15 sati prisiljeni provesti bez ikakve distrakcije i zabave?
Ne želeći vam kvariti užitak gledanja filma ‘Trokut tuge’ i prepričavati sadržaj (ako ga već niste pogledali), kao niti pretjerano otkrivati detalje novog filma, navest ćemo samo 15 pitanja koja nam je ‘Trokut tuge’ otvorio, a koja su nas i dalje pratila, kao valovi gigantskog broda, i dugo nakon što je film završio.
15 pitanja
Je li rodno korektno očekivati da muškarac uvijek plati obrok u skupom restoranu, a vi se dotle vadite na karticu koja ne štima? I smeta li vam što u svijetu modelinga žene zarađuju znatno više nego muškarci? Jer kao što na početku filma urla glavni lik: ‘Ne radi se o novcu. Samo želim da budemo ravnopravni!’
Može li modni svijet pronaći još neki izraz lica pa da sva poziranja ne budu krajnosti – ili si lud od sreće ili ledena kraljica?
Trebamo li se sramiti tužnih i teških osjećaja i brinuti se ako nam se na čelu, usprkos lažnom osmijehu, primijeti tzv. trokut tuge, zamišljeni dio između obrva na kojem se stvaraju bore?
Imaju li na skupocjenoj krstarici obroci od školjki, kavijara i šampanjca smisla za olujnog vjetra i nevremena? Ili je bolje ugledati se na iskusnog kapetana koji ne izlazi iz kabine, a kad mora, jer je na rasporedu ‘večera s kapetanom’, jede samo prokušano – pomfrit i hamburger?
Može li alkoholičar, idealist i marksist biti dobar kapetan broda? I je li možda Woody Harrelson kao kapetan neka vrsta Rubensova alter ega?
Koliko ste puta snimili selfie koji je izokrenuo vašu stvarnost za 180? Šifra: jedem tjesteninu, a zapravo samo držim vilicu u zraku.
Biste li i vi pljeskali kao ekipa u kinu kada se donedavna čistačica na luksuznoj krstarici odjednom na pustom otoku prometne u kapetanicu i vladaricu otoka jer ondje vrijede neka drugačija pravila?
Biste li i vi tajili ekipi istinu ako biste zbog toga poboljšali svoj status na društvenoj ljestvici i da vas je pritom baš briga što svi oko vas žive u laži?
U kojem trenu biste se pokušali ulizivati novom šefu ako o njegovoj naklonosti ovisi hoćete li imati hrane, zaklon i zaštitu?
Biste li oprostili dečku što vas je pred vlastitim očima prevario s drugom samo zato da biste dobili nešto više hrane od ostalih stradalih na otoku i preživjeli?
Što mislite o staroj izjavi Bertolda Brechta koja je poslužila kao inspiracija redatelju – ‘Prvo hrana pa tek onda moral’?
Jeste li ikada razmišljali o vezi između ljubavi i posla i rečenici ‘Volim te, daš mi ribu’
Je li istina ono što tvrde konzervativci – da je socijalizam bio divna utopija, ali nije uspio jer je čovjek u svojoj biti egoistično stvorenje?
Zašto ‘Trokut tuge’ nije dobio Oscara?
Kada će oformiti nagradu za film koji postavlja važna pitanja?
Hvala, nemamo više pitanja, ali rado bismo čuli vaša…
