Ako je život doista kao tenis, a to znači da se loptica tako često nađe na sredini mreže i nitko od nas još nije uspio izračunati taj famozni faktor koji presuđuje na koju će se stranu loptica prebaciti – s pobjedničke ili gubitničke strane terena, onda računamo i s tim da bi nam i naš najdraži redatelj vjerojatno mogao oprostiti ovaj rubni i nadasve polarizirajući naslov. Jer kada sam izašla iz kino dvorane, sudeći prema reakcijama publike koja je žustro diskutirala, 50. film slavnog redatelja koji je ove godine napunio 88. rođendan, ostao je nekako plesati na mreži.
Polarizacija na terenu
Naime, dok je dobar dio gledatelja tvrdio da je ovaj film jedan od boljih u Allenovoj karijeri, bilo je i onih koji su hrabro ustvrdili da se s ovim filmom ne treba kockati jer nije čak ni u onoj kategoriji – ‘najgori Woodyjev film koji je i dalje jako dobar da baš uživamo u njemu’ te da bi bilo puno poštenije da ga je redatelj naprosto nazvao “Coup de Snooze”.
Nedovoljno nesretni na svoj način
Možda je razlog u tome što je priča o ljubavnom trokutu u Parizu prilično predvidljiva. Ili par preljubnika nije dovoljno nesretan na svoj način. Naime, već u prvom kadru mlada galeristica (Fanny) koja je udana za prebogatog muža koji se bavi sumnjivim poslovima naleti u gradu na frenda iz srednje škole (Alain). No ono što u prvim sekundama djeluje kao površno poznanstvo zapravo je vrlo duboko, jer mladi boem i pisac naprosto je od srednjoškolskih dana bio opsjednut s Fanny. A sada je konačno dočekao onaj trenutak, kako kaže grupa Parni valjak – “da Neda više nije tako ohola”.
Ma što ohola! Fanny je već luda od dosađivanja u društvu muža, koji ju svaki vikend tjera u vikendicu na selu, a onda do besvijesti priča o dogodovštinama iz lova te o svojoj neobičnoj kolekcionarskoj strasti – sakupljanju vlakića za djecu, a za koje je namijenio cijelu jednu gigantsku sobu. Je li dakle Fanny doista pogriješila s tim drugim brakom, odabravši sigurnost i dosadu umjesto zanimljivog života u pariškim jazz podrumima, ručkova u parkovima i ljubakanja na mansardi, ili? Tim više jer i Fanny ima ‘povijest bolesti’. Naime, prije nego što se udala za užasno bogatog muža bila je u braku s puno zabavnijim boemom i probisvijetom, da citiramo njenu mamu.
Netko je tu višak i treba ga se riješiti
Pa ako ćemo biti dosljedni, reći ćemo da ni na ljubavnom terenu baš kao niti na teniskom nema mjesta za tri igrača. Netko je sada tu višak i treba ga se što prije riješiti. Ne želeći vam spojlati radnju, preskočit ćemo prepričavanje filma i baciti se na prepričavanje umjetničkih dojmova. Pa kada i sudac nije u stanju donijeti objektivnu presudu, jer je vrlo pristran, pitali smo gledatelje da procijene s koje je strane pala Woodyjeva filmska loptica i kako su doživjeli priču o ljubavnom trokutu u Parizu i romansi koja se jednog vedrog dana naprosto pretvori u horor.
Evo što su rekli naši poznanici, zaljubljenici u filmove Woodyja Allena, jedan profesionalni hejter i jedan slučajni prolaznik koji je s nama čekao u redu da plati parking.
Gledatelji o 50. filmu Woodyja Allena ‘Udar sreće’
“Glumci su mi naprosto bili neuvjerljivi. Nemam ništa protiv klišeja, ali kako su sami uspjeli od francuskih glumaca dobiti modele koji glume francuske klišeje. Cijelo vrijeme sam imala dojam da gledam neko modno snimanje s titlovima i nikako nisam uspjela steći neki emotivan odnos prema likovima. A još ako tome pribrojim previše tonirane kadrove u plavičastim ili žućkastim tonovima te soundtrack “Cantaloupe Island” (koji se valjda ponavlja svakih nekoliko minuta), užasno sam se dosađivala. Da stvar bude gora čak nije bilo ni nekih duhovitih fora i dobrih dijaloga. Mislim, zar je rečenica “Ne možeš nikada biti previše seksi kao ni previše bogat” najbolje što je redatelj i scenarist mogao smisliti u tih 90 minuta?” – Irena
“Ako bismo gledali ovaj film u sklopu cijelog opusa Woodyja Allena, onda bih mogao reći da je kraj filma briljantan. Ne želim odavati detalje, ali čini mi se da je Woody snimio ovaj film samo da bi mogao zatvoriti krug. Ili je bolje reći – zabiti završni udarac svojim memoarima koje je nazvao ‘Apropos of Nothing’.” – Ivan
“Možda ovaj film nije snimljen zbog napetosti i užitka samog gledanja, nego se stari majstor, kako to već biva u tim godinama, naprosto upustio u neke razgovore sa samim sobom. Ono kao kada igraš šah pa te zanima krajnji ishod. Sada mi se pak čini, i to nakon što sam dobrano iznervirala, da je autor, figurativno rečeno, htio ubiti samog sebe. No prije toga je ponudio svima nama ogledalo da se malo bolje pogledamo, a možda i pronađemo odgovore na neka važna pitanja. Tipa, mogu li neki ljudi doista proći nekažnjeno u životu? Može li se ljubavna veza nakon afere poboljšati ili je osuđena na propast? I zar je zbilja tako važno na koju će nam stranu pasti grah? No ako ništa drugo, eto konačno i dokaza da ima nešto u onoj staroj narodnoj koja kaže – ‘To što ste vi paranoični, ne znači nužno da vas netko ne prati'”. – Branka
“Zapravo, nisam siguran što bih mislio o ovom filmu. Nije mi bio emotivan, intelektualan, duhovit pa čak ni neurotičan, a najviše od svega mi je išao na živce Deus ex machina kraj. Mislio sam da će Woody smisliti neko lucidnije rješenje za završetak svog maestralnog opusa, a ne reciklirati starogrčke jeftine trikove. Hm, ili možda naš život nije ništa drugo nego starogrčka tragedija, s malo ili više lošeg humora? Nego, jel prima ovo kino reklamacije? Di se mogu žalit?” -Tin
“Sjećam se da je davnih dana Woody Allen snimio film ‘Happy Ending’ i sprdao se s redateljem koji od silnog stresa oslijepi pa takav snimi i film, jer produkcija ne može čekati da on dođe k sebi. Naravno da njegov uradak propadne na kino-blagajnama, samo ga Francuzi dožive kao art film, a na kraju se čuje redateljev komentar – “Hvala Bogu na Francuzima”. Mislim da bi ista rečenica mogla stajati i na kraju ovog filma. Pa tko bi živ to gledao da nema Pariza? – Mak
