Jesmo li svi mi poput uzbudljivih zavodnika kakvih je zapravo puna povijest ljubavnih romana i filmova pa u svakom gradu imamo po jednu ‘ljubavnicu‘, a koju svaki put kada se u njemu zateknemo – naprosto moramo posjetiti. Je li riječ o ljubavi, nekim tajnim silama ili nas pojedino djelo toliko intrigira da ga doslovce ne možemo dokučiti u svega par sati ili dana. To sam si pitanje postavila ove godine u Barceloni kada sam shvatila da sam ponovno platila ulaznicu za paviljon koji je 1929. projektirao Mies van der Rohe, iako je od proteklog susreta prošlo svega nekoliko godina, i to samo zato da bih ponovno vidjela to božanstveno minimalističko zdanje.
‘Ljubavnica Venecije’
Ili kao što baš svaki put kada se nađem u Veneciji doslovce moram posjetiti moju prvu ljubav iz srednjoškolskih dana, Giorgioneovu slikom ‘Oluja’ koja je izložena u bazilici na otočiću San Giorgio Maggiore, a zbog kojeg sam i upisala studij povijesti umjetnosti. Izgleda da po tom pitanju nisam sama. Naime, i Mani Gotovac je u svom sjajnom romanu ‘Fališ mi’ opisala kako je njen Seneka iz godine u godinu doslovce hodočastio u Veneciju, ne bi li se mogao prepustiti čarima slikanja crkve Santa Maria della Salute i plutati blaženo po njenim zaobljenim volutama. Pitali smo stoga obožavateljice umjetnosti i svjetske putnice, kojem se djelu uvijek iznova vraćaju i znaju li možda zašto.
Ksenija Foretić, povjesničarka umjetnosti i kustosica
Moj prvi posjet Berlinu obilježen je žestokim proljetnim vjetrom i hladnoćom koji su me – tamo negdje oko Friedrichstraße natjerali da potražim toplinu, odmor i punjač za mob – a gdje nego u knjižari. A iza ulaznih vrata dočekao me posve neočekivano vertikalni vrt Patricka Blanca koji se proteže preko četiri etaže, uz udobne filmske kožne fotelje. Neočekivana komocija za sva čula, podebljana gigantskim izborom knjiga i radnim vremenom do ponoći. To mi je postalo mjesto za odmor, predah, mir i vječni osjećaj mentalnog doma. Od tada se uvijek vraćam tamo i tražim taj produktivni mir. Ponekad ga otkrijem i prijateljima koje zatim odmah izgubim u bespućima polica s knjigama. Ali uvijek se nađemo u “vrtu”, “kod kuće”.
Jelena Mihelčić, PR Manager
Više od bilo koje statične umjetnine, mene oduvijek opsjeda ples kao dinamična umjetnička forma. Ljudski pokret je nevjerojatno moćno sredstvo ekspresije emocija i ideja. No pokret je neuhvatljiv i nikada mu se zaista ne možemo vratiti, barem ne na jednak način. Možemo samo u vlastito tijelo prizvati senzaciju koju je izazvao kad smo ga vidjeli, bolje reći doživjeli. Opsjeda me upravo ta pojava i taj trenutak suizvedbe koju kao promatrač plesa možeš iskusiti, bez obzira odakle si, kojim jezikom govoriš i što sa sobom donosiš u taj odnos. Ali kad smo kod teme opsjednutosti i plesa, za mene je to zasigurno Bolero.
Kakvog li klišeja! Pogledala sam ga nebrojeno puta, ali u različitim autorskim čitanjima i izvedbama domaćih i inozemnih autora i plesača. Jednako kako je Ravel u toj kompoziciji bio opsjednut jednom temom, tako su i koreografi već gotovo stotinu godina opsjednuti svojim plesnim interpretacijama iste. Kao gledateljica uvijek ću s radoznalošću pogledati svaki „novi“ koreografski odgovor na Ravelovu propoziciju i to mi, za sada, još nije dosadilo.
Oba hrvatska ansambla, zanimljivo, trenutno igraju neku inačicu Bolera. Prva je Gran Bolero Zagrebačkog plesnog ansambla čiju koreografiju potpisuje Jesús Rubio Gamo, a druga je obljetnički House Bolero Studija za suvremeni ples u koreografiji Mateja Kejžara.
Sanja Muzaferija, urednica, novinarka i osnivačica Pink Daya
Možda je preobično i prekonzervativno reći da uvijek kad sam u Parizu i Londonu obavezno obiđem po dva meni nezaobilazna mjesta, a sva četiri su – muzeji, tj. galerije. U Parizu su to Musée d’Orsay i Centre Pompidou, Beauborg. U prvom me doslovno „oborila“ arhitektura Gae Aulenti, a u drugom ću se zauvijek sjećati fenomenalne izložbe Philipa Starcka. U Londonu sam velika poklonica Victoria&Albert muzeja u koji hodočastim kao u svojevrsnu crkvu, a najžešće sam uživala u modnoj izložbi ‘The Glamour of Italian Fashion’ i fotografskoj Richarda Avedona. Mogla bih, ali samo kao „rezerve“, dodati notorni Louvre jer tamo uvijek ponovno padam u nesvijest pred skulpturama, više nego slikama, kao i londonski Barbican. Tu sam pretpremijerno gledala modnu izložbu ‘The Fashion World of Jean Paul Gaultier’, i intervjuirala tog vječnog luđaka i dječaka, pa mjesto za mene ima osobito značenje.
Ali ipak nenadmašan – jedan i jedini, jedinstveni Tate Modern. Kad sam ga prvi puta ugledala, doslovno su mi se odsjekle noge. Nisam bila u Egiptu, niti vidjela piramide, ali vjerujem da bi osjećaj bio otprilike takav. ČUDO! Arhitektonski, ali i energetski. Kao da me usisao u sebe, zauvijek osvojio, ušao mi pod kožu, uzeo me. Tu sam utonula u nezaobilaznu izložbu, bolje rečeno, SVIJET Yayoyi Kusame, iz kojeg najradije ne bih izlazila. Kao što Yayoi svojevoljno živi u psihijatrijskom sanatoriju, ja sam „živjela“ i živjela bih u Tateu.
Šetala bih od izložbe do izložbe, odlazila u knjižaru, pa u kafić iz kojeg puca pogleda na cijeli London, pila sparkling wine i grickala neke male zalogaje, spavala ispod slika, svake noći ispod druge, joggirala u golemom holu… Ma, čemu izlaziti na kišu, vlagu i londonsku maglu? Živjela bih u Tate Modernu! I ne bih prelazila „wobbly bridge“, jer ovdje je moj istinski duhovni i „ljubavni“ prostor, nešto kao dom.* Mjesta možda nisu neobična ili neočekivana, ali druga nemam. „Imam“ samo ljude.
Erna Žganjar, marketinška stručnjakinja i konzultantica
Ništa me više i duže ne ‘opsjeda’ od omiljenog mi Madrida. Za mene je cijeli grad jedna velika dobra emocija kojoj se vraćam od studentskih dana. Od tada smo se promijenili i grad i ja, ali Park Retiro, a posebno Kristalna palača, ostali su isti, moćni, a kao takvi za mene oni predstavljaju pluća Madrida. Ono što osobno volim je spustiti se kroz najstariju i najširu luksuznu ulicu Serrano do spomenika Puerta de Alcalá, ući u park, proći pokraj velikog jezera i uputiti se direktno do Kristalne palače. Ta impozantna a opet toliko nenametljiva građevina smjestila se kraj jezerca okružena zelenilom, životinjicama i ushićenim uzdasima posjetitelja.
Tamo osjećam vibrantnu radost i tišinu unatoč podosta ljudi koji upijaju istu ljepotu kao i ja. Ponekad svratim do palače i parka nakon obilaska muzeja koji se nalaze na drugoj strani ili jednostavno – da bih provela popodne u toj oazi mira na dekici na travi. Kao što su nekad davno kraljevi danas mnogi Madriđani koriste Park Retiro za odmor, šetnju i druženja s obitelji i prijateljima.
Kristalna palača predstavlja jedinstveni primjerak arhitekture iz vremena lijevanog željeza, a izvorno je sagrađena 1887. za potrebe izložbe egzotičnih biljaka iz Filipina, tadašnje španjolske kolonije. Danas se koristi kao dodatni izložbeni prostor Muzeja kraljice Sofije te je od 2021. zaštićena kao UNESCO-ov spomenik.
Katarina Moškatelo, voditeljica i MC
Lunar, njega uvijek volim sresti. Volim zapravo sav street art i često u gradovima istražim kvartove koji ugoste grafite vrijedne pažnje. U Španjolskoj sam recimo poslom stalno obilazila Dalija. U nekom trenutku mi je čak postao malo naporan, ali danas ga redovito obilazim, jer me toliko zaintrigirao, da je postao naprosto neodoljiv.
