Da su devedesete ponovo tako in, znamo već neko vrijeme. I to puno prije nego što su se supermodeli vratili na modnu scenu. No pravo je pitanje – zašto su pripadnici generacije Z opsjednuti devedesetima, vremenom kada se mnogi nisu niti rodili? Je li riječ naprosto o dobroj vibri vremena koje je prštalo od zabave, drskosti i kupalo se u novcu i glamuru ili je tajna skrivena u tome što su to zadnji trzaji analognog doba kada se još donekle cijenio rad rukom.
No, kada već prizivamo u sjećanje modu devedesetih, moja prva asocijacija, kao nekoga tko je doista bio mlad u devedesetima – je emisija o modi ‘Fashion Tape’ koju je vodila sjajna Đurđa Milanović, jedna od naših ponajboljih modnih stručnjakinja te legendarna urednica ženske revije Svijet, a čiju sam TV emisiju gledala širom otvorenih očiju kao što današnje generacije prate Netflix.
Brza moda i još brži mediji
Bio je to doista fantastičan miks zanimljivih priloga sa svjetske scene, intervjua i kratkih, šarmantnih i britkih Zeitgeist analiza, format koji je iz tko zna kojeg razloga dolaskom interneta posve nestao s malih ekrana. Uostalom, to je možda i bilo logično, jer odjednom su svi trčali sprintove na kratke staze. Ta trebalo je pohvatati najvažnije trendove, objaviti ih prije svih i po mogućnosti, smisliti neki naslov koji će nakratko srušiti Internet.
A ni publika više nije mirno sjedila ispred malih ekrana nego se pretvarala u prave modne zvijezde, influencere, komentatore ili hejtere. A pri tome je neviđenom brzinom skrolala po modnom vremeplovu, izvlačila trendove koji su joj zanimljivi, oživljavala ih te kolažnom tehnikom spajala s onim novima.
No u tom vrtlogu recikliranja, kopiranja i smišljanja novih kreativnih formata, malo tko se kao Nives Bošnjak, urednica i novinarka s dvije diplome – one s Tekstilno tehnološkog fakulteta, ali i studija novinarstva, dosjetio na inovativan način oživjeti onaj dobar duh kakav je vladao u emisiji ‘Fashion Tape’ i stisnuti tipku ‘uspori’. Naime, radeći godinama za portale kao što su Buro, Elle, Super1, Grazia i Telegram, gdje je danas redovita vanjska suradnica – Nives je zadržala dobru dozu akademske stručnosti koju prezentira na vrlo jednostavan i suvremen način kakav je svojstven današnjim lifestyle medijima.
Novi oblici storytellinga – blog na Substacku i magazin Kàko
A ono najljepše – započela je i dva intrigantna projekta koja su na tren najavila i super budućnost. Osim sjajnog bloga na platformi Substack pod nazivom ‘Stitch‘, Nives je s kolegama Alenom Marićem te Ivanom Blagajićem, koji je zapravo i idejni tvorac projekta, pokrenula i magazin Kàko – koji je ove jeseni predstavljen kao magazin koji će biti potpuno samoodrživ, neovisan od oglašivačke industrije i fokusiran na kvalitetne priče. Razgovarali smo s Nives o novim, inovativnim oblicima storytellinga, modnoj sceni te moćnoj kombinaciji digitalnog i analognog.
Demna Gvasalia, dizajner modne kuće Balenciaga je prije dvije godine izjavio da ima nešto bulimično u tome da je sve više firmi svu svoju proizvodnju prebacilo na digitalne kanale, proizvodeći sve više i više sadržaja. To je ujedno i razlog zašto Balenciaga svako malo obriše sve postove na svom Instagram profilu te da bi zapravo posve logičan potez bio pokretanje Balenciaga magazina. Koji je vaš stav o odnosu digitalnog sadržaja i tiskanih magazina?
Ne bih bila toliko stroga kao Demna. Mislim da ima famoznih digitalnih publikacija koje se bave modnim temama kao što to radi Lauren Sherman na The Pucku ili Rachel Tashjian u digitalnom izdanju Washington Posta. Dapače, vodeći tiskani magazini koje predvodi Vogue u kojem su nekad tekstove objavljivale Joan Didion i Nora Ephron, a fotografije ratna reporterka Lee Miller, su u želji da se približe mlađoj publici kroz digitalno potpuno zaboravili kako su stekli svoju reputaciju i zbog toga im kvaliteta pati. Unatoč tome, mislim da print nikako nije mrtav i da tek dolazimo do trenutka kada će print i digital skladno koegzistirati učeći jedni od drugih. Karlie Kloss s kupnjom magazina W i i-D trenutačno radi neke zanimljive stvari po tom pitanju čije ćemo rezultate tek vidjeti.
Dugi niz godina ste u novinarstvu, a od nedavno ste postali i freelancer. Kako ste prigrlili ideju slow writera te počeli pisati blog na Substacku i kako se vaš projekt razvijao zadnjih godinu dana?
Substack se dogodio prirodno jer sam imala potrebu pisati neke osobnije i opuštenije tekstove koji se tiču mode, održivosti i osobnog stila, a za koje mislim da ne pripadaju konvencionalnim lifestyle medijima. Nakon početnog entuzijazma i samonametnunog pritiska da moram obavljivati učestalo i redovito, sad mu više ne pridajem puno pažnje, koristim ga za vježbanje pisanja na engleskom jeziku, a pišem kad imam vremena i volje.
Je li ova platforma koja nudi ideju apsolutne slobode i mogućnost zarade ispunila vaša očekivanja te koje su joj slabe, a koje jake točke?
To je odlična platforma sa zbilja puno mogućnosti od pisanja preko video sadržaja i podcasta odnosno audio zapisa, koja vam omogućuje da vrlo jednostavno korisnicima uvedete pretplatu. Uvela je revoluciju u industriju i privukla neke od poznatih imena u modnom novinarstvu kao što su Amy Odell, Leandra Medine, Laura Riley i niz drugih. Kod nas je, međutim, još uvijek nerealno očekivati zaradu na takvoj platformi. Barem u mom slučaju. Teme kojima se bavim su vrlo specifične i ne zanimaju tako velik broj ljudi da bi to bilo isplativo.
Možete li izdvojiti neke inovativne forme storytellinga te autore koji su vas oduševili zadnjih godina?
Newsletter je definitivno jedna takva forma iako zapravo uopće nije inovativna samo se u posljednje tri godine pojavila u nekom novom svjetlu i prigrlile su je najneočekivanije osobe. Patti Smith ima genijalan newsletter na Substacku.
Što se sve trebalo dogoditi prije nego li ste s kolegom Ivanom Blagajićem pokrenuli magazin Kàko?
Valjda smo se oboje trebali dovoljno zasititi konvencionalnih medija. Šalim se, bio je jednostavno dobar trenutak.
Vaš manifest je vrlo angažiran, jasan te postavlja neke nove smjernice budući da je slobodan i nezavisan od oglašivačke industrije. Na koji način tiskani magazin u današnje doba može biti samoodrživ?
Mi smo odabrali model u kojem nas financiraju direktno čitatelji. Dakle, ne prodajemo im ništa osim čistog i kvalitetnog sadržaja koji jednostavno trebaju platiti. U digitalno doba smo navikli da nam je sve besplatno. Čitatelji ne razmišljaju o tome da netko mora financirati redakciju niti o tome tko to radi ako oni sav sadržaj konzumiraju besplatno. Sad se kroz trend uvođenja online pretplate opet učimo da sadržaj ipak košta, ali zapravo je to vrlo jednostavno – kao i sve drugo u kapitalizmu, da bi konzumirao neki proizvod ili uslugu, moraš ga platiti.
Budući da se u manifestu dotičete i, citiram – ‘našvrljanih priča koje su tu samo da bi zadovoljile kvote’, moram vas pitati što mislite o kriteriju da se kvaliteta članaka određuje na temelju brojki čitanosti, klikanosti, sheranja i zadržavanja na njemu? I na koji način se uopće boriti protiv takvog pristupa sadržaju?
To je problem kojeg sam se dotakla u prethodnom odgovoru. Klikovi, shareovi i vrijeme zadržavanja su postali kriteriji “kvalitete” jer su to brojke koje se trebaju prezentirati oglašivačima kako bi kupili više oglasa. Kàko magazin će se protiv toga boriti potpunim izbacivanjem oglašivača iz jednadžbe.
U prvom broju Kàko magazina dotičete se teme vječnosti, tog velikog i neuhvatljivog pojma, kojeg prema teoriji pisca Alessandra Baricca koju je iznio u knjizi The Game, suvremeno doba uporno želi – ako ne već dokinuti, onda učiniti manje mističnim. Zašto vas je upravo ta tema zaintrigirala i što ste spoznali o njoj radeći na prvom broju magazinu?
Tema nas je zaintrigirala primarno iz perspektive održivosti. Primjerice, u održivoj modi imperativ je da komad traje što duže – po mogućnosti vječno. No, to možda i nije uvijek najbolje rješenje. U broju se bavimo temom na najrazličitije moguće načine koje ćete uskoro otkriti.
Da morate izdvojiti jedan modni projekt, bilo da je riječ o tiskanom ili digitalnom izdanju i sačuvati ga u vremenskoj kapsuli za vječnost, odabrali biste…
Jako mi je teško izdvojiti jedan jer modni sadržaj konzumiram u svim mogućim oblicima. Obožavam zlatno milenijsko izdanje britanskog Voguea s crnim obrisom lica Kate Moss koju je za broj fotografirao Nick Knight. Nedavno sam počela istraživati magazin Six koji je svojedobno objavljivao brend Comme des Garcons. Obožavam čitati dizajnerske bilješke o pojedinim kolekcijama. Sav taj sadržaj treba sačuvati u vremenskoj kapsuli.
I za kraj, moram vas pitati kao predstavnicu milenijalaca i modnu stručnjakinju – što je mlađim generacijama toliko privlačno u stilu devedesetih?
Mislim da je to samo stvar nostalgije. Ljudi u trenutcima nesigurnosti i nemoći kakve su nam donijeli pandemija, rat u Ukrajini, klimatske promjene, vole bježati onome što im je poznato i što ih vraća u neko sigurnije doba, u obiteljski dom, u djetinjstvo.
Fotografije Nives Bošnjak: Mirna Marić za Najs Buvljak.
