Hoće li Zagreb doista postati tako zeleni grad da u centru grada umjesto fontana možemo očekivati lopoče na kojima sjede žapci koji strpljivo poziraju turistima na najfotogeničnijim green punktovima i u pješačkim zonama? Ili je možda poruka zlokobnija, jer ako malo pogledate sve te grafite sa žabama koji su doslovce na svakom uglu – po zidovima Hrvatskog doma likovne umjetnosti, na fasadama zgrada, škola, Kožarićevu Prizemljenom suncu – i zagledate li se žapcu u ravno u oči, morat ćete primijetiti njegov prilično namrgođen izraz lica.
Nešto žapcu i nije baš po volji jer oči su širom otvorene, a jedna je obrva podignuta prema gore kao da se istodobno čudi, pita i ljuti. Kao da ona vječno nezadovoljna žaba iz starog crtića zvana Toro, a koja je poznata po tome da sjedi na lopoču i ubija u pojam suhonjavog Ponča, iskočila s ekrana i nastanila se na zidovima. Ma što nastanila? Nekontrolirano razmnožila, kao da želi preteći i osječke komarce. Pa što je briga što se nalazi i na zabranjenim površinama zgrada, glavno da je fotkaju pa će i dalje biti relevantna – na svim mogućim ekranima, ako ne i na TikToku.
Zelena alkemija
Uostalom, kakvo je to pitanje – brine li se jedna obična žaba što drugima zadaje brige i što će ljudi morati farbati svoje fasade, jer čini se da u cijelom životinjskom carstvu nema takve životinje, koja ima tako bipolaran karakter kao ona. Uostalom, sjećate li se što su nam govorili dok smo bili klinci – da je pomoću najobičnije puse moguće od malog, krastavog stvorenja preko noći dobiti pravog princa. Pa ako to nije alkemija i ako u jednoj maloj žabi nije sadržan sav potencijal ovoga svijeta, e onda ne znamo u kome je. Ovisno, naravno, kako žabu doživite… (Ne, sorry, ali ovo nije početak nekog recepta za kuhanje žaba).
Ako ste neinformirani hipohondar iz srednjeg vijeka, žaba će vam biti zlokoban simbol jer su tada prenosile kugu. Ako ste umjetnik koji želi šokirati gledatelje i suptilno ih natjerati da nikada ne zaborave njegov neočekivani i začudni kraj, onda ćete poput američkog redatelja Paula Thomasa Andersona u filmu ‘Magnolija’ gledatelje šokirati kišom žaba u gradu. No ako ste skloniji šaljivom pogledu na svijet, nema vam druge nego za šefa svih krpenih stvorenja u ‘Muppet Showu’ postaviti šaljivca Kermita, a svima ostalima poručiti, kao u dobroj staroj poslovici, da ne miješaju babe i žabe.
U slučaju da i vi poput kontroverznih političara gostujete izvan zemlje, uvijek možete reći: ‘Don’t mix frogs and grandmothers’ pa neka vaši slušatelji budu podjednako začuđeni kao svojedobno gledatelji ‘Magnolije’. No sve te silne teorije na stranu, silno nas zanima kakav se to neobičan pogled na svijet krije u očima zagrebačkih žaba – što nam žele poručiti i, ne manje bitno, tko je autor ili grupa autora ovog neobičnog carstva krakatih zagrebačkih grafita? Ima li netko neku zgodnu teoriju? Ne, sorry, ali priče o skrivenim prinčevima i Robertu Knjazu kao autoru gerila marketinga za novu sezonu omiljene serije o životinjama sačuvajte ipak za neku drugu bajku.
