Kada je prošle nedjelje na HBO kanalu emitirana prva epizoda naveliko reklamirane serije ‘Idol’ u kojoj glavne likove tumače Lily Depp Rose i The Weeknd, a koja nam je trebala omogućiti da uplovimo u sve one zabranjene svjetove koji su se nekada zvali seks, droga i rock’n’roll, a danas se zovu selfie, pornići i guglanje, društvene mreže su doslovce gorjele od negativnih komentara. A popis glavnih zamjerki je bio pozamašan – od neuvjerljive glume, površnih dijaloga, muškog pogleda na seksualnost do toga da se u prvoj epizodi ništa ne događa. Drugim riječima, bilo je teško uloviti neki dobar trenutak, kao što je bilo posve nemoguće pronaći ijedan iole pozitivan članak, osim onoga objavljenog u The Independentu gdje se novinar usudio napisati da serija nudi neku vrstu ogledala našeg svijeta, a naš je problem možda taj što nam se ta slika nimalo ne sviđa.
Nije pornić, nije romansa
U čemu je, dakle, problem? U tome što serija nespretno balansira između soft i hard pornografije, pri čemu nije ni jedno ni drugo? Ili još gore, što je pokušala pomiriti hard-core seks i najljigaviju ljubavnu priču, kako je serija reklamirana? Dok nestrpljivo čekamo i ostale epizode, jer nas užasno zanima hoće li ovaj pokušaj završiti neslavno baš kao svojedobno knjiga ‘Pedeset nijansi sive’ ili će se možda po sistemu – toliko loše da je zapravo dobro, prometnuti u nekog budućeg Eda Wooda, ne preostaje nam ništa drugo nego da zavirimo u sjajnu knjigu izraelske sociologinje Eve Illouz ‘Hard-core romansa’ u kojoj je autorica proučila kako se seksualnost razvijala tijekom povijesti, posebice u knjigama i na filmu te je li žudnja za monogamnom ljubavlju uopće moguća u 21. stoljeću. Drugim riječima – koliko danas vrijedi ljubav?
Naime, tijekom povijesti većina predmodernističkih veza bila je temeljena na feudalnom sustavu – muškarci su bili jaki gazde koji dominiraju dok su žene bile zatvorene kod kuće i pružale su frajerima seks i kućne usluge u zamjenu za sigurnost. Ovaj neravnopravni društveni odnos, koji srećom danas više ne vrijedi, temeljio se na recipročnoj ovisnosti i stvarao je snažno ljepilo. A svi oni koji su raskidali dogovorene brakove, samo lude ljubavi radi, smatrani su autsajderima, buntovnicima, doslovce ljudima bez razuma, da na kažemo luđacima spremnim za liječenje. Uostalom, i sam Freud, čovjek koji je prvi prepoznao moć seksa, nesvjesnog, mašte i snova je i sam na BDSM odnose gledao kao na perverziju blisku kanibalizmu, vampirizmu i nekrofiliji.
Kako se seks oslobodio romantične veze
S vremenom, stvari su se zakomplicirale. Od kada je suvremena psihologija ušla u naše živote, postali smo sve svjesniji tog neravnopravnog odnosa i sve više smo počeli raditi na sebi, kopati po potisnutim emocijama, inzistirati na osamostaljivanju, na autonomiji, ravnopravnosti a shodno tome i istraživati svoju seksualnost. A onda smo negdje usput sredinom stoljeća shvatili da i naša seksualnost može biti samostalna, a ne uvijek ovisna o tradicionalnim shemama veza – brak – djeca. Dakle, bio je to taj famozni seks bez svrhe.
U duhu tradicije Marquisea de Sadea koji se prvi usudio opisati SM veze, sugerirajući nam da razum tu i tamo treba otpisati, autorica Pauline Reage napisala je “Story of O.”, svojevrsni prethodnik “Pedeset nijansi sive” – priču o djevojci O. koju odvode u dvorac u kojem je maskirani muškarci koje ona ne vidi bičuju, naravno uz njezin i pristanak njezina ljubavnika. Bili su to prvi pokušaji odvajanja ljubavi od seksa koji su svoj vrhunac dosegli u filmu ‘Emmanuelle’ iz 1971. u kojem talijanski plemić uči glavnu junakinju kako odvojiti seksualne užitke od onih romantičnih.
Status: ljubavna tjeskoba
Kakvo je stanje 2023.? Ma koliko se seksualnost uspješno odvojila od romantičnih veza svi se mi u nekom trenutku dok se veza razvija ipak pitamo – je li to bio samo seks? I ne mora se vaš frajer zvati niti Mr. Grey ili The Weeknd, ali baš taj fiktivni lik navodno 100% utjelovljuje suvremenog frajera koji je krajnje zbunjujući (teško ga je pročitati) i ambivalentan (ne zna što osjeća, igra s vama toplo-hladne igrice, neprestano mijenja raspoloženje i prakticira rekreativni seks. Ta sjećate se The Weekndove blesave spike iz prve epizode kada dolazi u Jocelyn stan u dugom crnom mantilu kao da je ispao iz Matrixa i obraća joj se s anđele, a ona mu ne vjeruje da tako ne zove i sve ostale cure koje upozna u svom popularnom baru čiji je vlasnik.
Liječi li hard-core fikcija doista uspješno naše neuroze?
Pa zašto bi mu i vjerovala, kada u 21. stoljeću na ljubavnom muško-ženskom polju vlada ozračje krajnje nesigurnosti, tjeskobe i zabrinutosti, stvarajući dojam, pogotovo ako skokne na fejs, da smo svi mi lako zamjenjivi, što zapravo sve žene dovodi u inferioran položaj, piše Illouz. A što bolje liječi te neuroze i nudi ekstra veliku utjehu svima nama bolesnima od čekanja i pitanja “hoće li nazvati”, od fantazija da je itekako moguće sadista pretvoriti u romantičnog ljubavnika koji će sve napraviti za vas, piše Illouz.
No da ne bi bilo zabune, za razliku od djevojke O., Ana Steel nipošto nije samo pasivna robinja, kaže autorica. Prema nekim čitanjima, tu je utkan i feministički kod, jer Ana zapravo ima moć i ponaša se kao robinja koja bi svako malo nanovo pregovarala o stavkama u seksualnom ugovoru, dok Grey pristaje na sve njezine želje – i na to da ona sama plaća piće i da zvizne šamar nekom frajeru koji je vrijeđa prije njega i da zadrži svoje djevojačko prezime, a gdje ona okom, tu on helikopterom.
Užitak i bol
Ma svaka čast toj transformaciji, ali zašto ona i dalje pristaje na te igrice koje u isto vrijeme nanose i užitak i bol? Je li to metafora našeg društva i poruka da ljubav danas doista mora boljeti, bilo da žudite za neuhvatljivim frajerom ili nekom perverznom budalom? Ili ima li nešto u tim BDSM igricama koje navodno prakticira 10% stanovništva? Naime, prema 20 studija objavljenih u Psychology Today, od 31 do 57% žena mašta o tome da ih se prisili na seks. Znači li to da smo stvarno tako umorne od vječnih pregovora, rasprava te intimnih koordinatora baš poput Jocelyn koja u prvoj sezoni, usprkos klauzuli u svom ugovoru koja izričito kaže da nema golotinje, želi pokazati svoje grudi te da na neki perverzan način ponovo čeznemo za tradicionalnim ulogama?
Kvaka je u tome, piše Eva, da takva vrsta seksa našu ljubavnu tjeskobu transformira u fizičku bol, pretvarajući je pritom u igru s čvrsto definiranim ulogama, koje se lako daju i zamijeniti, a ne vrijede izvan kreveta. Navodno mazohist, tvrde seksolozi, nije toliko opsjednut samom boli koliko njegovom kontrolom i prestankom boli. Jer u ovom odnosu, za razliku od onih kompliciranih ljubavnih, potrebno je reći samo jednu sigurnosnu riječ i vaš će se sadist za tren pretvoriti u savršeno brižnog ljubavnika. E sad, u što će se pretvoriti ova serija, pokazat će vrijeme, kao i publika koja je možda doista nadišla ovu staru spiku i poželjela neke potpuno drugačije ljubavne odnose.
Fotografije: HBO
