Brojni dokumentarci u recentnije vrijeme bave se naličjem priče o ikonama pop kulture. Sudbinu Britney Spears ekranizirali su mnogi (bez njezina sudjelovanja), Pamela Anderson ispričala je za Netflix osobnu verziju svoje priče, a sada se na Hulu može pogledati i dokumentarni film o Brooke Shields.
„Lice osamdesetih“ kako ju je prozvao Vogue kad je imala samo 16, glumica koja je odrastala pod reflektorima od dobi od samo 11 mjeseci kada je snimila prvu reklamu, bila je znana među generacijama starijim od GenZ po, danas vrlo problematičnim, filmovima kao što su „Pretty Baby“ i „Plava Laguna“.
Dvodijelni dokumentarac koji je premijerno bio prikazan na Sundanceu bavi se Shieldsinom karijerom kojom je u njezinom djetinjstvu i adolescenciji upravljala samohrana majka Teri, alkoholičarka. U njemu se Brooke sama prisjeća situacija sa snimanja filmova i iz privatnog života, a te se scene isprepliću s medijskim snimkama iz onog razdoblja koje izazivaju pitanje – kako smo uopće preživjeli?
Brooke Shields od najranije je dobi bila proglašavana ikonom, glumeći u filmovima koji su je najčešće seksualizirali, i to u dobi od samo 12 godina kada je nastao „Pretty Baby“ Louisa Mallea prema istinitoj priči o odrastanju kćeri prostitutke u bordelu u New Orleansu na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Činjenica da je maloljetna Brooke glumila u filmu s takvom fabulom duboko je uznemirujuća. Pa je zanimljivo što je isti naziv iskoristila i za dokumentarac o svom životu, kao čin preuzimanja narativa o svom životu u vlastite ruke – napokon.
Dokumentarac problematizira ne samo taj film, već i „Plavu lagunu“, ali i dobro poznatu reklamu za Calvin Klein traperice u kojima (još uvijek maloljetna) Shields kaže „Ništa ne stoji između mene i mojih Calvinica“. Osim samog subjekta filma, u njemu se pojavljuju i njezine prijateljice Drew Barrymore, Laura Linney, tjelohranitelj, ali i aktivistice i teoretičarke koje analiziraju povijesni moment koji je Brooke obilježila.
Osobito je interesantno opažanje aktivistice Jean Kilbourne koja je uočila paralele između feminističkog pokreta i seksualizacije maloljetnih osoba kao što je Brooke. Dok su u ranijem razdoblju seks simboli bile odrasle žene s odraslim oblinama, poput Sophije Loren i Marilyn Monroe, ta se estetika mijenja osamdesetih. Kilbourne u tome vidi poveznicu s oslobađanjem žena od muške dominacije i muškaraca koji tu dominaciju onda žele uspostaviti nad sve mlađim ženama.
U filmu vidimo i medijsko nasilje kojem je Brooke bila izložena i jezivo slinjenje i postavljanje neprimjerenih pitanja od strane odraslih muških TV voditelja, poput: „Jesi li djevica“ i „Slažeš li se da su na licu tvoje majke vidljivi tragovi alkoholizma?“ koji uzrokuju grč u želucu i želju da nešto bacimo na ekran.
No vidimo da je Brooke Shields puno otpornija i odbija biti žrtvom – žrtvom svoje majke, redatelja, medija, neimenovanog holivudskog producenta koji ju je silovao kad je pokušala ponovno izgraditi karijeru nakon što je diplomirala na Princetonu…
Dokumentarac još jednom podsjeća da kad se radi o lijepim i slavnim ženama, javnost ima osjećaj da ih posjeduje i ne želi da one posjeduju autonomiju i kontrolu. No Brooke prkosi toj ideji i želi pokazati da osim ljepote koju su svi isticali tijekom cijelog njezinog života posjeduje i pamet i vlastitu volju.
Na kraju ipak nudi i svojevrsnu katarzu, u razgovoru s kćerima tinejdžerkama, koje su očigledno odrastale u vrlo drugačijem okruženju i dobu te nisu gledale majčine filmove. Ali dobro znaju koja je razlika između golišavih fotografija koje osnažuju i onih koje izrabljuju. I Brooke revidira svoj vlastiti narativ i gradi svjesniju verziju sebe. Ako ste odrastali osamdesetih i devedesetih, svakako pogledajte.
Naslovna fotografija: Hulu
