U svačijem životu dođe trenutak kad se dogodi klik i počinje promjena. Posebno u doba kada razmišljamo kako ćemo živjeti održivije, autentičnije, radosnije. Jesmo li zaboravili uživati? Od kada je sporije postalo lošije? Dobro nam je poznato da je kretanje postalo neizostavno za ispunjen i sretan život, ali koliko ga uistinu prakticiramo?
Ako sad čitate ovaj tekst: Da, istina je, sreća sjedi (barem za neke) na dva kotača. Znanstvenici vele da tijelo već nakon pola sata vožnje biciklom počinje lučiti serotonin i dopamin što nam daje osjećaj radosti i zadovoljstva. Kroz tjelesni napor kortizol se smanjuje, a time se umanjuje stres i anksiozna stanja.
29 zemalja bajkom
Danas vam neću pisati o sebi i svom iskustvu nego o putovanju biciklom svog najboljeg prijatelja. Tomislav Barbić već godinama s ekipom biciklira europskim destinacijama pa je tako samo biciklom posjetio 29 zemalja. Ovih dana se vratio iz Poljske gdje je s još pet pedalinaca u 12 dana stigao do Krakova. Na putovanjima biciklom Tomislav širi vidike, uživa u posebnim, teško dostupnim pejzažima, a svaki ulazak u novu zemlju ispuni ga uzbuđenjem.
Možda ćete samo uživati u ovom tekstu i fotkama, možda ćete auto povremeno zamijeniti biciklom, a možda se i vama dogodi klik. Što god radili, bitno je da na kraju kažete: What a ride!
Iza tebe su tisuće kilometra na biciklu. Znam da se raduješ svakom novom planiranju kada na kavi pričamo o tome. Isto tako znam da prije deset godina nisi ni mislio da ćeš ikad doživjeti sva ta putovanja biciklom. Kako je sve počelo? Kad si osjetio da to želiš?
Da. Prije 10, ili točnije 12 godina dogodio se prvi kontakt s putovanjima na biciklu. Bila je to godina prije Londona. Prilikom jedne vožnje do Trsta Mladen Gaćeša, legenda cikloturizma u Hrvatskoj, me priupitao bih li želio biti dio njegovog tima koji će se 2012. godine zaputiti biciklom na Olimpijske igre u London. U tom trenutku meni je to izgledalo neizvedivo. Kroz glavu su mi prolazila brojna pitanja: Kako organizirati 30 dana godišnjeg odmora? Da li ja to mogu? Pa to je 100 km, 30 dana, svaki dan. Malo pomalo ta ideja mi nije dala mira i sve intenzivnije sam počeo razmišljati o tome. To putovanje mi je širom otvorilo vidike. Shvatio sam da se to može. Ustvari sve se može kada si dovoljno uporan i kada si spreman podrediti neke stvari konačnom cilju. Ništa nije bez žrtve. U početku je to bilo pomicanje granica, danas je preraslo u ljubav i način života.
Sjećam se kako sam te s ekipom otpratila na prvo putovanje u London. Mislim da smo tada svi bili jako uzbuđeni. Kad sad razmišljaš o tome što se sve promijenilo? Kako si se osjećao tada, a kako sada nakon toliko iskustva?
Prvo putovanje koje brojim je bilo putovanje u London na Olimpijske igre. Bilo je prije toga odlazaka na more, vožnje do Trsta u jednom danu, ali ako ćemo o putovanju onda je London prvi. Promijenilo se dosta. Ponajprije ja i moje shvaćanje. Definitivno mi je proširilo vidike. Tada sam to gledao kao izazov i nisam potpuno shvaćao u što se upuštam. Moram priznati da je ispalo puno bolje nego što sam mogao zamisliti. Sada na putovanje gledam drugačije. Više to nije izazov nego prilika za upoznavanje ljudi, kultura, zemalja, gradova, sela, polja, šuma, rijeka… prilika za uživanje od prvog do posljednjeg dana. Sada kada krećem na novo putovanje opušten sam i znam da ono može završiti samo pozitivno.
Iako pomno planiraš rutu, smještaj i vremenska razdoblja ipak ponekad nešto ne ide o planu. Reci nam što je najuzbudljivije, najljepše i najgore što ti se dogodilo na putu?
Rute u pravilu jesu planirane, ipak ponekad se planovi mijenjaju. Što zbog neočekivanih okolnosti u pozitivnom smislu kada negdje ostanemo jer nas nešto zaokupi, što zbog problema tijekom puta koji nam ometaju planirano napredovanje. Kao najljepšu stvar tijekom putovanja definitivno mogu istaknuti ljude koje sam upoznao na tim putovanjima. Tu mislim na ljude s kojima sam putovao, koji su mi postali cjeloživotni prijatelji, jedan od njih i vjenčani kum. Isto tako i na ljude koje smo susretali putem, koji su nam znali neizmjerno i nesebično pomagati. Uglavnom smo s njima proveli samo nekoliko sati, eventualno dan, a uspomene su ostale za cijeli život.
Što je najuzbudljivije? Pa ne znam. Recimo uzbuđen sam prilikom svakog ulaska u zemlju u kojoj još nisam bio. Nakupilo se tako njih 29 na mom cikloturističkom putu. Uzbuđen sam kada mi priroda oduzme dah. E da, kao najuzbudljiviji trenutak svakako moram istaknuti doček u Londonu gdje nas je dočekao lord Michael Bates i uveo u Westminstersku palaču. Bicikle smo naslonili na samu palaču, iste su čuvali naoružani vojnici, a kako lord kaže mi smo prvi koji su unutra ušli u kratkim hlačama. Biciklističkim, naravno. Stvarno jedno posebno i sigurno neponovljivo iskustvo. Osim nas 17 koji smo ušli u palaču vjerujem da sve ostale Hrvate koji su ušli u istu možemo nabrojati na prste jedne ruke. Najgore na putu?
Iako su to većinom pozitivna iskustva naravno da ima i onih teških trenutaka, a baš ti se najdublje urežu u svijest. Ukratko mogu prepričati svoj najteži dan na putovanjima. Naravno bilo je to tijekom putovanja u Soči na ZOI. Taj dan je bilo oko -11 °C. Nije to bio najhladniji dan, bilo je i većih minusa. Ali vjetar je bio strašno jak. Prema prognozi 72 km/h, na udare 101 km/h. Naravno istočnjak, a mi putujemo na istok, dakle udara nas u prsa. Brzina nam je 6-7 km/h, vozimo cijeli dan u brdo, ponekad ide do 9 km/h.
Stajemo iza zida jedne benzinske pumpe, ne da se ugrijemo nego da se sakrijemo od vjetra. Kažu nam da do sljedećeg mjesta ima 40 km. U normalnim uvjetima bilo bi to 2 sata, ali sada nam je to 7 sati. Cijela vječnost. Pa toliko traje dnevna svjetlost po zimi! Ipak nekako smo morali nastaviti… Ali bio je i jedan teži trenutak od toga. Na istom tom putovanju, nakon gotovo 3.000 km po svakakvim i vrlo teškim uvjetima došli smo 80-ak kilometara od Sočija. Dan je bio prekrasan, nebo plavo, 16 °C, a nama se raspao kotač na jednom biciklu. NIsmo imali nikakvih rješenja osim sjesti u vlak i ući u Soči na najmanje željeni način – vlakom. Baš ta odluka ući u taj vlak bila je najteža u mom bicikliranju u životu.
Kada gledam ove predivne fotografije izgleda mi da se nalaziš u nekoj novoj, posebnoj dimenziji koja nije dostupna svima. Ljepota krajolika je mindblowing, a vjerujem da se puniš tim putovanjima kroz svu ta silnu moć prirode. Barem je meni tako na planinarenju. Što tebi znači priroda?
Definitivno je tako! Bicikli mi omogućuje da posjetim kutke planeta u kojima inače ne bih bio, koji nisu toliko turistički eksponirani. Iako na putovanjima prolazimo i kroz velike gradove, ipak najupečatljiviji dojam ostavljaju prirodne ljepote i pitoreskna sela ili mali gradići. U planiranju rute baš veliku ulogu imaju prirodne ljepote koje su nam na pravcu kretanja iako nije nam problem skrenuti i dodati pokoji kilometar da bismo ih obišli. Prošli smo tako mora i planine, ravnice i doline, potoke i rijeke, jezera, čak i depresije…
Mogu istaknuti vožnju kroz Toskanu, prelazak Alpi s usponom na Stelvio, Niske i Visoke Tatre na posljednjem putovanju, hrvatske otoke i obalu, ravnice Slavonije i Ukrajine… ali definitivno je moj favorit vožnja uz rijeke. Rijeka je posebna, kreće se, vijuga među brdima. Često se uz rijeke, posebno u zapadnim zemljama nalaze prekrasno uređene biciklističke staze po kojima je poseban gušt voziti. U vožnji zastajem, fotografiram, upijam prirodu cijelim bićem, odmaram, ležim u hladovini, promatram, punim pluća svježim zrakom, slušam cvrkut ptica, šum vode, mirišem svježe pokošenu travu… Složio bih se da je to jedan oblik transa.
Tvoje zadnje cikloputovanje do Poljske trajalo je 12 dana u kojem si zajedno s još pet frendova prešao 1250 km od Zagreba do Krakova. Prošli ste Sloveniju, Austriju, Mađasku, Češku i Slovačku. Čini mi se da ti je to bilo nekako najopuštenije do sada. Prema tvojim Facebook objavama zaključila sam da si baš bezbrižan i uživaš u procesu. Što kažeš sada nakon što su se dojmovi malo slegnuli? Što ti je bilo posebno lijepo?
Putovanje u Krakov bilo je kratko, poprilično jednostavno za organizirati, fizički ne jako zahtjevno. Baš sam zbog toga htio da svi sudjeluju i odlučuju o potezima, ostaviti im prostora za manevriranje, da to bude drugačije nego do sada. Ruta je bila samo okvirno zadana, a budući da smo vozili praktički “doma” da je itko imao kakav problem mogao se vratiti. Neki su se stvarno uključili i jako me rasteretili, a samim time meni otvorili prostor za uživanje u vožnji.
Recimo u jednom trenutku potpuno sam se isključio iz određivanja dnevne rute i samo vozio putem koji su drugi odredili. Imao sam i sreću da je u grupi bilo nekoliko zaista iskusnih cikloputnika, puno iskusnijih od mene. Baš to je bilo lijepo što nisam morao puno razmišljati nego sam se mogao potpuno opustiti. Prva 2 dana je bilo nekih lutanja, ali onda su stvari sjele na mjesto.
Obično u proljeće kreće sezona bicikliranja, a većina čeka ljeto da sjedne na bicikl. Znamo koliko je bicikliranje važno za tijelo i duh. Međutim, neki posustanu nakon par kapi kiše, malo uzbrdice ili kod nesnosnih vrućina. Koje savjete imaš? Da li ti bicikliranje predstavlja ispušni ventil s obzirom na zahtjevan posao i užurbani život?
Možda za nekoga sezona bicikliranja počinje u proljeće, ali za nas traje cijelu godinu. Osobno sam vozio u svim godišnjim dobima i po svim vremenskim uvjetima. Možda kada razmislim nisam imao neko putovanje u jesen. Definitivno ću morati nešto napraviti po tom pitanju. Vremenske prilike i neprilike nama ne predstavljaju posebnu prepreku. Jasno je kada krenemo da vremenski uvjeti ne mogu biti idealni 30 dana. Dobra oprema je jako bitna, ali ipak najbitnija je glava. Uzalud sve ako nisi jak u glavi. Što ako te slomi kiša? Ako si ljut što je ispred tebe brdo? Vruće ti je i žedan si?
E baš se u tim trenucima treba izdići i naći veselje u tome, uživati u teškim trenucima. Jer na biciklu si jer si to želio. A onda nakon kiše dođe sunce, nakon brda nizbrdica, uslijed vrućine naiđeš na hladno pivo, kada ti je zima ugrije se u toplom skrovištu. Bicikl definitivno je oblik ispušnog ventila, posebno putovanje koje traje neko vrijeme. Recimo čovjeku treba 7-10 dana da uđe u ritam putovanja, tada zaboravi sve ili barem većinu problema, izgubi pojam o vremenu i ne može se odmah sjetiti koji je dan u tjednu, koji je datum. Na takvim putovanjima ne gleda se TV, ne čitaju novine, problemi i ratovi u svijetu nestaju. To je zen koji treba doživjeti. Tko nije ne može shvatiti o čemu pričam.
Na kraju jednog putovanja i euforije osjećaja ljudi obično već rade planove za neko sljedeće putovanje. Vjerujem da i ekipa ima ideje kuda dalje. Kakve su ti želje po tom pitanju?
Planovi postoje uvijek, ali se i rađaju tijekom putovanja. Recimo prilikom putovanja Mladena Gaćeše u Peking dobio je ideju da vodi veću skupinu zaljubljenika u bicikl na putovanje u London. Baš to je bilo moje prvo, mogu slobodno reći i najdraže putovanje, i putovanje koje je otvorilo sve što se dogodilo nakon toga. Bliski planovi su nam odlazak na Olimpijske igre u Pariz sljedeće godine. Za tu priliku pripremamo jednu posebnu priču, još nešto neviđeno. Uskoro ćemo izaći s detaljima.
Osim toga postoji želja još jednom otići na Zimske olimpijske igre koje se održavaju u našem susjedstvu u Cortini d’Ampezzo i Milanu. A baš pri kraju putovanja za Krakov u meni se rodila ideja o jednom etapnom putovanju na Nordkapp. Nordkapp je sveti gral svakog cikloputnika. Teško je pronaći 40-ak dana u komadu da bi se došlo do te točke. Ali sada smo došli do Krakova, u sljedećoj etapi bi mogli do recimo Talina ili Helsinkija, a u završnoj do Nordkappa. Eto to je ideja koja me kopka ovih dana.
Fotografije: Tomislav Barbić; animacija: Canva
