Proljetno sunce grije preko 400 mostova. Galebovi tjeraju oblake. Gondolieri kormilare i viču Òe! Studenti listaju skripte kod mosta Academia. Vendolari prodaju voće, povrće i ribu na tržnici Rialto. Selfie stikovi izviru iznad rijeka ljudi. Neki još uvijek nose maske od karnevala. U zraku je miris cvijeća i espresso macchiata. Vodiči pričaju tek neke od tisuća priča, a turisti koji ih prate dive se Commedia dell’arte figuricama od murano stakla. Fotograf traži najbolje pozicije za fotkanje mladenaca kojima osmijeh ne silazi s lica. Neki pak traže crkvu u kojoj je Indiana Jones razbio pod ne bi li našao novi trag do Svetog grala. Drugi se dive kanalu u kojem je James Bond došao iz Rusije s ljubavlju. Većini je sunce zacrvenilo nosove i obraze. Ljeto je blizu.
Grand kanal živi svojim životom. Trg Svetog Marka dočekuje nove brodove, ljude, priče. Čeka da ispiše neke nove snove. Božica pravde na Duždevoj palači maše svojim mačem Svetoj Eufemiji u Rovinju, Sv. Jakovu u Šibeniku, Sv. Donatu u Zadru, Sv. Marku na Korčuli i svim brodovima na Jadranskom moru.
Vikend u Veneciji. Bajka koja živi
Sunce zalazi, svi se umorni vraćaju kućama, apartmanima i sobama. A na ulice izlazi posebna sorta ljudi – trkači. Željni movinga, kao da im nije bilo dosta onih 20-30 kilometara koje su prehodali tijekom dana. Pale se GPS-ovi na pametnim satovima, vežu tenisice i stavljaju naglavne svjetiljke. Spremni za novi krug.
3, 2, 1 – krećemo!
Počasni se krug definira kao trenutak slavlja, priznanja postignuća i iskazivanja poštovanja. Postoji li bolji način za odavanje počasti ovoj laguni koja je tijekom tisućljeća ostavila neizbrisiv trag u povijesti, umjetnosti, znanosti? Vrijeme je da svojim koracima i mi ostavimo trag. Skupilo nas se oko 6.000 na terminalu 123 kod luke, na ulasku u grad. Nevjerojatna energija osjetila se u zraku. U tom bismo trenutku mogli trčati do mjeseca i nazad. Nešto više od 16 kilometara dugačka je staza koja grli Veneciju. Prelazi preko 51 mosta. Zove se Venice night trail.
U trčanju, pojam “trail” odnosi se na stazu ili put koji se najčešće nalazi u prirodnim okruženjima kao što su šume, planine, pustinje ili parkovi. Ovaj oblik trčanja poznat je po tome što pruža raznovrsne terene i površine na kojima se trči, od blata i pijeska do stjenovitih podloga, kao i promjene nadmorske visine koje mogu uključivati uspone i spustove. Osim fizičke izdržljivosti, zahtijeva i mentalnu snagu te sposobnost prilagodbe na nepredvidive uvjete na stazi. Venecija nam je dala sve navedeno, upakirano u miris mora i blagih svijetla uličnih lampi. Upravo je ta igra svjetla razotkrila najčarobnije dijelove povijesnog centra, uključujući prolazak preko mosta Calatrava, kroz Piazza San Marco, preko mosta Accademia te pokraj Bazilike della Salute.
Prvih nekoliko kilometara je bilo najzahtjevnije. Iako su trkači prilikom starta bili podijeljeni u dva djela i prvi su krenuli deset minuta ranije, svejedno se zagužavalo. Previše ljudi, preuske ulice. Posebice mostovi. Prvi sam kilometar otrčao i prehodao za 7 minuta, drugi za 8, a treći za 19 minuta… Zadnji za 6 minuta. Sveukupno 2 sata i 18 minuta u kojima smo prolazili kraj mora, kroz uličice, preko mostova i pored crkvica.
Bila je samo jedna pauza za odmor, na 9. kilometru, relativno blizu Trgu Sv. Marka. Odmora, međutim, nije bilo, jer su svi – plesali! Kao pravi domaćini, Talijani su nas na početku utrke počastili talijanskom himnom, a na odmorištu se iz zvučnika čula Raffaella Carrà i njen klasik: A far l’amore comincia tu.
Druga polovica utrke tekla je lakše, mahom jer je bilo manje gužve. Taj dio je gotovo sav rezerviran za povijesnu staru jezgru. Doduše, bila je zastoja. Divljenja. Trčeći ulicom širokom oko metar i pol odjednom se kraj mene stvorila crkva. To se dogodilo nekoliko puta. Tu su bili i lavovi, nekad sa, nekad bez krila. S vremenom sam se navikao i prestali su me plašiti svi ti kipovi od tri ili više metara. Fontane i pipe su po cijelome gradu – dosta praktično za mini-odmor i okrjepu. Pjesma Iron Maidena “The Talisman” povezana je s Venecijom (inspiracija je došla iz priča i povijesnih događaja povezanih s moreplovcima i istraživačima), a tek sam je tad prvi put osjetio.
Završni je dio bio zeznut. Dva kilometra uspona, pa nakon toga kilometar spusta i finiš tamo gdje smo i startali – na terminalu 123. Povijest pišu pobjednici, a nakon ovakve, više pustolovine, a manje utrke, čovjek se osjeća jako dobro. Kad pomislim da je Marcelo Brozović postavio rekord pokrivši udaljenost od 16,7 km tijekom utakmice Hrvatske protiv Japana na Svjetskom prvenstvu, pa kad zbrojim još dva svoja kilometra, mogu si dozvoliti da prilikom ulaska u cilj pokušam imitirati Harlekina. Nespretno, ali veselo!
Hvala vam na čitanju. Došli ste do kraja – šilterica do poda!
Fotografije: Dino Oreški; animacija Canva
