MARTINA VALIDŽIĆ: Zašto je Rim ljubavnik, Lisabon Rocky, a Kopenhagen genijalac ispred svog vremena

Aleksandra Orlić
10.11.2023.

Iako je na TV-u i društvenim mrežama puno sjajnih putnika i odličnih dokumentaraca, malo je onih voditelja koji uspiju prebaciti emocije i s ove strane ekrana, a kamoli da nas natjeraju da se u isto vrijeme plačemo i smijemo kao Martina u izvrsnom serijalu ‘Sretni gradovi’ ili da jurimo doma premotati stare epizode kao da ćemo doista zakasniti na avion. Naravno da smo nakon prvih šest odgledanih epizoda morali dogovoriti intervju s Martinom Validžić, autoricom, scenaristicom i voditeljicom serijala da je pitamo što je naučila o sreći putujući europskim gradovima, je li u međuvremenu možda revidirala svoju top listu sretnih gradova te kada stiže druga sezona sreće…

Ako pravim putnicima cilj nikada nije toliko bitan, koliko vrludanja, lutanja, stranputice i slučajni susretni, zašto onda i ovaj tekst ne bismo počeli s jednim drugim putopiscem – Simonom Reeveom. I dan danas pamtim trenutak kada sam ga prvi put ugledala na TV ekranu – ležala sam nakon jednog prekida u suzama na kauču, a netko se na ekranu toliko oduševljavao svime što je sreo na putu da je ta zaraza naprosto prešla i na mene. I malo po malo, odjednom sam se i ja našla na nekom drugom mjestu, znatno bolje raspoložena. Kako stvari stoje, izgleda da sam na toj istoj cesti super vibre, oduševljenja i znatiželjnog duha ove godine susrela i Martinu Validžić, TV novinarku, vrsnu poznavateljicu glazbe (ali i nogometa) te svjetsku putnicu, a koja je svojim odličnim serijalom ‘Sretni gradovi’ uspjela ponoviti Reeveovo čudo (a ne pričamo o Supermanu).

Iako je na TV-u i društvenim mrežama puno sjajnih putnika i odličnih dokumentaraca, malo je onih voditelja uspiju prebaciti emocije i s ove strane ekrana, a kamoli da nas natjeraju da se u isto vrijeme plačemo i smijemo kao Martina na fado ili premotavamo propuštene epizode o Kopenhagenu kao da nećemo moći pratiti gradivo iz Reykjavika. Drugim riječima koji su nas učinili sretnima i ovisnima o serijalu. Naravno da smo nakon zadnje epizode koja je snimana u Rimu brže-bolje ulovili Martinu Validžić prije nego li je otputovala na Cipar da popričamo o emocijama, oduševljenju koje izazivaju putovanja, slučajnim susretima i naravno – novim nastavcima njenog odličnog serijala.

U zadnjoj rimskoj epizodi mlada poduzetnica se prisjeća kako je u razdoblju kada je dobila otkaz došla na ideju da bi mogla pozvati ljude da rade špagete s njenom bakom, a što će se u međuvremenu prometnuti u sjajan biznis. Sjećaš li se možda trenutka kada si prvi put pomislila da bi bilo super dignuti se s kauča i otići snimiti serijal o sretnim gradovima?

Hahahaha, sad se prvo pokušavam sjetiti uopće kad sam sjedila besposleno na kauču! Ovako je bilo – serijal „Inshalla Qatar” nije ni završio, a već sam morala brže-bolje poslati novu ideju na interni natječaj za dokumentarne serije i emisije. Kako je u pitanju bio tek dan ili dva do isteka roka za prijavu, izvadila sam iz mozgovnog foldera, ali i onog fizičkog na laptopu neke svoje stare ideje i želje. I očito su mi sreću donijeli upravo „Sretni gradovi”. Uvijek u moru članaka o skandalima, tragedijama, optužnicama, celebritijima, mene nekako najviše zaintrigiraju pozitiva vijesti. One koje rijetko tko čita.

Nažalost, crne vijesti i skandali su kao prometna nesreća, ne želiš pogledati, ali ipak pogledaš. Zato su takve vijesti najčitanije. Mene, pak, kao vječnu i zakletu pozitivku, motivira da ljudima dam pinkicu svjetlosti i vedrine u namrgođene dane. Pa su me inspirirali već dugo vremena tekstovi o gradovima u kojima se statistički dobro i kvalitetno živi. Ustvari, za sve su krivi Danci! Kopenhagen je grad koji je uvijek visoko na tim listama, često i prvi. Taj danski koncept sreće – hygge, uživanje u malim stvarima, o tome koliko je društvo uređeno, gdje svatko ima dostojanstven život bez obzira na posao koji radi, gdje radije voze bicikle negoli aute, gdje bez pogovora plaćaju visoke poreze, gdje ne pamte kad se dogodio neki skandal na političkoj sceni, gdje su stambene zajednice sve više i više aktualne kako bi se ljudi što više povezali…

Čudom sam se čudila i kad sam čitala knjige Meika Wikinga, osnivača Instituta za istraživanje sreće i Muzeja sreće u Kopenhagenu. Da, Danci su krivi za Sretne gradove! Denmark – 12 points! Ako sam barem malo nekome uljepšala tih nepunih sat vremena, da ne razmišlja o crnjacima, nego da se napuni i inspirira nekim novim idejama, smije se i plače od ganuća, zamisli nad nekim stvarima koje ga previše uznemiruju, a ne bi ustvari trebale te da jednostavno pokuša vidjeti ljepotu u tim svakodnevnim stvarima, onda sam i ja sretna.

Na koji si način odabrala šest gradova koje ćeš predstaviti u prvom serijalu?

Kopenhagen je bio prvi i zacementiran, u njega nisam sumnjala. Kao niti u Reykjavik, koji se također nalazi redovito na listama najkvalitetnijih za život. A i Island je općenito nama nepoznat, dalek, izoliran, neobičan, čudan, dovoljno da pobudi interes sam po sebi, a kamoli ne načinom života ondašnjih ljudi, kao i fenomenalna priroda kojom su okruženi. Tu se bez sumnje odmah na popisu našao i Beč, jer je grad kao iz školskog udžbenika o savršeno posloženim gradovima. Sve je tamo pic-pic. Skandinavski, nordijski i srednjoeuropski gradovi – riješeno!

Trebaju mi dva južnjačka. Lisabon mi je bio zanimljiv jer nam je također nepoznat, a turistički doživljava procvat zadnjih 15 godina. Pritom ima i najviše sunčanih dana, čak 300 godišnje u prosjeku. Ljudi se ondje vesele životu, lošem standardu usprkos. Pleše se i pjeva na ulicama, živi se na ulicama. Nadalje, kako bi jedan ovakav serijal mogao proći bez Belle Italie, bez veličanstvenog Rima! Vječni grad ima svoje boljke, ali može li netko reći da Rimljani ne znaju kako se živi život?

Taj epikurejski stav – nećemo se zamarati stvarima koje ne možemo riješiti, ali ćemo uživati u zadovoljavanju osnovnih životnih želja i potreba – to je to! E da, Ljubljana – mali, zeleni dragulj među glavnim gradovima. Grad koji je sve iznenadio jer nitko nije očekivao da nešto što nam je tako blizu, praktički pod nosom, može biti toliko divno, čisto, ugodno za život.

Spisateljica i putnica Elizabeth Gilbert je u sjajnoj knjizi ‘Jedi, moli, voli’ došla na ideju da će svakom gradu kojeg posjeti dati jedno alternativno, ime a koje bi ga trebalo najbolje opisati, gotovo na homeopatski način. Kako bi nazvala gradove koje si posjetila i jesi li u međuvremenu promijenila mišljenje o njima – je li neki isforsirano sretan dok drugi svoju sreću nalazi na granici s tugom ili možda u onome da je uopće ne traže?

Ne, nisam promijenila mišljenje, čak sam se još više zaljubila u sve njih. Hahaha, sad si mi dala dobar izazov… Roma je odostraga Amor, a Rim – Mir. Taj grad baš ima dobru vibru, kako god okreneš, na kojem god jeziku. Da, Rim je zavodnik i ljubavnik. Reykjavik je otkačenjak, Ljubljana je slatkica, Beč je gospon Fulir, Kopenhagen je genijalac ispred svog vremena, a Lisabon bi bio Rocky, underdog na kojeg nitko nije računao, a sve je nokautirao svojim šarmom.

Možeš li napraviti sada i tvoju osobnu listu sretnih gradova?

Zagreb jer je moj grad. Uvijek ću ga voljeti do kraja. Omiš, jer ondje provodim ljeta i svaki slobodan trenutak, na „Teraci u babe” moje prijateljice Sanje Čepić s još hordom svih divnih ljudi iz Omiša, Splita i okolice koji se ondje redovito sastaju i druže, kužinavaju, pjevaju, smiju do iznemoglosti. Lisabon, jer me zaveo najviše na ovom putovanju. Tokio. Trebam li uopće navoditi zašto? I pretpostavljam da bi se tu svakako našao i New Orleans. Nisam još bila, ali osjećam da bih se i od tamo jedva otrgnula i krenula kući.

Gledajući slogane vodećih turističkih zemalja dobar dio njih prodaje emocije, bilo da je riječ o sreći, nezaboravnim iskustvima, nostalgiji, adrenalinu… Što misliš o brendiranju sreće i ne događa li se zbog toga možda upravo suprotno? Naime, japanski turisti koji posjećuju Pariz već odavno imaju pojam kao što je ‘pariški blues’ kojim opisuju razočaranje koje nastupi ako Pariz ne ispuni romantična očekivanja?

Poanta marketinga i jest prodavanje sreće. Samo treba znati mjeru, ako se trudite previše, to može biti kontraproduktivno. Kao oni ljudi koji se jako trude da se svima svide ili oni koji se trude biti jako duhoviti, pa vam na kraju bude neugodno i smijete se iz pristojnosti. Sreću ne treba verbalizirati niti stavljati u slogane, treba ju pokušati unijeti u doživljaje. Island ima onu dobro poznatu – „Zemlja vatre i leda”. I to je činjenica, snijeg, led, glečeri, gejziri, vulkani, svega toga ondje ima. Ali sreću ćeš iskusiti kad to vidiš svojim očima i osjetiš ushit od takvog remek-djela prirode. A s druge strane, možda će nekome biti hladno, smetat će ga što je stalno mokar ili zabundan, što mora toliko hodati po tim prirodnim prostranstvima… A vi imate brend zemlje u kojem jasno stoji što vas očekuje – sami ste si krivi ako vam se nije svidjelo.

Što misliš o Žižekovoj teoriji koja kaže da su prava sreća i ljubav nešto kao nuspojave – ne treba ih previše tražiti?

Složila bih se gospodinom Žižekom. Bilo mi je smiješno, a upravo sam njega kontaktirala kad sam pripremala emisiju o Ljubljani, misleći da mi on bude jedan od sugovornika. Na kraju mi je pristojno zahvalio, rekao da ga u tom vremenu kad smo mi planirali snimati, neće biti u Ljubljani, a i da on nije fan Ljubljane. Ako se dobro sjećam, njemu je sretan grad Reykjavik. 🙂 Da, to je opet ovo – ako stalno pričam viceve, ja sam duhovit. Ne! Kao i ako forsiraš konstantnu sreću, vjerojatno ćeš završiti samo s gomilom frustracija. Loše dane treba isto prihvatiti. I iz njih učiti. Tada ustvari i najviše učimo. I tjeramo se da radimo na sebi.

Šest epizoda o sretnim gradovima kasnije, možeš li nam možda reći u kakvoj su vezi osjećaji sreće s onima kao što su tuga, sjeta ili teški uvjeti života – niske temperature, nedostatak svjetla, zabave… Naime, sugovornici iz Kopenhagena i Reykjavika su iznijeli teorije da im u takvim uvjetima nije ništa drugo preostalo nego da budu sretni tj. da izvuku najviše iz malih trenutaka kao što su druženje na toplom, zajedničko stanovanje…

Klima utječe na mentalitet ljudi, to svi znamo. Sjevernjaci su manjak dnevnog svjetla i sunca, kompenzirali ugodnim domovima… Dekice, šalica čaja ili vruće čokolade, dobra knjiga, svjetlost svijeća, ugodno društvo, povezivanje s ljudima u zajednici. Rekla bih da paze jedni na druge, bez obzira na to što se čine suzdržanima na prvi pogled. Visoki standard i uređenost društva i države pruža im sve meleme kojima vidaju boljke uzrokovane lošim klimatskim uvjetima.

A u kakvoj su vezi bogatstvo tj. standard života i sreća te ono što se zove ‘južnjačka’ i ‘sjevernjačka sreća’?

Na jugu, uz toliko sunca, i ne trebaju ti milijuni, a na sjeveru, bez obzira koliko divljenja izaziva ta ledena ljepota, teško bi bilo živjeti u nekoj potleušici.

Da možeš napraviti idealnu kompilaciju sretnih mjesta i super ljudi koje si susrela, kako bi izgledalo tvoje sretno mjesto?

Na tulum bih pozvala islandske Silent Boba i Jaya s kojima su se svi oduševili, kočijaša Mišu iz Beča, konobarica Ana iz Rima bi nam točila pića, Dj-ica Nela Lučić bi puštala glazbu, a sve bi se događalo u zajedničkoj kući u stambenoj zajednici u Kopenhagenu. Specijalne gošće večeri bi bile fado pjevačice Pimpi i Clara iz „A Baiuca” taverne kao i slovenski glazbeni genijalac Magnifico. Catering bi, naravno, radili Rimljani. Točnije, Ristorante Al 34. I da, pozvala bih sve ljude koji su svojom divnom osobnošću obojili svaki kadar „Sretnih gradova”.

Što kamere nisu snimile, a trebale su? I koje su najvažnije lekcije koje si naučila putujući Europom?

U tih šest snimajućih dana radili smo po 12 sati dnevno, pa bih mogla reći da smo sve snimili što sam zamislila. Žao mi je da nisam uspjela dogovoriti neke glazbenike u Rimu, nije jednostavno bilo dovoljno vremena za pregovore, ali i ovako je dobro. Naučila sam da uvijek moraš sa sobom nositi dobar par tenisica, jer je to obuća koju ćeš, ustvari, jedino i nositi, budući da si stalno u pokretu. Da nikad ne ideš na put bez „hoodice” i jakne, pa čak i ako ideš u sunčani Lisabon usred ljeta. I da je dobro uvijek imati vrećice iz juhe i neke krekere kad ideš na sjever Europe. Cijene u restoranima su šokantno visoke.

Planiraš li snimati i drugu sezonu sretnih gradova? Ili ćeš se sljedeće godine možda pozabaviti nekom drugom emocijom pa ćemo tako dobiti melankolične i euforične gradove?

Hahahha, zanimljiva ideja. Javila mi se i pjevačica Luce koja je predložila da sljedeće snimam „Sretne gadove”. I to mi se svidjelo. U svakom slučaju, bit će novih projekata, ali u malo drugačijem smjeru.

I za kraj, kako si za sljedeću destinaciju gdje ćeš se ‘odmoriti od sreće’, jer dva mjeseca nisi imala dana odmora odabrala upravo Cipar?

Jednostavno, prijateljičin sin je ondje potpisao za prvoligaški nogometni klub Pafos, pa ga ide vidjeti nakon dva mjeseca što je otišao, a ja sam pratnja. Kofer. Vreća krumpira. Malo ću odmoriti, ali samo malo. Onda opet- kopanje, snimanje, lutanje.

Pročitaj više

Veliko pospremanje

Ako vas obuzima panika već od pomisli na to da ćete nešto morati baciti, pokušajte zamisliti kako ćete se osjećati kad shvatite da ste riješili problem nepotrebnih stvari.

JE LI AMBER HEARD TREBALA NOSITI NAOČALE

Ideja da na osnovi nečijih facijalnih ekspresija možemo donijeti pravu odluku je li netko kriv ili nevin potpuno je pogrešna, kaže Malcolm Gladwell, autor knjige ‘Kako razgovarati s neznancima: Što moramo znati o ljudima koje ne poznajemo’

Točka preokreta

Ostati ili otići nikada nije laka odluka. No gdje se krije ona točka preokreta kada znamo da je vezi doista došao kraj?

Treba li nam detektor laži?

I ne manje bitno – kako ćemo na taj broj gledati u starosti – tko će morati spaljivati svoje ljubavne polaroide kao Gene Simmons, a tko se javno kajati da nije bio odvažniji poput glumice Jane Fonda

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.