SOLO IGRAČICA

ME, MYSELF & I: Zašto je važno provoditi vrijeme sama sa sobom i u tome maksimalno uživati

Kristina Stakor
12.03.2023.

Stihovi Miley Cyrus u kojima proklamira da si može sama kupiti cvijeće i izvesti se na ples pokorili su top ljestvice, no kada se radi o stvarnom životu – jesmo li jednako slobodne uživati samo u vlastitom društvu, drugima naočigled?

Prošlog ljeta odlučila sam istražiti tko je ta Emma Chamberlain, čije lice sam viđala na društvenim mrežama na modnim događanjima, reklamama i naslovnicama, a pokušavajući proniknuti u tajnu popularnosti ove najpoznatije Youtuberice s preko 12 milijuna pratitelja na toj platformi, postala sam fan. Njeni nepretenciozni, gotovo lirični video uratci jedne nesvakidašnje dvadesetogodišnjakinje zanimljiv su uvid u svakodnevicu u kojoj priprema ručak, odlazi u tjednu nabavku ili sama na putovanje. Emma iskreno komunicira sa svojom brojnom publikom i pritom ih suptilno inspirira da i sami prigrle vrijeme za sebe.

„Obožavam kako je Emma sigurna u vlastitoj koži i ne boji se biti sama sa sobom“, „Tako sam navikla uvijek biti u društvu drugih ljudi da sam zaboravila kakav je osjećaj biti sama, djeluje tako strano“, „Ona je tako neovisna, može sve napraviti i zabaviti se sama, volim to kod nje“ – samo su neki od tisuća komentara na vlogove koji su me naveli na pomisao da uživanje u „me time“ trenucima koji ne uključuju beskonačno scrollanje na društvenim mrežama i nije tako česta pojava kao što sam pretpostavljala. Kada smo se počeli bojati ostati sami sa sobom?

Foto: Shutterstock


Solo igračica, a ne vuk samotnjak


Ne bih se okarakterizirala kao vuk samotnjak, daleko od toga, no oduvijek sam uživala u vlastitom prostoru i interesima. Čitanje, crtanje, preuređivanje vlastite sobe, plesanje na hitove Spice Girls i Britney (sama u sobi) bili su među top aktivnostima mojeg odrastanja i nisu se doimali usamljeničkima, čak i ako nisu bili nešto što je rezultiralo zanimljivim pričama kada bi netko upitao „kako si provela vikend?“.


Ipak, i sama sam počela preispitivati to vrijeme-sama-sa-sobom kad sam, kao dvadesetogodišnjakinja, pohađala tečaj španjolskog u Barceloni i poželjela iskoristiti vikend za istraživanje manje poznatih predjela Katalonije. Premda sam se dobro slagala s kolegama iz škole, nismo dijelili puno interesa van tečaja, pa sam na put otišla sama. Pričam o vremenima začetaka interneta, prije Bookinga i Airbnb-a, pa sam smještaj rezervirala na neviđeno, preko telefona, u mjestu za koje nikad nisam čula.

Prava avantura kakve su u današnje vrijeme zasićeno informacijama gotovo nemoguće. Po dolasku u malo mjesto, ne baš veće od primjerice Motovuna, zaputila sam se u hotel navigirana isključivo intuicijom (Google Maps, pa ni pametni telefoni još nisu postojali), a upute slučajnih prolaznika nisu bili od prevelike koristi jer moj španjolski nije bio na zavidnoj razini, katalonski da ne spominjem.

Foto: Pexels / Cottonbro Studio

Sjela sam na krevet i plakala


U hotel sam stigla s malom torbom s donjim rubljem za dva dana i rezervnom majicom, MP3 playerom na koji je stalo samo 20-ak pjesama i knjigom (je li moguće da se radilo o „Sto godina samoće“?). Sjela sam na krevet i plakala. Zašto – ne znam. Nisam znala ni tada, pretpostavljam da se radilo o samosažaljenju zbog manjka društva s kojim bih podijelila potencijalno zabavan vikend. Odslušala sam par melankoličnih pjesama dok na red nije stigla neka veselijih ritmova.

Ustala sam, umila se, uzela svoj fotoaparat i krenula u razgledavanje. Bila sam jedan od rijetkih turista u gradiću koji je djelovao kao da se u njemu živi u nekom sporijem, davnijem ritmu koji dirigira jarko sunce i nezaobilazna siesta. Popila sam kavu u lokalnom kafiću čiji su jedini gosti osim mene bili baka i unuk, koji se igrao drvenom puškom. Tražila sam hlad u pustim uličicama, prošetala do lokalnog muzeja, upijala atmosferu i osjećala se kao protagonistica nekog arhetipskog filma koji bi nastao u koprodukciji španjolske i talijanske kinematografije.


Otpuštanje neke nevidljive kočnice

To je bio prvi put da sam nekamo otputovala sama, pa makar na samo 48 sati, ali otpuštanje te neke nevidljive kočnice u vlastitom umu me oslobodilo i pokazalo da provoditi vrijeme sama sa sobom, pa i na nepoznatom mjestu nije nikakav bauk. Dapače. Zbog mješavine straha i uzbuđenja, jezične barijere i želje za novim iskustvima, osjetila kao da su se pojačala, a uspomene na to mjesto koje nikada više nisam posjetila ostale su snažnije u mom sjećanju nego neke destinacije koje sam godinama kasnije objavljivala na Instagramu.


Otada do danas više sam puta putovala sama, makar na samo par dana, pojela nebrojene ručkove i večere sama u restoranu, bila na koncertima, otišla na izlete ili samo uživala u pogledu s neke terase. I ne smatram se zbog toga usamljenicom, već samo osobom koja ne namjerava dozvoliti da nemogućnost usklađivanja rasporeda s prijateljima ili tuđi manjak interesa za neke stvari bude razlog propuštanja prilika za uživanje u novim iskustvima, pa i putovanjima.


Sama – u najboljem društvu


Početkom godine Miley Cyrus je objavila pjesmu „Flowers“ koja se preko noći pretvorila u himnu žena nove generacije koje „same kupuju cvijeće i same sebe drže za ruku“, no čini se da se ona interna promjena pri kojoj se osjećamo ugodno same (i sami) sa sobom u bilo kojem trenutku neće dogoditi od danas do sutra.


Zašto je to tako? Je li biti sama kod kuće, u restoranu, u šetnji ili na kavi zaista tako dosadno i tužno? Ili se i ovdje, opet, radi o nekim društveno uvjetovanim, naučenim ponašanjima? Želimo li opet ono što vidimo na ekranima – brojnu, glasnu obitelj koja se okuplja oko stola? Bojimo li se da ćemo biti smatrane za „usamljenu nabrijanu radoholičarku“ ili „crazy cat lady“ ako uživamo u vremenu i prostoru za sebe? Je li okruživanje prijateljima i poznanicima u svakoj situaciji realna potreba za društvom ili samo stvar navike?


Priznajem, nije uvijek lako ni ugodno. Večernji izlasci u nepoznatom mjestu mogu biti stresni i ne uvijek preporučljivi, a postoje stvari i koje su definitivno zabavnije u društvu – primjerice, nisam nikad otišla sama u noćni klub (ali ne osuđujem nikoga tko jest i možda to i favorizira). Također preferiram gledati filmove u društvu – jer komentiranje u trenutku samo dodaje zabavi (barem mojoj, druge osobe ne dijele uvijek to mišljenje).

Foto: Shutterstock


Reminder: 20 minuta solo

Ipak, veliki sam zagovornik provođenja vremena nasamo, a u tome nisam usamljena – psiholozi se slažu da je svakodnevno odvajanje vremena koje provodimo nasamo ključno za mentalno zdravlje, te preporučaju provesti barem 20 minuta dnevno sami sa sobom.


Svjesna sam da je i vrijeme za sebe luksuz. I ne samo kada se radi o trošku poput putovanja ili odlaska na večeru samo u vlastitom društvu. Većinu vremena provodimo bivajući nečiji roditelji ili djeca, šefovi ili zaposlenici, prijatelji ili partneri, okruženi ljudima, fizički i virtualno. No čak i pretrpani svakodnevnim obvezama, pokušajte „ukrasti“ koji trenutak za sebe ili dogovoriti s dragim osobama termin za me time i prijeko potrebnu mentalnu higijenu (makar to značilo spajanje te vrste higijene s osobnom iza zatvorenih vrata kupaonice).

Foto: Pexels / Cottonbro Studio


Makar je čovjek društveno biće koje živi (i cvate) u zajednici, pronalaženje vremena za sebe, bez distrakcija i buke (doslovne i metaforičke), pogodno djeluje na zdravlje jer pomaže u opuštanju, usporavanju i resetiranju te nam daje neprocjenjivi trenutak za razmišljanje. Pomaže nam potaknuti kreativnost, (ponovno) upoznati sami sebe te (napokon) samima sebi postati najbolji prijatelji.

Pronalaženje vremena za sebe, bez distrakcija i buke (doslovne i metaforičke), pogodno djeluje na zdravlje i potiče kreativnost.


Dok nitko ne gleda

A kako to vrijeme maksimalno iskoristiti, ovisi o individualnim preferencijama. Osobno nikad nisam savladala umijeće meditacije, no stručnjaci smatraju da može imati osobite zdravstvene benefite. Daleko od toga da je to jedini način da „se provedemo“ sami sa sobom. Preporučam puštanje muzike i plesanje dok nas nitko ne gleda. Moj favorit oduvijek je bilo čitanje, a kada inspiracija naleti, i crtanje kao način samoizražavanja (koje će rijetko tko, ako itko, vidjeti). Šetnja prirodom ili vrtlarenje idealni su načini za iskorištavanje sunčanog dana. Pogledajte izložbu ili predstavu za koju ne možete naći zainteresirano društvo. Istražite vlastito tijelo. Sanjarite.


Naviknuti na vječnu gungulu, dogovore i užurbani stil života, samoća u početku može biti neugodna, osobito za ekstroverte. No to je prolazna faza nakon koje će vrijeme za sebe postati nužna mentalna higijena zahvaljujući kojoj ćemo se bolje povezati sami sa sobom te koja će nam omogućiti da naposljetku više uživamo i u druženju s drugima. Garantiram.

Naslovna fotografija: Unsplash

Pročitaj više

Kada malo vježbanja donosi puno

Ako ste kao ja i tek ste u zrelijoj dobi krenule vježbati ili ste neredovite, ne brinite – ima nade za nas sportske zabušantice. Zašto se ne bismo trebale opterećivati količinom zahtjevnih treninga potvrđuje znanstvena studija, a ponekad je zaista lijepo imati takav dokaz ‘u džepu’.

Ostanite budni, ostanite budni!

Znamo, ovo pitanje nije od prevelike važnosti, no čovjeka veseli saznati odgovore na vječne zagonetke. Evo što kažu neurolozi o našoj velikoj ljubavi prema spavanju na kauču

Prokletstvo prve noći

Ukleti hotel, podzemne vode ili preglasni susjedi? Pokušajte se sjetiti kada ste zadnji put dobro usnuli na novoj lokaciji. Ako nađete odgovor za manje od 10 sekundi, slobodno produžite dalje jer ovaj članak nije za vas.

Rain on me!

Jesmo li postali obične žrtve pop kulture i fotogeničnih scena ili ima nešto u basu kiše što nema ni na najboljim katarzičnim koncertima? Evo što kaže znanost, a što moj dečko?

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.