‘O ptici Dodo je poznato sljedeće: živio je na Mauricijusu, bio je punašan, ali neukusan, te je bio najveći ikada postojeći član porodice golubova, iako je nepoznato koliko je zapravo bio težak jer kilaža mu nikada nije bila točno zabilježena. Rekonstrukcije iz Stricklandovih ‘koštanih fragmenata’ i skromnih ostataka iz Ashmoleana pokazuju da je bio visok oko metar i otprilike isto toliko dug od vrha kljuna do stražnjice. Budući da nije letio, gnijezdio se na tlu, ostavljajući jaja i ptiće kao tragično lak plijen za svinje, pse i majmune koje su na otok donijeli došljaci.
Vjerojatno je izumro već do 1683. godine, a 1693. ga sigurno više nije bilo. Ne znamo gotovo ništa više, osim, naravno, da nešto slično više nikada nećemo vidjeti. Ne znamo ništa o njegovim reproduktivnim navikama i ishrani, kuda se kretao, kakve je zvukove proizvodio. Nemamo nijedno jaje dodoa.
Dragi Dodo, sorry na uvredama!
Zaista, priča se da su ptice dodo bile nevjerojatno tupave – ako ste željeli pronaći sve dodoe u blizini, samo ste morali uloviti jednog i natjerati ga da kriješti i svi bi se ostali dogegali da vide što se događa. Njena tupa i lakoumna narav te nedostatak nožnog poleta učinila ju je neodoljivom metom za mlade mornare koji su se dosađivali na obalnom dopustu. Milijuni godina mirne izolacije nisu je pripremili za nepredvidivo i krajnje nesnosno ponašanje ljudskih bića.
Naivni Dodo i ljudska glupost
Poniženje jadnog dodoa nije ostalo samo na tome. Sedamdeset godina nakon smrti posljednjeg primjerka, ravnatelj muzeja Ashmolean u Oxfordu zaključio je 1755. godine da njihov preparirani dodo postaje neugodno pljesniv pa je naredio da se baci u vatru. To je bila vrlo čudna odluka, s obzirom na to da je to bio posljednji postojeći dodo, bilo prepariran ili u kojem drugom obliku. Zgranuti zaposlenik koji se našao u blizini pokušao je izbaviti pticu, ali uspio je spasiti samo glavu i dio noge.
Od početka do kraja naše poznanstvo sa živim dodoima trajalo je samo sedamdeset godina. To je zapanjujuće kratko razdoblje – iako se mora reći da smo dotad u svojoj povijesti već imali tisuće godina praktičnog iskustva s problemima neopozive eliminacije.
Ako želite saznati što se dogodilo dinosaurima, skočimišu, morskim lavovima, papigicom karolinom (nije riječka), havajskom pticom zeba koa, tasmanijskim tigrom zavirite u sjajnu knjigu Billa Brysona ‘Kratka povijest gotovo svega’.
Naslovni vizual: Canva
