A kad je nešto novo u pitanju – posebno sam uzbuđena. Nove rute, stvari i iskustva trebaju mi gotovo kao i zrak. Planinarenje je za mene sloboda. Sloboda od svakodnevnice. Sloboda od negativnih misli. Sloboda od buke. Znate onaj osjećaj kada nešto radite po prvi put? E pa meni je planinarenje u Austriji na Hochlantsch izazvalo taj osjećaj. Sretna i uzbuđena jedva sam čekala krenuti i duboko u sjećanje spremiti svu tu prirodu, staze, potoke, grebene, a ponajviše osjećaj.
Rođendan u Grazu, ali i planinarenje
Nakon prekrasne subote provedene u Grazu i čistog hedonizma za nepce u nedjelju ujutro, nakon doručka krenuli smo na najvišu planinu okolice Graza – Hochlantsch. Štajerska mi je posebno draga jer sam tamo bila poslovno vezana godinama, a kako Graz nudi mnoštvo sadržaja i blizu je sve sam češće i privatno boravila u tom simpatičnom gradu. Čak sam jednom s curama tamo slavila rođendan, ali planinarila nisam nikad pa sam se sada povezala s mojim domaćim ljudima i upitala koju rutu mi oni kao lokalci preporučuju, a da je blizu Graza i ne traje predugo. Izbor je pao na Hochlantsch na 1720 metara.
U ugodnoj jednosatnoj vožnji kroz pitoreskni pejzaž uređen na savršen austrijski način stigli smo do jezera Teichalmsee. Dolina s jezerom od 5 hektara izgledala je kao iz bajke. Parkirali smo auto i nasmiješeni krenuli planinariti. Nakon nekoliko stotina metara zamolili smo prolaznicu koja je šetala okolicom za zajedničku fotku jer nismo bili sigurno hoćemo li putem koga sresti. Znam, zvuči glupavo jer nije da idemo u neko baš zabačeno mjesto, ali uzbuđenje je učinilo svoje. I neka je, jer zaista smo sreli svega nekolicinu planinara.
Ubrzo smo se krenuli uspinjati, vrijeme je bilo sunčano, toplo, a vidici prelijepi. Staza je jako dobro označena u obliku austrijske zastave, što je različito od nama poznatih markacijskih krugova. Kako je priroda bila uistinu lijepa često smo zastajkivali i osvrtali se uživajući u plavetnilu i zelenilu koje nas okružuje. Veliko jezero iz doline postajalo je sve manje kako smo se uzdizali, a pogled na susjedne vrhove sve bistriji i fascinantniji.
Staza je neprestano išla prema gore, prolazili smo kroz šumu i otvorene dijelove dok nas je pri samom vrhu dočekao veliki greben s pomalo predimenzioniranom kontrukcijom križa. Divan je osjećaj biti na vrhu još jedne planine! Tu je bio još jedan par pa smo se međusobno pofotkali i neko vrijeme odmarali upijajući energiju novog. U bistrim danima poput ovog prizori su veličanstveni te sežu do Mađarske i Slovenije.
Krenuli smo dalje prema planinskoj gostionici Steirischer Jockl. Terasa na izbočenom podestu s pogledom na obližnje vrhove nas je očarala, a pivo nam je tako dobro sjelo. Što se tiče hrane, izbor je velik i primaju isključivo gotovinu, ali nemaju ništa na biljnoj bazi pa smo mi sa sobom nosili svoju hranu koja se naravno ne smije jesti tamo. Jeli smo kasnije na malom brdašcu pokraj staze svoje hladne ali ukusne porcije fussila iz ljubljenog mi Vapiana koje smo naručili večer prije u Grazu.
Oboje volimo tjesteninu s klasičnim l`arabiata umakom, a jesti u prirodi poseban je užitak. Imajte na umu da su sve te planinske gostionice zatvorene u razdoblju od 1. studenog do 30. travnja. Dopustite mi da spomenem i WC jer je to najljepši objekt tog tipa ikad. Izgleda kao stvaran iako je poljski s puno detalja od drva i totalno se uklapa u austrijsku planinsku idilu.
Tik do gostionice nalazi se slatka mala crkvica Schüsserlbrunn izrađena od drva i naslonjena na greben. Silazak do nje je popločen sa 198 improviziranih stepenica je prilično strm, ali dobro osiguran. Nakon odmora krenuli smo dalje šumom kroz koju su se probijale sunčeve zrake. Na spustu u nešto nižim dijelovima kretali smo se uz potok i putem susretali kravice, prekrasne male kolibice, mostiće.
Prošli smo meni jednih od ljepših 15 km. Vrativši se u dolinu sjeli smo na klupicu, ergonomsku jer kakva bi drugačija mogla biti uz sam jezero i uživali u dojmovima prije nego smo krenuli put Zagreba. Jezero leži na 1200 m nadmorske visine i zbog svoje visinske pozicije je hladno pa nije namijenjeno za kupanje, ali nudi druge oblike zabave na vodi kako ljeti tako i zimi. Zanimljivo je i samo značenje riječi Teich-Alm-See.
Prije 200 godina je na tom mjestu postojalo malo prirodno jezero prema navodima u lokalnoj kronici što sama riječ “See” i znači – prirodno slatkovodno jezero, a “Teich” iako isto znači jezero ipak se više odnosi na akumulacijsko, od ljudi izrađeno jezero koje u ovom slučaju datira iz 1970. Tako da je to jezero duboko maksimalno četiri metra, a svake četiri gdine se prazni kako bi se donešen “materijal” udaljio. Toliko i o ovom uređenom dijelu bajke iz susjedstva. Austrijo, nama je bilo sjajno i vidimo uskoro opet!
