Nesretna Mala sirena, zbunjeni Hamlet, najveći mrgud među filozofima Kierkegaard, zatim slikar Einar Wegener, koji je silom želio postati Danish girl, a čije smo unutarnje borbe i prve pokušaje operacije promjene spola pratili u sjajnom istoimenom filmu nominiranom za Oscara… Čini se da je Danska nekoć doista bila “trula” zemlja razdirana sumnjama, unutarnjim borbama i patnjama pa teško da bi netko od spomenutih junaka znao odgovoriti suvislo i na jednostavne dileme kao što su one – biti ili ne biti, noge ili rep, život ili smrt, muški ili ženski spol, a kamoli na pitanje “Jeste li sretni?”. Pa kako je onda moguće da su Danci već po tko zna koji put zauzeli sam vrh na popisu sretnih zemalja jer se 96% stanovništva ocijenilo, pazite sad ovo – ne zadovoljim svojim životom, nego iznimno sretnima.
Kakva je veza između sreće i kupanja u mrzloj vodi?
Muljaju li nas to lukavi Danci samo zato da bi bolje brendirali svoju malu zemlju za veliki odmor s obzirom na to da su im temperature ljeti maksimalno 25 stupnjeva? I u čemu je trik? Ta njima, za razliku od nas južnjaka, kronično nedostaje i vitamina D, koji je ključan za proizvodnju serotonina. U danskom pivu? Kupanju u mrzloj vodi ispod nule usred ciče zime? Vikinškim genima? Ili možda u tome što su davnih sedamdesetih osnovali prvu hipi komunu Christianiju – slobodnu državu unutar države (nešto kao mali Amsterdam) u kojoj vrijede potpuno druga pravila, a ispada da su zabranjene jedino tri stvari – teške droge, oružje i visoki porezi.
Ok, najstrože je zabranjeno i fotografiranje i trčanje. Prvo zato što vam buljenje kroz okular ili display mobitela onemogućuje da budete sretni i prisutni sada i ovdje, a riskirate i stradavanje pod kotačima suludo brzih biciklista, a drugo jer trčanje uzrokuje napadaje panike. Tako barem lijepo piše na pločama diljem komune.
Čovjekocentrični sustav: Ajmo privremeni zatvoriti najprometniju ulicu
Tajna nije ni u čemu od navedenoga, kažu sociolozi koji se bave onim finim vezama između društva, stila života i emocija. U Danskoj, jednoj od najstarijih monarhija, koja je vrlo brzo u 16. stoljeću prihvatila protestantizam, samo četiri stoljeća nakon osnutka grada, naprosto se nakon svih tih unutarnjih propitivanja i previranja dogodio “čovjekocentrični sustav“.
A to znači da su čovjek i njegov unutarnji boljitak postali važniji od nacifranih ukrasa kraljevskih palača Amalienborg, Rosenborg ili Christiansborg, lažnog sjaja brendirane dizajnerske odjeće, brzog bogatstva kralja Christiana IV., jarkih svjetala zabavnog parka Tivoli, nezdravog stresa i dvostrukih života – tako slikovito opisanih u Bergmanovim filmovima. No kako je to izgledalo konkretno i kad se dogodio taj obrat?
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je cijeli svijet uživao u ubrzanju industrije, uvođenju strojeva i robota u svakodnevicu, jarkim bojama, plastičnim haljinicama, a uskoro i psihodeličnoj glazbi i seksualnim slobodama, Danci su jednostavno odlučili stati na loptu, izaći na tren iz auta i udahnuti malo svježeg zraka. Točnije rečeno, tadašnji gradonačelnik Kopenhagena Alfred Wassard odlučio je tijekom Božića, po uzoru na njemačke gradove pedesetih, privremeno zatvoriti Strøget, najprometniju ulicu u gradu za automobile, kako bi građanima podario romantičniju i humaniju atmosferu.
Rođenje bajk kulture
Ono što je 1962. bio samo zabavan eksperiment do 1964. postalo je zakonski regulirano jer im se silno svidjelo. Doduše, ne može se baš reći da je sve išlo glatko kao podmazano danskim putrom. Prava je istina da su mnogi sumnjali u taj projekt misleći da Danci nemaju to u krvi kao mi južnjaci, ono “da žive i guštaju na ulicama”. A i gradonačelnika je često čuvala policija jer je često dobivao prijetnje smrću. Srećom, prvi fanatični ljubitelji automobila, koji su svoj protest izražavali gnjevnim trubljenjem u parkiranima autima, ubrzo su utihnuli, skulirali se, a svoje limene ljubimce koji zagađuju okoliš zamijenili nešto sporijim, ali zato zdravijima biciklima.
Cilj do 2025.: postati prvi grad bez ugljičnog dioksida
Današnje stanje stvari? Ispada da Kopenhagen ima više bicikala nego stanovnika (sam grad broji samo 600.000, i to bez periferije). U šali Danci vole reći da je jedan bicikl za posao i štrapac, drugi za posebne prilike i noćni provod, a treći za lopova.
Osim toga, Kopenhagen se može pohvaliti s 350 km biciklističkih staza, 2014. godine je s razlogom dobio titulu European Green Capital, a danas se hvale time da će uskoro svaki stanovnik grada za samo petnaest minuta moći stići do plaže, parka, zelene oaze ili, zašto ne, morskih vjetrenjača te da će do 2025. postati i prvi grad bez ugljičnog dioksida. No čini se da bi danas najviše razloga za zadovoljstvo imao bivši gradonačelnik Wassard jer je od 15.800 četvornih metara Strøgeta sada 10.000 posvećeno samo pješacima. Respect!
Da Amerikanci doista žele živjeti američki san, otišli bi u Dansku
Znamo, kad se malo opuste i pretjeraju u svojim lokalnim pivima kao što su Carlsberg i Tuborg, ispijajući ih na starim jedrenjacima ili na podu u četvrti Nyhavn, koja i danas neodoljivo privlači šarenim fasadama kuća, gdje je stanovao i Hans Christian Andersen te slikar Einar sa ženom Gerdom, Danci lakomislenim turistima vole reći da je baš njihova Strøget najstarija i najduža pješačka zona na svijetu.
No kad se otrijezne, priznat će vam da je Rue Sainte-Catherine u Bordeauxu čak i duža, dok je ulica Lijnbaan u Rotterdamu pretvorena u pješačku zonu još davne 1953. godine. Pa ipak, čini se da to ulici Strøget ne umanjuje popularnost jer njome svakodnevno prokrstari 80.000 ljudi, a u božićno vrijeme njih čak 120 tisuća. No kada bismo na trenutak zastali i zumirali sve te prolaznike, statistike kažu da pokraj vas u minuti prođe 145 osoba. No što bismo vidjeli? Kako izgleda tipičan Danac, a kako Dankinja?
Lumberseksualci na CrossFitu
Ako se smijemo izraziti modnim slengom, rekli bismo da na ulicama caruje maksima “strong & healthy is new skinny”. A i taj nesretan izraz “contouring” (svi ti užasni slojevi i slojevi pudera kojima se sjenča lice, naglašavajući njegove jake strane, a skrivajući mane, koje su popularizirale sestre Kardashian) im je, srećom, još stran jer rumenilo stječu hodom ili vožnjom na friškom zraku. Cure se ne šminkaju previše, ne friziraju, nego kosu povežu u rep ili punđicu, a čini se kao da su i visoke pete zakonom zabranjene. Ukratko, sve čine kao da žele biti slobodne za trčanje gradom, recimo na pedikuru u jedan od salona Fish & Kiss.
Ma neee, varate se! To nisu seks-saloni za maženje, nego mini spa centri gdje vam kožicu ili oboljela mjesta umjesto kozmetičarki obrađuju gladne ribice koje vas grickaju sve do praga boli (ili smijeha). Toliko o ekološkom smjeru i hrabrim Dankinjama. Što se dečki tiče, izgleda da su u modi lumberseksualci. U prijevodu – frajeri koji izgledaju kao drvosječe. Duga kosa, još duža brada, karirane košulje, traperice i snažne istetovirane ruke s masivnim prstenjem, a koje govore samo jedno – moje drugo ime je CrossFit (fitness vježbe koje opako nalikuju boksačkom treningu).
Ljepota se krije u funkcionalnosti
Je li to možda pravi razlog njihove sreće? To što Danci sve što im je važno ulažu u sebe, svoje tijelo, duh i unutarnje svjetove i baš ih briga za lažni vanjski sjaj? Zapravo, svi se oni i danas ponašaju kao da su išli u školu kod cijenjenog dizajnera Arnea Jacobsena. Ta nije Mr. Jacobsen bez razloga zaslužio da nas pri odlasku iz Kopenhagena na aerodromu zadnji sjetno pogleda s crno-bijele fotografije koja krasi repove SAS aviona.
Zapravo, ne bismo puno pogriješili kada bismo ustvrdili da je upravo on jedan od pionira koji su otkrili koncept wellbeinga i kreirali stolce za lebdenje i chillanje kao što su oni zvani Egg, Swan ili Ant. Osim toga, Arne je 1960. uredio prvi dizajnerski hotel na svijetu u Kopenhagenu The Royal Hotel (u vlasništvu SAS, što je ujedno bio prvi neboder u gradu), dizajnirajući baš sve u njemu – od predvorja, soba, kvaka do bešteka. No najvažnija stvar koju je učinio jest ta što je stare kristalne lustere, brokat i teške baršunaste zastore zamijenio pročišćenim dizajnom, tvrdeći da se ljepota krije u jednostavnim, elegantnim i funkcionalnim stvarima.
Ok, još vam nismo odgovorili na pitanje na kojim se mjestima krije najveća koncentracija sreće. Iako je cijeli grad kao stvoren za duge šetnje, jogging i bicikliranje – od područja uz jezera, preko zabavnog parka Tivoli do skulpture Male sirene, čini se da mladi najviše vole Kodbyen – staru mesarsku četvrt iz 17. stoljeća koja se u posljednjih petnaestak godina pretvorila u pravo hip mjesto.
Iako su gradski oci od ranih devedesetih, kada se mesna industrija preselila na periferiju, strahovali da će nekadašnji obrtnički dio grada postati grad duhova, to se nije dogodilo jer su posjetili Manhattan i doslovce prepisali koncept njihova Meat Districta pretvorivši ga u veliko igralište za mlade kreativce, umjetnike, alternativce i boeme.
Tjedni menu: ‘From Nose To Tail’
Danas je upravo ta zona u Kopenhagenu proglašena područjem najviše koncentracije sreće, a tu su se smjestili hype kafići, cool klubovi, inovativni eko restorani kao što su From Nose To Tail koji nudi organski uzgojene namirnice od životinja (a jede se sve kao što i samo ime kaže od nosića do repića), zatim Khora – studio virtualne stvarnosti, otvoren u veljači 2016. gdje pomoću tehnologije možete potražiti dnevnu dozu opuštanja i relaksacije te Space 10 – dizajnerski laboratorij koji sponzorira IKEA, a u kojem mlade snage smišljaju nove koncepte održivog dizajna – od gadgeta koji se pune seksom do pametnih kuhinjskih stolova koji umjesto vas smišljaju ukusne, zabavne i zdrave obroke.
Ok, sve je to divno i krasno kada ste mladi, zaigrani i nezaposleni, a što kada vas kravata žulja i morate svaki dan na posao? Za sve one na rubu burn outa ili, ljepše rečeno, živčanog sloma uzrokovanog poslom, tu je i kombinacija poslovnog objekta/kafića/kluba. Da, dobro ste pročitali. Nije nam dansko omiljeno alkoholno piće aqualis udarilo u glavu. Uostalom, u Europi je već odavno poznato da sve više zaposlenih bira fleksibilno radno vrijeme i rad od kuće, što je super, samo kada ne bi postojala opasnost da nam i rad u pidžami dozlogrdi.
Butchers Lab – klub koji miksa elemente teretane, brijačnice i restorana
Srećom, Danci imaju rješenje i za taj problem. Jednostavno se obučete kao da idete na posao i dođete na mjesto NOHO/SOHO gdje možete rentati radni stol, sobu za sastanke, a kad se umorite, skoknete u podrum na jedan otvoreni sendvič (danski specijalitet Storebrad) i brainstormate i flertate s kolegama ili strancima. A nakon radnog vremena, koji naravno ne mora biti u 17.00, jer ga sami sebi određujete, možete skoknuti u Butchers Lab – klub koji miksa elemente teretane, brijačnice i restorana.
Mjesto gdje možete zajedno s dečkom u istoj grupi odraditi CrossFit trening, a nakon toga nešto pregristi od paleo delicija (meni prepisan ravno iz kamenog doba, koji se pokazao najzdravijim od svih vrsta prehrane). I dok vi uživate u svježe cijeđenim sokovima od đumbira, naranče, mrkve i chillija te se gušite u overdoseu sreće, vaš frajer ide na retro uređivane bradice, pardon bradurine u obližnji salon.
Hygelli!
Što to čujemo? Dozlogrdila vam je sva ta sreća pa biste se baš malo požalili da vam je sve ovo previše hygelli (danski izraz za siestu i sretan trenutak)? Pogotovo ako na kraju dana sjedite u kafiću/restoranu/knjižari Cafe Paludan gdje vam konobari ne nose piće, nego se za to morate pobrinuti sami kao da ste za švedskim stolom (što Danci zovu coldbord). A oni će vam eventualno pokloniti osmijeh, isprazniti pepeljaru i preporučiti dobru knjigu.
Sorry, ali Danci baš i nemaju puno izraza za psovanje i negodovanje pa ćete se morati zadovoljiti samo krajnjim prostotama kao što su “pakao” i “vrag”. No, s druge strane, što vam se loše može dogoditi ako baš u Kopenhagenu odlučite da nema smisla puno prigovarati pa brže-bolje prigrlite svu sreću koju vam život obilato nudi, samo je iz nekog razloga ne primjećujete. Uostalom, odgovor na staro pitanje znate i sami, mi ćemo vam još samo reći – biti ili ne biti sretan, pitanje je sad.
Naslovna fotografija: Unsplash
