Moja averzija prema unboxingu je započela onog dana kada sam kupila super fancy smart uređaj za kuhinju koji je obećavao da će spojiti nekoliko funkcija u jednu, a koji je očaravao svojim dizajnom. Naravno da sam u dućanu rekla da mi ne treba montaža. Ta danas se sve može naći na YouTubeu – kako ispeći jaje, napraviti kovrče, povećati si usnice, izbijeliti zube. No, kako sam se prevarila, jer sljedeće tri sata, koliko sam provela u guglanju tehničkih uputa, nailazila sam na tone unboxing videa koja su uključivala i šuškanje papira, odmotavanje uređaja, okretanje u ruci kao da je riječ o nenadano otkrivenoj Tutankamonovoj igrački, uzdisanje, nabrajanje svih navedenih dijelova. I baš kada bih se ponadala da će sada uslijediti i upute kako vražji uređaj spojiti, što gdje stisnuti, što spojiti, što povezati video bi naprasno završio.
Svečano otvaranje paketa
Svaka čast unboxing videima koja sadrže i neke korisne informacije ili nagradne igre, no je li moguće da je internet pun videa u kojima ljudi jednostavno donesu neki predmet iz dućana ili dobiju poklon te pola sata potroše na komentiranje samog čina otvaranja? Okej, svi smo mi bili djeca i sjećamo se kako bi više vremena posvećivali otvaranju kutije nego samim poklonima, šuškanju ukrasnog papira, pucketanju i svim tim senzacijama kojima bi prvi put svjedočili i očarano ih upijali kao male spužvice. Jasno mi je i to da je znatiželja često ubila mačku te da upravo iz tog razloga imaju po devet života, kao i to da Google radi karijeru od naše znatiželje (stoga i forma pitanja i kratkog odgovora), no koja je tajna unboxinga. Je li dekorativnost totalno pobijedila funkcionalnost, a da je to ne znam?
Donosi li otvaranje kutije katarzu?
Naime, ljudski mozak je programiran da bude znatiželjan i traži odgovore. To je dio našeg mehanizma preživljavanja. Naš mozak je dizajniran za prepoznavanje prijetnji, poput krvoločnih tigrova u savani. Pronalaženje odgovora potiče neuronsku nagradu, jačajući našu upornu potragu za novim informacijama jer na taj način povećavamo kontrolu nad okolinom. No je li moguće da se tehnologija brže razvijala od našeg mozga pa sada postoji neki bug. Čitaj – mozak je pomiješao prijetnju od tigra koji vreba iza žbunja s nepoznatim predmetom u kutiji?
Katarza i dopamin
Evo još će biti da na kraju tako opasne situacije doživljava i katarzu. Hm, izgleda da ova opaska dosta dobro pogađa bit, jer kažu stručnjaci koji su proučavali ovaj fenomen da je unboxing zapravo neka vrsta storytellinga pa ako se želite još više začuditi – neka vrsta mini drame u tri čina. Jer naracija doista postoji. Prvo postoji intro – stigla je kutija, zatim se radnje kreće uzlaznom linijom, a to znači da imamo pravi konflikt. Što je to? Mogu li uopće otvoriti kutiju bez da je strgam? Hoće li mi se svidjeti ti što ću vidjeti? I konačno imamo rješenje! Napetost popušta, a mi osjećamo kako nam tijelom struji blaženi val ugode. A tko zna – možda ako nam se posreći i upute kako koristiti neki turbo-novi proizvod.
Kao da je moj, samo bez troškova
No, ovdje čarima unboxinga još nije kraj jer… Možda niste niti primijetili, ali na ovom uzbudljivom putovanju odmotavanja zagonetnih predmeta, vi ste se doista identificirali sa sretnim vlasnikom poklona, oni ugodni zvuci šuškanja papira nalik ASMR filmićima su vas bacili u neki laganini mod, još samo fali da zaspite i u snu naručite određeni proizvod, a nekim čudom i dopamin vam je narastao. Ne znam za vas, ali ja često jedinu utjehu vidim u tome što sam vidjela proizvod, imala ga u fiktivnim rukama i nisam dala silne novce za njega. Tko zna, možda bi se dala napraviti karijera od toga da iskombinirate u videu majstora koji spaja uređaj i nekog influencera koji nježno šuška papirom i govori WOW!
Naslovna fotografija i video: Canva
