U gotovo stoljeće i pol dugoj povijesti teniskog turnira u Wimbledonu, pravila odijevanja bila skoro jednako nepromjenjiva kao i sama pravila igre. Pa je odjeknulo kao prava vijest da je striktni dress code djelomično adaptiran za igrače tj. igračice koje sada smiju (oglasite ceremonijalne trube) nositi hlačice tamnih boja.
Na takav (radikalan) potez organizatori su se odlučili, shvativši da su, gle čuda, igračice žene, koje su pritom u dobi kada mnoge od njih redovito imaju menstruaciju. A spoj menstrualnog ciklusa i strogog čistog bijelog dress codea nije najsretniji, te im može izazivati neugodu. CEO All England Club-a Sally Bolton izjavila je tim povodom da se „nada da će novo pravilo igračicama pomoći da se fokusiraju isključivo na svoju igru, oslobađajući ih od potencijalnog izvora anksioznosti“.
Djevičanski bijela forever
Još jedan veliki korak za žene, mali za čovječanstvo u opresivnom, patrijarhalnom, klasno podijeljenom kapitalističkom aparatu. Jer daleko od toga da će se tenisačice i tenisači sada moći odijevati na terenu „kako im je ćeif“, jer ostatak modnih propisa ostaje nepomično na mjestu: ostatak odjeće mora biti u potpunosti bijel, nikako ne prljavo-bijeli ili kremast, a detalji boje oko vrata, na trakama za kosu, čarapama i drugim odjevnim komadima mogu biti maksimalno 1 centimetar širine. Ne smije se isticati ni logo varijacijama u materijalima ili uzorcima.
Pravila odijevanja potječu još iz viktorijanske ere, kada je tenis bio sport kojim su se bavili isključivo viši dokoni slojevi, a bjelina odjeće trebala je odražavati njihov status (jasni pokazatelj da ne trebaju uprljati ruke fizičkim radom) i higijenu, a dodatni bonus bijele boje bio je taj što na njoj mrlje od znoja nisu toliko vidljive.
Tijekom te duge povijesti, žene su se uspjele osloboditi korzeta i dugih suknji i podsuknji koje su nalagali najraniji dani ovog turnira, no daleko od toga da su smjele obući u čemu su se osjećale najugodnije.
Anne White pokušala je 1985. doskočiti bijelom kodeksu i pritom izraziti vlastiti stil, odjenuvši bijeli kombinezon, no dobila je „po prstima“ od organizatora.
Seksizam, rasizam….
No nije Wimbledon jedini koji ograničava mogućnost samoekspresije kroz odjeću. Tridesetak godina nakon White, Serena Williams je na prvom French Openu nakon porodiljnog dopusta nastupila u crnom kombinezonu i susrela se s brojnim kritikama i zabranom da ga ponovno odjene.
„Imala sam puno problema s ugrušcima, ni sama ne znam koliko sam ih imala u posljednjih 12 mjeseci. Uglavnom sam nosila hlače kada bih igrala, kako bih pomogla cirkulaciji“, objasnila je Williams, ali uzaludno.
Nažalost, ništa neobično u dugoj karijeri ove Afroamerikanke koja je trijumfirala u ovom sportu, ali se pritom, osim sa suparnicama na terenu, morala nositi i s neprestanim kritikama na račun svog izgleda – od mišićavosti, pa sve do kose.
U takvoj klimi teško da možemo govoriti o nekom astronomskom pomaku ka slobodi ženskog tijela i modnom izražavanju, ali eto, barem više neće morati brinuti vidi li se iz zadnjih redova da im je procurio uložak…
Naslovna fotografija: Unsplash
