Svaki bi čovjek u nekom razdoblju najradije nestao iz svog života. Barem na jedan dan i da nikome previše ne objašnjava svoje skrivene razloge, piše norveški pisac Frode Grytten u zbirci kratkih priča ‘Sobe uz more gradu, sobe u gradu’ opisujući misteriozni nestanak jednog od svojih desetak melankoličnih likova. Uostalom, svijet književnosti, kao i onaj koji živi neposredno u vašem susjedstvu prepun je ljudi koji su nestali, pobjegli, napustili muža, ženu, djecu, promijenili identitete i više se nikada nisu javili, a kamoli poslali razglednicu. No kada to učini žena, odjednom vrijede neka potpuno drugačija pravila, jer ono što je dopušteno muškarcima, nije i ženama.
Otići ili ostati?
A koliko je ta unutarnja dilema ‘Should I stay or should I go’ zapravo jaka najbolje je detektirala prije desetak godina talijanska spisateljica Elena Ferrante kada je svoju treću knjigu iz čuvene kvadrilogije nazvala ‘Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju’. Naravno da se tu najmanje radi o tome koja od dvije prijateljice ostaje u Napulju, a koja seli u Pisu ili Milano, već više o onome koja se od njih dvije usudi pobjeći od patrijarhalnih normi društva i prekršiti pravila.
Iako je hrabra Lila bila ta koja je zazirala od standardne uloge žene, majke, domaćice te ju je pokušala izbjeći ili barem odgoditi na sve moguće načine, zapravo je tiha Lena u srednjim godinama otkrila nezadovoljstvo time što je svedena samo na kućanicu pa se opija užitkom koji nastaje iz miksa uspješne karijere i tajne ljubavi.
No taj mučni osjećaj rastrganosti, koji je godinama samo blago tinjao u liku Lene, Elena Ferrante će dovesti do vrhunca u svojem najnovijem romanu ‘Mračna kći’, prema kojem je snimljen i istoimeni film, a koji tematizira upravo takvu vrstu bijega. Naime, glavna junakinja Leda, u susretu s velikom i bučnom talijanskom obitelji na talijanskoj plaži, prisjeća se svoje teške prošlosti.
I kako ju je jedan slučajan susret s autostoperima koji su na večeri priznali da su, eto, pobjegli od svojih prošlih života, nagnao da i ona nakratko napusti svoju obitelji i djecu kako bi se prepustila znanstvenoj karijeri, novom ljubavniku i vlastitim užicima. No ono što Ledi i puno godina kasnije predstavlja neku vrstu kamena oko vrata, jer je, osim vlastitih sumnji i suočavanja s demonima prošlosti, osuđuje i netom upoznato društvo na plaži, baš nimalo ne muči starog osamdesetogodišnjeg Lylea kojeg glumi Ed Harris, koji je to isto učinio u nekom razdoblju svoga života.
Dijametralno suprotne prijateljice
U čemu je problem te zašto društvo i dalje stigmatizira žene koje bježe od svog života kao da se nitko prije njih nije toga dosjetio, a ni usudio? Naime, priča o ženama koje bježe nije ni nova niti iznenađujuća, iako i dalje izaziva užasno zgražanje. A na to nas je upravo podsjetila još jedna serija naslovljena tako romantično – ‘U potrazi za ljubavlju’, nastala prema romanu Nancy Mitford iz 1945. godine. Na prvi pogled knjiga i serija su koncipirane dosta ferantovski (ili je poštenije reći da su Elenine knjige koncipirane mitfordski) s obzirom na to da su u centru radnje dvije dijametralno suprotne prijateljice čije živote pratimo od dječje do zrele dobi kada i same postaju majke.
Nenadano otkrivena strast prema životu
Fanny je uredna, pristojna i stisnuta, dok je njezina prijateljica Linda puna bunta, mašte, nestabilnog raspoloženja i prevelikih očekivanja, a vrlo brzo nakon vjenčanja postala je društvena ljepotica Londona koja se opija ludostima, ekscentričnim prijateljima i živi od partyja do partyja. A kako stvari tada stoje, tu nenadanu strast prema životu, koju je otkrila čim je izašla iz strogog roditeljskog doma, ne namjerava tako skoro napustiti te radije žrtvuje svoju majčinsku ulogu šaljući svoju netom rođenu djevojčicu Moiru svojim roditeljima na skrb te i dalje nepromišljeno skače iz jedne veze u drugu. Sad je u braku s bogatim sinom bankara, sad s revolucionarom i komunistom, a naposljetku s francuskim vojvodom.
I dok pratimo živote najboljih prijateljica, tamo negdje u sjeni pojavljuju se zanimljivi ženski likovi, ‘otpadnica’ koje plaše ili barem izazivaju sudbinsku zabrinutost da bi i glavne junakinje, ako ne pripaze, jednog dana mogle tako završiti. U knjizi Elene Ferrante to je nesretna Melina koja je izgubila razum zbog ljubavi, a koja visi nad glavama i Lili i Eleni dok se upuštaju u strastvene i zabranjene veze, dok je u knjizi Nancy Milford to Fannyna mama koja je u obitelji i društvu dobila naziv Bolter. Razlog? Nestašna gospođa je nekoliko puta pobjegla od svojih muževa i ostavila djecu drugima na čuvanje ili barem dok njezina avantura ne izgubi sladak okus prve zaljubljenosti. I to bez imalo grižnje savjesti.
Zloglasni život moje bake
A u kasnijoj životnoj dobi je i svojoj kćeri nonšalantno savjetovala da ostavi dijete na čuvanje svojoj teti te da se posveti svom životu i uživanju baš kao njezina prijateljica Linda, koja je i sama s vremenom postala pravi bolter. Naime, kako bismo ovakvo ponašanje stavili u kontekst, važno je reći da je sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u nekim zemljama, posebice u Velikoj Britaniji, bilo užasno teško dobiti razvod. A svaki pokušaj da se on i formalno dogodi, ne samo da je u medijima bio popraćen poput najvećih društvenih skandala, nego bi žene uz ugled često u potpunosti gubile i skrbništvo nad djecom. Tako je naprasni i kratkotrajni bijeg ponekad doista bio jedina opcija za toliko žuđeni prostor slobode ili kako bi se možda požurio željeni razvod.
Kako stvari stoje, sve opisano je samo blijeda i romantizirana duhovita kopija prema onome što je počinila prva slavna žena bolter, a koja je poslužila kao inspiracija za roman Nancy Milford. Naime, u romanu ‘The Bolter: Idina Sackville – The woman who scandalised 1920s Society and became White Mischief’s infamous seductress’ spisateljica Frances Osborne prisjeća se svoje bake Idine, čiji se zloglasni život čak neko vrijeme tajio od unuke. A kako i ne bi kada je prvi zloglasni bolter modernog doba prilično skandalizirala tadašnje visoko društvo nakon Prvoga svjetskog rata.
Partijanje od sumraka do zore
I to ne samo ekscentričnim svilenim pidžamama u kojima je partijala od sumraka do zore, nego i time što je hladnokrvno napustila svoju djecu i upustila se s još četvoricom muževa u avanture života, putujući s vlasnicima plantaža, bogatim nasljednicima, hrabrim RAF pilotima od Amerike do Afrike pa natrag da bi se u svojim četrdesetima prvi put susrela s devetnaestogodišnjim sinom kojeg više ne prepoznaje.
Stotinjak godine kasnije izgleda da njezin lik i dalje tinja u psihama mnogih žena koje možda i same usred noći važu – hoće li donijeti tako važnu i tešku odluku u životu ili ipak ne. I ne manje bitno – koliku će cijenu naposljetku platiti, jer ono što je bilo dozvoljeno Ernestu Hemingwayu nipošto nije bilo oprošteno jednoj Ingrid Bergman koja je nakratko napustila svoju kćer Piju ostavivši je s ocem zbog ljubavi i karijere. Jer čini se da, nažalost, društvo i dalje demonizira i kažnjava sve žene koje ponekad skrenu s puta, posebno sve one ‘mračne kćeri’ koje majčinstvo ne stavljaju daleko ispred svojih želja.
Naslovna fotografija: HBO
