Aleksandra, uz svoj posao i hrpu obaveza sa psima koji su na skrbi kod tebe doma ti svaki dan radiš kao predsjednica udruge koja vodi sklonište za životinje u Čakovcu i kroz statuse na Facebooku potičeš ljude na promjenu. Ne znam jesi li toga dovoljno svjesna, ali tvoj doprinos za životinje i veganstvo u svakom smislu je ogroman. Kada gledaš na razvoj situacije unatrag 10 ili 20 godina na što si posebno ponosna? Kako usklađuješ sve i umoriš li se ikad?
Prošle godine je bilo 15 godina kako sam aktivno počela volontirati u skloništu za životinje. Do tada sam bila aktivna u promicanju prava životinja najviše kroz vegetarijanstvo (35. godina je sad) i potom kroz veganstvo (zadnjih 15 godina). No, taj aktivizam je bio više teoretski jer me nisu okruživale životinje kao danas. Tek kad sam upoznala mnoge od njih direktno, tek kad su mnogi trebali moju/našu pomoć, tek kad su mnogi umrli meni na rukama, shvatila sam koliko su životinje svjesna i osjećajna bića i koliko mogu voljeti, ali i patiti, baš kao ljudi.
Puno se toga promijenilo u tih 15 godina. Postali smo jedno od najaktivnijih skloništa za životinje u Hrvatskoj (najveće također) i pokrenuli niz velikih, da ne kažem povijesnih projekata. Među njima je svakako projekt zbrinjavanja pasa iz romskih naselja Međimurja. Njih preko 2700 je spašeno od tamo, a još 500 čeka. Ponosna sam i na projekt Nacionalne kampanje za zabranu držanja pasa na lancu koju smo pokrenuli sa svojim kolegama i koja čeka epilog kroz promjenu Zakona o zaštiti životinja koja bi se trebala uskoro desiti.
Jedno ogromno postignuće se dogodilo 2017. godine kad je u taj isti Zakon unesena zabrana usmrćivanja životinja u skloništima nakon isteka od 60 dana a koja je do tada bila na snazi i iako smo mi od samih početaka bili „no kill“ sklonište, u mnogim se skloništima događalo da psi koji nisu pronašli dom budu ubijeni nakon isteka tog roka. Kao da su neka stvar kojem je istekao rok, a ne živo biće. Umorim li se ikad? Naravno. Umorna sam svaki dan navečer kad pozavršavam sve poslove, a i tijelo od 53 godine nije više ono isto tijelo od 38 godina kad sam sve to počela, no duh je bistar i još uvijek spreman za nove bitke i pobjede.
Znam da je tvoj azilski posao vrlo stresan. Kako se nosiš s tugom i nemoći?
Da, dani su mi jako stresni. Svaki dan je nekakva krizna situacija ili nekakav pas u potrebi. Na primjer, danas dok ovo pišem, u Goričanu je pokupljena mala maltezerica koju je još u subotu udario auto i ona se dovukla ljudima u dvorište i tamo nepokretna ostala sve do danas dok nam je dojavljeno. U zadnje vrijeme sve je više polomljenih i teško ozlijeđenih pasa, a to zahtijeva jako puno truda, vremena i novaca.
Po prirodi nisam depresivna osoba i rijetko osjetim nemoć, ali budu dani kad me uhvati frustracija jer se zakon ne provodi, jer ljudi puštaju pse da lutaju okolo, jer ih briga kako završavaju neželjeni potomci njihovih kujica.
Primjećujem i da su ljudi postali jako drugačiji. Napeti, nervozni, ljuti ako im se problem ne riješi odmah i sad, često bezobrazni i to jako iscrpljuje. S druge strane, godinama imamo podršku prekrasnih ljudi koji cijene naš rad i naš trud i tako se opet sve vrati u neku ravnotežu. Srećom, imam i tu neku sposobnost da vrlo brzo zaboravim one zločeste ljude i naslonim se na lijepe stvari koje nam se događaju.
Čini mi se da u Hrvatskoj posebno ruralne sredine još uvijek imaju veliki problem s razmnožavanjem pasa i mačaka. Ti u Međimurju imaš iza sebe veliki projekt koji još aktivno traje, a odnosi se na kastraciju pasa u romskim naseljima. Što ste do sada učinili i kakvo je trenutno stanje?
Projekt zbrinjavanja pasa u romskim naseljima Međimurja započeo je 2018. godine nakon godina lobiranja te uz veliku pomoć Međimurske Županije. Ministarstvo poljoprivrede je konačno prepoznalo problem prekobrojnosti pasa u romskim naseljima koji je osim zlostavljanja i zanemarivanja pasa tamo postao i javno zdravstveni problem. Tako se krenulo u zbrinjavanje tih pasa i dosad ih je obrađeno 2700, no još oko 500 njih čeka ulazak u sklonište. Problem koji vidimo u naseljima koja smo potpuno obradili je da stanovnici naselja dovlače nove pse koje opet ne kastriraju, ne cijepe i ne čipiraju pa imamo nove pse u naseljima čiji se broj vrlo brzo povećava. Taj je problem puno širi od nas i svih službi i institucija koje ovaj projekt provodimo i tiče se i sve ostale problematike života u romskim naseljima te smatram da bi se država trebala puno aktivnije uključiti u rješavanje svih tih problema jer ona ima mehanizme kako ih i riješiti.
Što konkretno čitatelji mogu učiniti da pomognu rad skloništa, kako onog za koji si odgovorna u Čakovcu tako i za bilo koje drugo?
Uvijek kažemo: ako ne možete udomiti psa, možete mu biti kuma i pomagati mjesečno financijski za njegovo potrebe. Ako ne možete ni to, možete organizirati akciju skupljanja na vašem poslu ili u susjedstvu jer nam stalno trebaju stare deke, ručnici, plahte, hrana. Ako ne možete ni to, možete doći prošetati psa ili volontirati u skloništu. Ako ne možete ni to, možete dijeliti naše objave pasa koji traže dom na društvenim mrežama i tako povećati šanse da ih netko vidi i udomi ih. Puno je načina kako se može pomoći ako se želi. A osjećaj kad se pomogne je zaista ispunjujući.
Veganka si već jako, jako dugo. Koje je tvoje omiljeno jelo?
Veganka sam 15 godina, a 35. teče kako sam vegetarijanka. To znači da ne jedem ništa što je životinjskog porijekla, a isto tako ne koristim niti kozmetiku koja je testirana na životinjama, ne nosim kožu i slično. Odavno sam osvijestila povezanost hrane na tanjuru s time odakle hrana dolazi. Životinje na farmama žive zaista jadan život samo da bi bile ubijene za našu hranu. A ono što se tamo događa možemo opisati riječju strava. Davno je Paul McCartney rekao: „Kad bi klaonice imale staklene zidove, svi bi ljudi bili vegetarijanci.“
No, jako je to teško približiti velikoj većini ljudi. Oni i dalje misle da mi vegani jedemo travu. A to je tako daleko od istine. Zanimljivo je da ti isti ljudi kad se nađu u nekom hotelu gdje mi vegani imamo svoj švedski stol, obavezno pojedu svu našu hranu ako ne dođemo na vrijeme na ručak. Jer, ta je hrana raznovrsna, puna boja, života, fina, životvorna.
A kad govorimo o omiljenom jelu, evo za blagdane sam naravno radila tradicionalnu francusku salatu od majoneze bez jaja, teta je kuhala vegansku sarmu, a pekla sam i veganske kremšnite. Gotovo sva hrana može biti jednako fina bez sastojaka životinjskog podrijetla.
Klasična prehrambena industrija sve se više okreće plant based proizvodima. Sigurna sam da je razlog što u tome vide dobit s obzirom na to da veganstvo u svijetu postaje sve veći životni stil. Zašto misliš da je ljudima toliko teško prihvatiti veganstvo? Djeluju kao da neće moći preživjeti bez mesa, doslovno. Jesmo li zaista toliko „skrenuli“?
I sama sam pokrenula veganski brend koji sad živi i radi u Zagrebu, a u sklopu kojeg se mogu kupiti ćevapčići, pljeskavice, kulen, češnjovka i slični proizvodi na kakve smo tradicionalno navikli, ali bez mesa.
Ljudima je uvijek teško prihvatiti promjene, kakve god one bile. A kad se tiču njihove prehrane, jako teško. Dok ne dođe do značajnih zdravstvenih problema, a onda je često već prekasno. Vege prehrana pokazala se značajnom u savladavanju raznih bolesti, ali o tome se premalo priča. Isto tako, toliko govorimo o održivom razvoju i klimatskim promjenama, čak je i među 17 ciljeva održivosti UN-a svrstana i potreba promjene prehrane u smislu smanjenja mesa, ali nekako kao da nas se to još ne prima. No, srećom, sve je više mlađih ljudi koji se ipak okreću veganstvu i koji razumiju da je hrana ono što stvara naša tijela. I kroz hranu unosimo stres nečije smrti, onda je to stres koji i ugrađujemo u naša tijela i kad-tad taj stres dođe na naplatu kroz naše zdravlje.
Tko je Aleksandra kada si odmorna, opuštena i imaš vremena za sebe? Kako provodiš dan i što te čini sretnom?
Ono što me čini odmornom i spremnom za sve što me čeka svaki dan je redovita praksa meditacije, tehnike opuštanja. Nju prakticiram od svoje 19. godine i uvrstila sam je u svoju redovnu rutinu i bez toga bi mi bilo jako teško nositi se sa stresom u koji sam uronjena.
Osim toga jako volim šetati prirodom. Nekad su to bile planine, sad je to bilo koja šetnja po prirode. Godišnje imam oko tri tjedna slobodnih dana i tada sa svojom malom obitelji odem na more u zaleđe Šibenika i svaki dan hodamo po predivnim mjestima koje smo pronašli i koje istražujemo. Veseli me i učiti pa sam s 50 godina ponovo sjela u fakultetske klupe i upisala magisterij koji ove godine privodim kraju. Volim pročitati dobru knjigu i pogledati ponekad dobar film, ali to sve rjeđe, zaspem prije.
Hoće li svijet ikad biti lijepo mjesto za život?
Svijet će biti onakvo mjesto za život kakvog ga sami stvorimo. budući da ne možemo utjecati na čitav svijet, možemo utjecati na naš svijet. Truditi se biti pozitivni, pristojni, ljubazni, učiniti mala djela ljubaznosti, davanja i ljubavi svaki dan. Ne dopustiti da nas prožmu jad i čemer, nezadovoljstvo i tuga. Iako je to dio svakog života, biti čovjekom znači i stalno pronalaziti svjetlo i dobro u svemu i svakome. A kad to dobro pronađemo, ono gle nekim čudom počne i rasti.
Poruka za kraj…
To me podsjetilo na jednu jako staru priču koju volim, a koja ide otprilike ovako. Nekad davno živio je jedan stari mudrac koji je bio poznat po tome da je uvijek pronalazio samo dobro u ljudima i svemu oko sebe. Jedan dan neki mangupi htjeli su ga nasamariti i pokazati mu da on to samo glumi i da u svijetu postoji jako puno loših stvari. Pa su ga poveli u šetnju sirotinjskom četvrti grada zgražajući se nad raznim tužnim i ružnim stvarima. No, on je u svemu pronalazio nešto dobro i lijepo i ukazivao im na to.
Onda su ga odvezli na deponiju gdje je bilo puno lešina odbačenih pasa. Jedan od njih se već raspadao. Bila je to zaista ružna i tužna slika za vidjeti, a i smrdjelo je. U očekivanju da će mudrac konačno posustati u svojoj pozitivi, počeli su ga zadirkivati. No, mudrac je pogledao psa pa njih pa psa i samo kratko rekao:
„Jeste li vidjeli kako je imao prekrasne bijele biserne zube?“
Svakog dana u svijetu i ljudima oko sebe možemo pronaći te male bisere koji sjaju i ako svoju pažnju usmjerimo na to dobro i lijepo, to će rasti, i malo po malo, naš i njihov svijet postat će bolje i ljepše mjesto za život.
