Kažu da djeca pjevuše prije nego što jasno progovore, da se ritmično njišu uz glazbu prije nego što naprave sigurne korake te da posve slobodno boje i slikaju prije nego što ih svijet opomene da bi trebala naučiti ostati unutar zadanih linija. Kreativnost je, čini se, nešto s čime se svatko od nas rađa, a umjetnik je, izgleda, onaj koji usprkos vanjskim pritiscima uspije zadržati djelić te dječje perspektive čak i kad odraste. No biti kreativan u društvu koje nemjerljivo više cijeni posve racionalne, visoko organizirane umove od onih blago kaotičnih s nepresušnom bujicom ideja nije ni najmanje lako.
„Kreativnost i svijet imaginacije, djelić onoga što možemo doživjeti dok smo djeca, jedini je način da preživimo u odrasloj dobi.“ – Diane Paulus, američka redateljica
Gotovo svaki oblik kreativnog stvaralaštva učestalo se smatra samo hobijem, a one koji odaberu graditi karijeru u tom smjeru potiče se da nađu „pravi posao“. Istina, kreativan rad nerijetko dolazi uz nezanemarive financijske izazove. S obzirom na to da se umjetnost percipira kao nešto čime popunjavamo prazan hod, a ne jedinstven životni poziv ili nešto od iznimnog društvenog značaja, privatna, ali i državna sredstva uglavnom se usmjeravaju ka drugim poljima, a umjetnost je najčešće prva na popisu u situacijama kada treba odabrati gdje „stegnuti remen“. Na takvo stanje već desetljećima ukazuju brojni domaći, ali i inozemni kreativci, a prošle smo godine svjedočili štrajku američkih scenarista, spisatelja i glumaca zbog neadekvatnih uvjeta rada.
Umjetnost koja nam pomaže zadržati zdrav razum
Čini se kao da istinsku vrijednost umjetnosti zamjećujemo tek u krajnje disruptivnim situacijama poput, recimo pandemije i karantene koje je došla s njom, kada nam je isključivo umjetnost pomagala zadržati zdrav razum. Svaka serija koju smo pogledali, pjesma koju smo odslušali, knjiga koju smo pročitali kako bismo skratili vrijeme u kojem nije bilo moguće živjeti normalno, sve navedeno ne bi postojalo da ne postoje kreativne duše na koje tako lako zaboravljamo jednom kada nam se životi vrate na staro. Zašto se kreativni talenti takvih pojedinaca diskreditiraju i podcjenjuju?
Primjetnije nego ikad, kreativni studiji etiketiraju se kao gubljenje vremena koje gotovo sigurno neće dovesti do zaposlenja nakon diplome. Zauzimajući takav stav, zaboravljamo da bez takvih studija zatvaramo svoje umove za jednu cijelu dimenziju ljudskosti jer kroz umjetnost smo oduvijek bili u mogućnosti pronaći način da se nesputano izrazimo i oslobodimo svoje emocije. A emocija je zaista puno, posebice ako odlučite prigrliti svog unutarnjeg umjetnika. Ne tvrdim, naravno, da je ostatak populacije nesposoban iskusiti cijeli njihov spektar, no ondje gdje prosječna osoba vidi 50 nijansi, kreativac vidi 50 000. 50 000 nijansi sreće, ali i 50 000 nijansi tuge te sve ono između, a iskustvo proživljavanja svih tih osjećaja toliko je intenzivno da ne čudi što je u društvu prisutno uvjerenje kako su svi umjetnici lagano „pomaknuti“.
Katarzično iskustvo
No upravo u tome leži preduvjet kreativnog rada – nemoguće je stvoriti nešto što će duboko taknuti one koji dođu u doticaj s tim ukoliko sami niste spremni proživjeti takve dubine. Ljepota takvog načina funkcioniranja jest u tome što je umjetnik u mogućnosti sabrati najteža i najružnija osobna iskustva i transformirati ih u nešto vrijedno. Tim putem svaka životna prepreka pretvara se u izvor inspiracije, a osoba koja na sebi svojstven način o tome progovara – pisanom riječju, kistom, izlaskom na pozornicu ili bilo čim sličnim, omogućuje sebi, ali i ostatku svijeta svojevrsno katarzično iskustvo.
Međutim, rijetko koja prednost dolazi bez popratne mane, a navedeno upućuje na još jedan izazovan aspekt kreativnog usmjerenja – odjeljivanje od vlastitog stvaralaštva. Za razliku od većine drugih profesija, u ovom slučaju teško je odrediti gdje točno završava vaš rad, a gdje počinjete vi. Vrlo je izgledno da ćete zbog toga svaki komentar, bio on pozitivan ili negativan, doživljavati iznimno osobno što nimalo ne umiruje i ovako već buran način proživljavanja emocija. Međutim, rješenje nije u tome da razvijete „deblju kožu“ jer očvrsnete li previše, riskirate to da izgubite ono što vas je uopće navelo na kreativno izražavanje – vašu bezgraničnu, jedinstvenu osjećajnost.
„Being an artist requires a bizzare balance between not giving a f… and giving lots of f… all at once“ – rijetko koja rečenica bolje sažima svu kontradiktornost kreativnog rada.
Zašto kreativnost iziskuje veliku dozu hrabrosti?
Objeručke prihvatiti vlastitu sklonost ka kreativnom usmjerenju iziskuje veliku dozu hrabrosti i spremnost na cjeloživotno „plivanje protiv struje“. Nije rijetkost da se takav pojedinac rađa u obitelji u kojoj ne postoji nitko drugi sa sličnim tendencijama, a već sam spomen odabira takvog životnog puta nailazi na neodobravanje. Među svim „krutim“, društveno prihvaćenim zanimanjima, pojavljuje se jedna osoba kojoj oči zaiskre od pomisli da svoje kreativne aspiracije pretvori u karijeru, a njegov unutarnji glas sve snažnije pjevuši „Now this looks like a job for me… ’cause we need a little controversy“.
Ostali, pogađate, ne dijele njegov zanos. Svaka kreativna osoba prije ili kasnije dođe do točke u kojoj mora odlučiti hoće li poslušati ono što mu cijeli njegov unutarnji svijet još od djetinjstva poručuje i napraviti prvi, nesigurni korak ka ostvarenju tih ciljeva te riskirati da nikada u tome ne uspije, ili će popustiti pod pritiskom okoline, odabrati znatno konvencionalnije usmjerenje, zadovoljiti tuđa očekivanja, no vječno živjeti s tri najrazornije riječi – što bi bilo. Što bi bilo da sam odabrao drugačije? Što bi bilo da sam se barem usudila pokušati? To je izbor u kojem teško pomažu tuđi savjeti, a svatko za sebe mora odlučiti s kojom vrstom tereta će lakše živjeti.
Posao ili poziv?
Svaki put kada mi pogled padne na diplomu iz financija, pitam se jesam li ispravno odlučila u trenu kad sam je ostavila po strani kako bih pisala ovo što upravo čitate (zaista se nadam da čitate, help a girl out here, will you?). Dodatno me plaši činjenica da za sada ni sama ne mogu s apsolutnom sigurnošću odgovoriti na to pitanje, znam samo da je pisanje ono o čemu sam maštala i prije nego što sam uopće savladala abecedu. „Laptop, naočale, tablete protiv glavobolje i cigarete – writer’s starter pack?“ – s osmijehom komentira moja prijateljica dok prebire po mom radnom stolu, a ja razmišljam pretvaram li se polagano u balkansku Carrie Bradshaw ili pak naginjem ka Deppu u Secret Window.
Nadajmo se da je riječ o ovom prvom, s Facom i neudobnim štiklama ću već nekako izaći na kraj; potonje bi ipak bilo prilično alarmantno. Šalu na stranu, nekada se zaista ulovim kako s dozom ljubomore promatram liječnike, pravnike i sve njima slične koji posve čvrsto stoje s obje noge na zemlji. Naravno, nisu ni oni imuni na životne teškoće, no biti iznimno nježan i osjećajan, a samim tim često neshvaćen, u društvu koje cijeni hladnu racionalnost specifičan je križ za nositi. Pa ipak, uvijek se vraćam na onaj legendarni Dead Poets Society citat – „… medicine, law, business, engineering, these are noble pursuits and necessary to sustain life. But poetry, beauty, romance, love, these are what we stay alive for“. A što se tiče onih koji tvrde da kreativan rad nije posao, složit ću se s njima. Nije riječ o poslu, riječ je o pozivu. Pozivu koji će neprekidno zvoniti sve dok ne skupite hrabrosti odgovoriti na njega.
Naslovna animacija: Canva
