Na početku karijere, dok sam radila u jednoj turističkoj agenciji šefica je imala običaj sve sastanke i dogovore koje nije uspjela obaviti mejlom ili na sastanku uživo dovršiti preko zvučnika. Nije da smo prisluškivali njene razgovore, ali upozorenje svima u prostoriji da se ne smijemo kada začujemo glas izvjesne gospođe u godinama koje govori piskutavo kao djevojčica nas je zaintrigiralo. I pogađate, kao svaka zabrana – urodila je time da smo jedva izdržali sastanak, susprežući svim snagama smijeh dok nas je šefica šibala prezirnim pogledom.
Gospođa s glasom djevojčice
‘Koja ste vi djeca, uzvratila je strogo. Još samo kada bi netko čuo vašu boju glasa!’ Priznajem da nas je to malo zabrinulo. No sve je to jedno veliko ništa prema šoku koji se dogodio kada sam par godina kasnije gostovala na lokalnom radiju. Pa je li moguće da ja tako zvučim? Gotovo kao gospođa s glasom djevojčice? A još kada se tome pridoda trema, glas ide za još jednu oktavu više. Kao i kada govorimo strani jezik.
“Ma što se nerviraš”, rekao mi je voditelj radija. Pa to se da ispraviti. O, baš super! Sada imam i službenu potvrdu da i na glasu trebam raditi. I tako sam prvi put čula za priču o djevojci Maggie koja je tako piskutavo govorila da je morala ići na govorne vježbe koje su joj pomogle da progovori glasom koji je bio pola oktave dublji te da ju mediji konačno umjesto Maggie počnu zvati pravim imenom – željezna dama.
Od Maggie do ‘željezne lady’
Priča o Margaret Thatcher koja je snagom volje promijenila boju glasa uistinu je inspirativna, no jesmo li baš toliko zarobljeni u stereotipima da ne bismo mogli podnijeti na vlasti ženu s piskutavim glasom? I je li moguće da boja glasa utječe na našu karijeru? Ako je vjerovati istraživanjima duboki glas donosi prednosti u karijeri, jer muški izvršni direktori s dubljim glasom vode veće tvrtke i zarađuju više novca, a kada razgovaramo s osobom koja ima dubok glas, nesvjesno joj pripisujemo određene karakteristike: pouzdanost, suverenitet i odlučnost.
Visoki tonovi zbog napetosti i smijeha
Pa ipak, postoje i dokazi da nije sve u genima nego da ima puno i u odgoju. Studija Sveučilišta Yale otkrila je da se žene češće smiju od muškaraca, što proizlazi iz činjenice da se male djevojčice odgaja da budu uvijek ljubazne i prijazne. Međutim, kada se smijemo, naprežemo mišiće lica, grkljan se pomakne prema gore, a time i ton glasa. Slično se događa i s položajem tijela. Djevojčice se češće potiče da sjede uspravno, dok dječaci smiju opušteno sjediti. Žene više povlače trbuh i isturaju grudi, što dovodi do napetosti i plitkog disanja.
Glasovni jaz između muškaraca i žena
I baš kada smo pomislili još jedan gap između visine muških i ženskih glasova koji moramo riješiti – stigli su rezultati istraživanja koji govore da se jaz smanjio. Naime, studija Sveučilišta Leipzig pokazuje da su ženski glasovi prije samo 20 godina u prosjeku bili čitavu oktavu viši od muških glasova. Sada je razlika samo jedna kvinta, otprilike polovica izvorne vrijednosti.
Razlog za ovaj razvoj istraživači vide u emancipaciji, posebice u skandinavskim zemljama gdje žene često govore s dubokim glasovima. No, je li to razlog zašto bismo trebali vježbati svoje glasove i prilagođavati visine trenutnoj situaciji? Nipošto! No, dok neke žena na poziciji moći ne zagrmi da nije bitna visina glasa, nego ono o čemu taj glas priča, piskutavi glasići će i dalje, posve nepošteno, biti na lošem glasu.
Naslovna fotografija: Unsplash+
