Probudite flaneura u sebi

ESEJ O HODANJU: O Johnu Wayneu, slučajnim susretima u Parizu te razlici između mediteranskog i kontinentalnog ritma hoda

Tamara Radan
22.12.2023.

Jeste li se ikada zapitali koja je vaša omiljena disciplina – hodanje, šetanje, lutanje ili traganje, prate li vaše misli ritam vašeg hoda, zašto su brojni filozofi i umjetnici inspiraciju tražilu upravo u šetnjama te kakvu sliku o vama slučajnim prolaznicima odašilje vaš način hoda?

Volimo misliti da smo postali ljudi čim smo sišli s drveta, odnosno čim smo se uspravili i počeli se kretati na dvije noge – hodati kao što hodamo i danas. Način kretanja, stizanja od točke A do točke B, zdrava je tjelovježba – naravno, ali hodanje je i puno više. Većina nas ima aplikacije koje nam broje korake i volimo se hvaliti svojim zdravim životom ako napravimo famoznih deset tisuća koraka (ili koliko već) u danu. I to je u redu. Sjajno. Ali postoji li aplikacija koja će nam dati dokaz da smo tim silnim koracima učinili nešto zaista dobro za sebe, ne samo za svoje tijelo, već i za ono drugo od čega smo načinjeni…

Volim hodati i najsretnija sam ako je to glavni način na koji stižem na svoja odredišta, odnosno ako ta odredišta modu doseći svojim koracima (priznajem da mi ta ideja s brojenjem koraka nikako nije simpatična). Nije uvijek tako, ali u velikim gradovima, čak i u Zagrebu, često je to najbrži način za stići nekamo.

Trenutak kada hodanje prelazi u šetanje

Volim kad se u tom stizanju, u žurbi da ne zakasnim na ovo ili ono, ulovim u tome kako primjećujem da zrak na nekim mjestima lijepo miriše, kako je na nekom prozoru ili u nekom drugom stiješnjenom gradskom kutiću nešto procvjetalo, ili samo izrastao listić, kako drugi ljudi hodaju, žure, smiješe se (ili ne)… I tad shvatim da u tom hodanju u stvari uživam i da je to hodanje puno više od pukog kretanja. Možda je baš to trenutak, ili više njih, kad hodanje prelazi u šetnju…

Foto: Unsplash

Šetnja je lijepa, milozvučna riječ koja svojom zvučnošću upravo podsjeća na tu divnu radnju – na samo šetanje, ali i podrazumijeva slobodu, neobaveznost, izbor puta ili nasumičnost… Od šetnje još više volim lunjati po gradu, ili lutati prirodom… Te dvije riječi vezane su uz šetnju, ali još intenzivnije naglašavaju nasumičnost, još su slobodnije i romantičnije, čak podrazumijevaju i neku posebnu, svjesnu izgubljenost, odvojenost od vremena i prostora u koje smo inače uronjeni.

Lunjati čovjek može po gradu, među kućama, drugim ljudima, po praznim ulicama ili po gužvi – gdje god bio on je slobodni tragač, onaj koji troši vrijeme na sebe i svoje misli, nema cilja, ali mu nikakav cilj niti ne treba.

S druge strane lutanje je konkretnije i može imati čak i pomalo negativan predznak. Zalutati znači izgubiti put, ali ne namjerno ni prema vlastitom izboru. Zalutati u šumi, kao što nas je poučila Crvenkapica, može biti neizmjerno opasno. Ali lutati može biti i poetično jer ipak podrazumijeva potragu za nekim ciljem, za nečim što nam je važno u životu.

Foto: Unsplash

Flâneur – romantičan promatrač svijeta oko sebe

Bez obzira jesmo li u svojim mislima ili neopterećenim očima promatramo svijet oko sebe, prilikom takvih lutanja, lunjanja, šetnji… otvaramo put umjetniku u sebi ili bolje razumijemo umjetnost nadahnutu upravo takvim raspoloženjima. Dok se na njemačkom šetnja čini (Spaziergang machen), mi na hrvatskom šećemo (gramatički možemo se i povratno šetati predmnijevajući još osobniju radnju, a možemo šetati i svoga psa), a Francuzi su izmislili posebnu riječ flâneur koja označava šetača, pažljivog, ali i romantičnog promatrača svijeta oko sebe.

Iako osobna, ponekad i samotna, šetnja je posebno obilježena susretima – s drugim ljudima i  okolinom. Vjerojatno je to i glavna razlika između urbanih, gradskih šetača i onih koji šeću po prirodi, a nerijetko i planinare (za šetanje po prirodi, naročito po brdima, Francuzi kažu rondonner). I kao flaneri i kao planinari, odnosno šetači po prirodi, povezujemo se s onim što nas okružuje, ali glavna je razlika u prirodnom i urbanom okruženju prisutnost drugih ljudi i to ne kao družbenika s kojima šećemo, već kao onih koje promatramo, odnosno susrećemo.

Foto: Unsplash+

Ljubavna priča kroz slučajne susrete u Parizu

Urbani šetači – flaneri, čak i u najsamotnijim dobima dana i noći imaju puno više prilika za susret s drugim ljudima – bilo da ih objektiviziraju, odnosno promatraju i razmišljaju o njima, bilo da ih prilikom tih susreta upoznaju ili prepoznaju, to jest ulaze u blisku interakciju, aktivan susret s razmjenom riječi, misli – s druženjem. Ti susreti – namjerni, slučajni, inscenirani, ostvarena nadanja… često su bili inspiracija umjetnicima. Vjerojatno najljepši primjer je ljubavna priča kroz slučajne susrete po Parizu u romanu Školice argentinskog pisca Julija Cortázara.  

Međutim nisu samo umjetnici bili šetači. Hodanje kao aktivnost, da se vratimo na početak, ne samo da čini dobro našem tijelu, nego i razbistrava misli. Toga su bili svjesni još antički filozofi. Priča se da je Aristotel držao predavanja hodajući (a sigurno smo svi imali barem jednog profesora/icu koji je pričao hodajući – poput profesora Baltazara), a njegovi su se učenici – nastavljajući njegovu tradiciju hodanja pod atenskim kolonadama – nazvali paripateticima (onima koji hodaju). Ideje su hodajući, šećući širili i apostoli, poslanici, odnosno oni koji idu pješice.

Foto: Unsplash

Inspirativne misli koje slobodno lutaju

Ako su se ideje svijetom širile putovanjem, odnosno kretanjem na daleke udaljenosti, većina tih ideja je ipak nastajala u hodu, ali ne u bilo kakvom – u šetnjama koje omogućuju mislima da slobodno lutaju.

Samo hodanje se od šetnje najčešće razlikuje i po brzini – jer teško da ćemo u šetnji brzo hodati (onda je to valjda marširanje), u šetnji ćemo si priuštiti vrijeme, odnosno odabrati ritam koji nam najbolje odgovara. Iako izbor ritma šetanja nije samo stvar vremena koje nam je na raspolaganju, već i u mnogočemu stvar osobnosti, odnosno sredine kojoj pripadamo.

Foto: Unsplash

Mediteranski ritam hoda – spoooro i pooolako

Moja prijateljica koja mi je veći dio života zaista divno društvo za šetnje po gradu nevjerojatno sporo hoda, dok se ja i uz puno truda da idem polako ne mogu dovoljno usporiti da se prilagodim njezinom ritmu. Nakon dugogodišnjeg druženja to je već postalo i predmetom međusobnih pošalica, ali ona mi uporno objašnjava da ja kao kontinentalka ne mogu shvatiti njezin morski, odnosno otočki ritam koji nije samo tempo hodanja, već je svojevrsni nastup na pozornici maloga mjesta u kojem tijekom večeri na tom komadiću grada, ulice, rive… postoji publika te da su svi šetači istovremeno i izvođači (ja bih doduše prije rekla da su izlošci), ali i promatrači, odnosno publika.

Vjerujem da je u pravu i da je na Mediteranu onaj francuski flaner doveden na još višu razinu budući da je uslijed svijesti o međusobnom promatranju šetač istovremeno i subjekt, ali i objekt u očima drugih isto takvih, čarobno dokonih šetača.  

Foto: Unsplash

Muškarci koji hodaju poput Johna Waynea

Ako dalje razmišljamo o osobnosti, prisjetimo se da, naročito ako smo slabijega vida (ili je sumrak…) pa ne vidimo dobro fizionomije, često prepoznajemo ljude po načinu hoda i držanju. Kao netko tko je veći dio života vrlo kratkovidan, shvatila sam da mi se upravo zbog držanja u hodu neki ljudi čine puno privlačnijima nego što zaista jesu. To nužno ne znači da me privlače muškarci koji hodaju poput Johna Waynea (ti su obično još i krivonogi) ili kao veliki oslobodioci, ali vjerujem da je određeno držanje i način kretanja bitan faktor zašto nam je netko simpatičniji, zanimljiviji ili privlačniji.

Foto: Unsplash

Način hoda odražava i kako se osjećamo, o čemu razmišljamo i kamo stremimo. Isto tako određen je i odabirom obuće koju smo izabrali. Svi smo svjesni da na visokim ili bar malo povišenim potpeticama ljepše izgledamo, bolje se držimo, ali i drugačije hodamo. Nije novost da na visokim potpeticama treba naučiti hodati, kao i spoznaja da ima žena koje za to jednostavno nemaju smisla. Sva sreća pa današnja moda svojom raznolikošću omogućuje prigodnu obuću različitih visina potpetica, za sve one koji se u svakom trenutku vole osjećati stabilno, s dvije noge na zemlji.

Foto: Unsplash

Nadam se da i moj način hodanja, zajedno sa sklonošću šetnjama – i onima po gradu i onima po prirodi, i samotnima i onima u dobrom malom ili velikom društvu, i onima u tenisicama, kao i onima na višim petama, odašilje sliku o meni koja je u skladu s mislima koje su uvijek puno brže od moga hoda. Isto tako, neka šetnje i misli koje se uz njih roje ne ovise o vremenu jer i pod šeširom ili kišobranom također može biti lijepo…

Naslovna fotografija: Unsplash

Pročitaj više

Bruto ili neto?

Na poslu provodimo barem 40 sati tjedno, a mnogima zaokuplja misli i u slobodno vrijeme. Pa prije negoli se upustite u avanturu zvanu novo radno mjesto, provjerite što bi vas tamo moglo dočekati

"Što zapravo radi vaša tvrtka?"

Slang, žvaka, poštapalice, nezainteresiranost, klišeji, tračanje, razgovori o novcu i klasik nad klasicima – pitanje kada možete uzeti prvi godišnji

Kad oglas za posao traži motivacijsko pismo, priznajte, svima nam je prva pomisao: trebam novac, eto ti motivacije, no takva iskrenost nije rizik koji smo spremni prihvatiti kad su ulozi tako visoki. Pa kako napisati takvo koje će nam povećati šanse da taj posao doista i dobijemo?

A zašto nisam pozvan na sastanak?

8 ranih znakova da vaš šef manipulira vama i želi vas izbaciti iz igre

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.