„Ne treba mi feminizam, odavno imamo pravo glasa. Ne treba mi feminizam, pa i ja sam zaposlena, ne samo on. Ne treba mi feminizam, volim nositi haljine i osjećati se ženstveno. Ne treba mi feminizam, to je opravdanje za promiskuitet. Ne treba mi feminizam, noću hodam praznom ulicom bez straha. Ne treba mi feminizam, moja dužnost je kuhati za svog muškarca. Ne treba mi feminizam, prelijepa sam za to. Ne treba mi feminizam.“ Ako je to uistinu tako, zašto nitko nije obavijestio sve one žene koje od 2016. godine Dan žena obilježavaju sudjelovanjem u Noćnom maršu? Izgleda da se okupljaju uzalud!
‘Čemu onda sav taj feminizam?’
Društvenim se mrežama u posljednje vrijeme proširio sadržaj u kojem mlade žene diljem svijeta ponosno nabrajaju razloge zbog kojih je feminizam u današnje vrijeme, navodno, apsolutno nepotreban. Ostvarenjem prava glasa i ulaskom žena u radni kontingent feministički je pokret, kažu, postigao svoj cilj, a daljnje ustrajanje u feminističkim idejama posve je neosnovano. Štoviše, smatraju kako je takva ideologija štetna jer potencira animozitet prema muškarcima, pridonosi razaranju tradicionalnih obiteljskih vrijednosti te suptilno potiče žene ka „nemoralnom“ ponašanju. Feministkinje opisuju kao netrpeljive, frustrirane, nedovoljno ženstvene, drske, teškog karaktera, a nerijetko i kao nedovoljno atraktivne te „one koje nitko ne želi“. Zasigurno nijedna žena ne uživa u danim epitetima pa čemu onda sav taj feminizam?!
Teret neravnopravnosti
Prije svega, valjalo bi naglasiti kako je upravo taj omraženi feminizam stvorio mogućnost za slobodno i neovisno iznošenje ženskog mišljenja; čak i onoga koje tim istim ženama šteti bile one toga svjesne ili ne. Činjenica da se dio žena više ne nalazi u poziciji u kojoj aktivno percipiraju koristi feminističkog pokreta upravo je dokaz njegove društvene važnosti jer bez spomenutog pokreta sve prilike i mogućnosti otvorene ženama ne bi postojale, a uzimati takvo što zdravo za gotovo nije nimalo bezazleno. Opasno je, te pomalo privilegirano gubiti iz vida spoznaju o tome kako velik dio žena u Hrvatskoj i svijetu i dalje svakodnevno osjeća teret neravnopravnosti.
Razlike u plaćama između muškaraca i žena, nejednaka zastupljenost muškaraca i žena na pozicijama moći, nasilje nad ženama u svim njegovim oblicima – fizičko, psihološko, seksualno, financijsko, ugrožena reproduktivna prava, neplaćeni rad u kućanstvu, nejednak odgoj djevojčica i dječaka, dvostruki standardi za muškarce i žene kada je riječ o seksualnosti, sve to, ali još i mnogo više dio je naše svakodnevice. Kao što stara izreka kaže – dokle god sve nismo slobodne, nijedna od nas nije slobodna. Zašto smo onda svjedoci popularizacije antifeminističke ideologije među ženama?
Pick me sindrom
Nerado priznajem da na sam spomen ranije navedenih „ne treba mi feminizam“ komentara osjećam neodoljivu potrebu cinično uzviknuti „Pick me, choose me, love me!“, imitirajući protagonisticu serije ‘Uvod u anatomiju’, no u takvim trenucima trudim se prisjetiti se korijena tog Pick me sindroma. Davne 1996. godine psihologinja Susan Fiske i profesor društvenih znanosti Peter Glick objavili su rad pod nazivom Hostile and benevolent sexismupozoravajući na važnost percipiranja oba od spomenutih oblika seksizma, jer upravo se iz benevolentnog razvio tzv. Pick me koji nerijetko znatno perfidnije pokušava uvjeriti žene u nevaljalost feminizma.
Neprijateljski seksizam lakše je uočiti – uvrede, udarci, poniženja, odnosno kažnjavanje svake žene koja zaboravi „gdje joj je mjesto“. S druge strane, dobronamjerni seksizam umjesto kazne koristi nagradu – onoj koja prihvati svoju tradicionalno žensku ulogu osigurana je ljubav i zaštita. Trade off je jasan – kako bi zaslužila poštovanje i naklonost muškog spola, žena se samo mora odreći vlastitih ambicija, kritičkog promišljanja i svega onog što joj „moderan“ svijet nudi. Samo.
Dobronamjerni seksizam na žene gleda kao na krhka, čedna, čista bića koja ne mogu skrbiti o sebi već im je za to prijeko potreban muškarac kojem istovremeno moraju udovoljavati. Veliča se kult majke i domaćice, a ranije spomenute osobine poput čednosti, blagosti, pokornosti i slično stavljene su na pijedestal. Također, iznimno je važno spomenuti da se takvo veličanje postiže usporedbom sa svim onim ženama koje su se navedenom narativu usprotivile – feministkinjama. Žene koje ne utjelovljuju taj patrijarhalni ideal „zaslužile“ su osjetiti negativne posljedice vlastitog bunta.
Posljedično, to dovodi do komentara poput „Nemoguće je da je dobra majka uz sve te sate posvećene poslu, a ne obitelji!“, „Vidi kako se obukla, i zaslužila je biti silovana!“ ili pak „Sigurno ga je nečim izazvala čim ju je tako udario!“ što u konačnici rezultira otvorenim, neprijateljskim seksizmom. Dijeleći žene na „dobre“ i „loše“ motivira ih se na ostanak unutar patrijarhalnih okvira, istovremeno potpirujući rivalitet među onima koje se priklanjaju patrijarhatu i onima koje mu se opiru. S obzirom na to da su posljedice za svaku koja pokuša iskoračiti iz nametnutog okvira prilično velike, jasno je da se određeni broj žena, ponekad posve nesvjesno, radije odriče feminističkih uvjerenja i okreće ka patrijarhalnim standardima pri traženju potvrde vlastite vrijednosti. Otuda Pick me – Pogledaj me, ja sam prava žena. Nisam poput nje, ne propitujem. Izaberi mene, voli mene, zar ne vidiš da sam zaslužila to?
Naravno, navedeno ne znači da je ispravno podrugljivo govoriti o takvim ženama. Kao i za većinu društvenih problema, rješenje je u kontinuiranoj i sveobuhvatnoj edukaciji te otvorenom dijalogu između žena različitih stavova, ali također i između muškaraca i žena. Kućanica ili karijeristica, femme ili tomboy, seksualno aktivna ili ne, slobodna ili u braku, majka ili ne – dokle god je izbor donesen suvereno i slobodno, svaki je jednako vrijedan i ne čini nas više ili manje ženama. Nažalost, često se zaboravlja da je upravo to osnovna ideja feminizma – pravo na izbor, a ne unaprijed utvrđen životni put.
Hoće li vas, ukoliko se ipak izjašnjavate kao feministkinja, automatski percipirati kao tešku i svadljivu? Lako moguće. Hoće li vas plašiti izjavama poput „Takva se nikada nećeš udati!“? Lako moguće. Hoće li vas, u očima patrijarhata, broj seksualnih partnera zauvijek obilježiti kao „čistu“ ili „prljavu“? Lako moguće. Hoće li vas pokušati podsjetiti na to da vas je Bog stvorio za kuhinju, a ne da nosite hlače? Lako moguće. Hoće li vas, kao što su mene, počastiti komentarom da prestanete glumiti kako imate veći … od svakog muškarca u prostoriji? Lako moguće. Znači li to da trebate pognuti glavu i odustati? Nipošto.
Istina, status quo ponekad je primamljiviji jer, koliko god situacija ne bila idealna, strah od promjene nerijetko je veći. Otvorimo li jednom vrata propitivanju toga, teško ih je kasnije zatvoriti. Pa ipak, sve veći broj žena, ali i muškaraca polako uviđa koliko je gotovo nevjerojatno to što smo kao društvo potpuno nekritički prigrlili ideju o tome da je polovica svjetske populacije na neki način inferiorna. Feministički pokret ovdje je kako bi podsjetio da tome nije tako – ni ispod, ni iznad, već potpuno ravnopravno. U modernoj priči ljepotica je istovremeno i zvijer, a svijetom hoda bar šačica muškaraca koja se lijepih zvijeri nimalo ne boji već zajedno s njima stvara zreliju i pravedniju stvarnost.
