“Imam za vas dvije vijesti. Jedna je dobra, a druga loša”, kaže šef svojim zaposlenicima u britanskoj seriji ‘U uredu’. “Loša vijest glasi – svi ste dobili otkaz, a ona dobra – ja ću jedini zadržati posao.”
“Ne, to nisu jedna dobra i jedna loša vijest, već jedna loša i jedna nebitna”, upada mu netko iza leđa u riječ.
Nagradno pitanje? Što je tu smiješno, a da nije tužno i zašto je cijela serija bila užasno uspješna, za razliku od primjerice ostalih serija? Kako producenti, a niti vlasnici TV postaja nisu nikako uspjeli naći odgovor, angažirali su neurobiologe koji su potom puna dva mjeseca digli noge u zrak i gledali britanske sitcome i to dva desetljeća unazad.
Kada neurolozi gledaju sitcome
Rezultat uživanja i barem pet kila više je sljedeća formula: CV = ((R x D + V) x F) + S : A. U prijevodu: komična vrijednost (comical value) se dobiva tako da vrijednost poistovjećivanja s glavnim likom (recognizability) pomnoži s megalomanijom (delusion of grandeur), a onda tome pribrojimo duhovitu igru riječima scenarija (verbal vit), te naposljetku sve to pomnožimo sa zbrojem scena u kojima netko padne, zajebe se ili barem zaradi koju ozljedicu (fall – hi, hi, jer svi smo mi ipak od krvi i mesa)
Kada ste se konačno iskobeljali iz ovih zagrada, onda tome možete pribrojiti diferenciju statusa (S) između likova s najvišim društvenim statusom te luzera, a na kraju sve to podijeliti s uspješnošću realizacije dramaturškog koncepta (A). Komplicirano, ha? Možda bi bilo bolje da su napisali – nema ljepše stvari nego da šef kojemu se divimo, a koji sebe veliča u nebesa, padne na tur i približi se nama luzerima. I tako kroz 12 epizoda i 5 sezona…
