Koliko puta tijekom dana svi kažemo AHA! – bilo u razgovoru s drugima, obavljajući razne aktivnosti ili istražujući neku omiljenu temu koja nam ne da mira, a da toga često nismo ni svjesni, pitali su se autori fenomenalne znanstveno-putopisne dokumentarne serije ‘AHA!‘ koja nas upoznaje s hrvatskim znanstvenicima u svijetu te odvodi u potragu za životnim trenutkom kada konačno kažemo: ‘AHA!’ U susret trećoj epizodi koju možete pogledati na Prvom programu Hrvatske televizije, ponedjeljkom u 20.15 sati, pitali smo autorski tim koji čine Tamara Babun i Una Radić iz zagrebačke produkcijske kuće Wolfgang i Dolly, koje su zajedno pisale scenarij, režirale i producirale seriju, te voditelja i glumca Ivana Đuričića da podijele s nama ključne AHA! trenutke koje su osjetili i osvijestili tijekom snimanja serije.
Ivan Đuričić
OVISNOST ZVANA DOKUMENTARAC
Jedan osobni AHA! dogodio mi se u drugom tjednu snimanja kada smo snimali prvu epizodu u Bostonu s Draženom Prelecom. Shvatio sam koliko je uzbudljivo i ispunjavajuće raditi dokumentarne projekte i postalo mi jasno zašto se mnogi moji strani kolege u nekom trenutku karijere okrenu upravo takvim serijama i filmovima. U tjedan dana ovakvog snimanja upoznaš više novih ljudi i otkriješ puno više novih zanimljivih stvari, nego radeći na igranom filmu ili seriji.
ŽIVJELA INTERDISCIPLINARNOST
Drugi AHA! trenutak koji ću istaknuti mogao bi biti interesantan nešto mlađim gledateljima. Otkrio sam da se na sveučilištima i institutima u inozemstvu puno više pažnje pridaje interdisciplinarnosti. Na našim fakultetima su još uvijek dosta odijeljena područja studiranja i istraživanja, no vani se jako potiče suradnja stručnjaka iz različitih područja, kao i prelaženje u druga područja tijekom obrazovanja i karijere. To u konačnici dovodi do boljih rezultata i veće širine u sagledavanju problema koji se rješava. U tom trenutku sam shvatio: “AHA! Pa tako bi trebalo izgledati obrazovanje”. Žao mi je što to nisam otkrio u vrijeme svog studiranja.
SPALIONICA SMEĆA ILI SKIJALIŠTE
A posjet Copenhillu u Kopenhagenu je bio dan prepun AHA! trenutaka. Naime, Copenhill je spalionica smeća na čijem vrhu je napravljeno skijalište. Ali ne brdo sa skijalištem u koje je ukopana spalionica. Oni su doslovno napravili skijalište na krovu zgrade. No, važnije od toga, ta spalionica ujedno funkcionira kao toplana za 90.000 kućanstava u Kopenhagenu i proizvodi električnu energiju za oko 150.000 kućanstava. S prozora svog stana imam pogled na novu zagrebačku toplanu koja se gradi već neko vrijeme, koja je na fosilna goriva. U Copenhillu sam saznao da Danci koncept toplane koja energiju dobiva spaljivanjem otpada koriste već više od 100 godina. Spoj kreativnosti i znanosti koji je tamo ostvaren, kao i činjenica da rješenja za probleme u Hrvatskoj postoje već dugo u svijetu, svakako je bio jedan od većih AHA! trenutaka tijekom rada na ovoj seriji.
Tamara Babun
‘MEKANA ATMOSFERA’ U KOMPETITIVNOM SUSTAVU
U Bostonu mi se jako svidjela energija na MIT-u, jedna zapravo mekana atmosfera u relativno kompetitivnom obrazovnom sustavu i ta jasnoća toga da su profesori i studenti kolege i da imaju zajednički cilj napredovanja u znanju.
ULOGA SATELITA
Zahvaljujući Nedjeljki Žagar osvijestila sam koliko toga Europska svemirska agencija zapravo radi i koliko važnu ulogu sateliti imaju u meteorologiji.
ŠTO NAKON DOKTORATA?
Ana-Sunčana Smith, objašnjavajući kako izgleda put do doktorata, otkrila nam je koliko mnogo doktoriranih fizičara u Njemačkoj nastavlja kasnije svoju karijeru u različitim granama privrede, u razvoju tehnologija, organizaciji prometa, rješavanju komunalnih problema i raznim drugim djelatnostima. Zapravo manjina doktoranata ostaje na sveučilišnom putu ili u laboratoriju. Voljela bih da i mladi tijekom profesionalne orijentacije i upravljači i investitori u našoj zemlji u što većoj mjeri budu svjesni potrebe za visoko obrazovanim kadrovima koji su trenirani da rješavaju najrazličitije probleme na efikasan i inkluzivan način.
‘SVIJET JE SELO‘
Nisam imala pojma da je ravnatelj Instituta Ruđer Bošković – Australac!
IZ JASLICA NA BAJK
U Kopenhagenu djeca već od treće, četvrte godine sudjeluju u prometu na biciklima. Ta vrsta mira odraslih da najmalešnije uključe u normalne, redovne životne aktivnosti mi je možda i omiljeni AHA! Trenutak!
Una Radić
ULOGE KOJE IGRAMO U DRUŠTVU I VRTULJAK EMOCIJA
Rad na ovoj dokumentarnoj seriji naprosto je: AHA! – od spoznaja o temama o kojima nisam imala pojma, do onih u kojima shvaćaš kako nešto što ti je strano funkcionira po sličnim principima kao ono što ti je poznato. U tom smislu više mi je bila poznata umjetnost nego znanost, no u dobrom društvu s vrsnim znanstvenicima ubrzo shvatiš kako je ta podjela samo jedan dogovor koji nam služi da kategoriziramo uloge koje igramo u društvu. Iznad tih kategorija postoji ono „ljudsko“ i zajedničko: vrijeme koje je potrebno da se stvari dogode, proces, usponi, padovi i čitav vrtuljak raznih emocija. I to je samo dio onog što nas povezuje.
‘JEDAN ČOVJEK MOŽE JAKO MALO’
U trećoj epizodi teorijska fizičarka Ana-Sunčana Smith nam kazuje kako: „Jedan čovjek može jako malo.“ Možda ponajbolji primjer takvog AHA! trenutka imala sam u Kopenhagenu kad smo kolega Krešo Rodić, snimatelj zvuka i ja odšetali preko neugledne prometnice na periferiji, da vidimo što se nalazi s druge strane ceste. Nekad nije sve kako se čini, predrasude su čovjekov neprijatelj – makar se odnosile i na banalnu stvar poput ružnjikave prometnice jer iza nje ukazao nam se fenomenalan kvart, napravljen po mjeri čovjeka.
Dokovi ispred zgrada s kupalištima, doslovno se spustiš s balkona u svoj čamac ili kanu, sve je čisto i uredno. Ako ne želiš sjesti na bicikl, ili u automobil koji i nije baš popularno prijevozno sredstvo u Kopenhagenu, tu je „autobus na vodi“, koji te vodi ravno u centar. Vidiš tu i jedan drugačiji način života u kojem kolektiv ima razvijenu svijest o prostorima izvan svojih stanova i javnim površinama, da je to nešto zajedničko.
Jedan čovjek može malo, ali više ljudi može svašta: graditi ugodnije i održivije kvartove, a na kraju krajeva i društvo. I zbog toga su teme suradnje i povezivanja znatno važnije od onog što nas dijeli. Bitno je ostati otvoren jer nam to omogućava da nađemo različita rješenja za različite probleme – zajedno. Snimajući AHA! otkrili smo svašta jedni o drugima u ekipi tako da mislim da nam je svima bilo divno saznati koliko široke interese i zanimljive priče ima svatko od nas.
