Da mi je kuna (ili po novom, 13 centi) za svaki put u danu kad sam pomislila „trebala bih se klonirati da sve stignem“ – mogla bih ugodno pijuckati sangriju u nekakvoj haciendi na Mallorci, dok osobni asistent obavlja sve one poslove u kojima ne uživam.
Pomisao na osobnog asistenta koji obavlja sitne i nezanimljive poslove poput slanja mailova, dogovaranja sastanaka, pregovaranja, rezervacija, plaćanja računa i slanja reklamacija nedosanjani je san o luksuzu kojeg ću teško iskusiti u ovom životu. Pa me nemalo iznenadila i zaintrigirala ideja o fejk osobnom asistentu kakvi su hit na internetu i društvenim mrežama.
Važno je zvati se… James? Matt?
„James je koristan, pristojan, ali uporan. Gorljiv, ali nikad grub. Jednom mi je rekao da je naučio biti ustrajan od svoje majke, koja je bila linijska producentica za 60 Minutes. Ako negdje postoji tajna adresa e-pošte ili VIP telefonski broj, James Bernstein će to razotkriti. Ne boji se tražiti ono što mu treba. On je također 100% izmišljen“, priznaje Ella Quittner za The Cut.
U članku otkriva svoja iskustva i benefite „života“ s lažnim osobnim asistentom, koji je zapravo ona sama. Te razotkriva jednu vrlo važnu stavku: u očima drugih dobivamo na vrijednosti ako imamo toliko moći i novca (i potrebe) da zaposlimo drugu osobu da hendla naše sitnice koje život znače poput rezervacija za večere ili avionskih karata i smještaja.
No ne svodi se sve samo na bolje mjesto u restoranu ili upgrade avionskog sjedala, već „eksternalizacija ega“ može biti korisna i za vođenje neugodnih razgovora poput potraživanja zaostalih honorara ili komunikacije s teškim klijentima.
Za ovo potonje „usluge“ lažnog asistenta koristila je i poduzetnica i autorica Jandra Sutton. „On se zove Matt jer nije doormat (otirač), kao ja“, našalila se u videu i rekla da dobro „hendla pregovore ili teške razgovore koje ja ne želim i jako je dobar u svom poslu“.
Prikriveni ili otvoreni seksizam
U međuvremenu su mnoge druge žene otkrile sličnu priču, a ono što se provlači kao zajednički nazivnik kroz sve te primjere jest da su njihovi asistenti – ili u nekim slučajevima izmišljeni nadređeni i šefovi – muškarci.
„Zapošljavajući“ fiktivne muške pomagače koji bi „komunicirali“ u njihovo ime s klijentima, žene su otkrile da ti nepostojeći muškarci nailaze na puno više poštovanja i da pregovori idu puno glađe. U situacijama u kojima bi one bile nazivane „teškima“, muški pandani nisu nailazili na otpor. Također, radeći u slobodnim i kreativnim zanimanjima često bi bile tražene da nešto odrade besplatno, no to nije bio slučaj kada je u cijelu priču bio uključeni nadređeni muškarac.
Neke od njih naišle su i na kritiku kad su priznale o čemu se radi – jer perpetuiraju začarani krug patrijarhata – ali hej, što god je potrebno da se posao odradi. Je li idealno? Je li moralno siva zona? Nije li tragično da u 21. stoljeću žene kreiraju muški alter ego kako bi navigirale kroz seksizam u radnoj atmosferi gdje čak i izmišljeni muškarci dobivaju više poštovanja od stvarnih žena?
Naslovni vizual: Pexels / Vlada Karpovich
