Rođeni ste u Beogradu, ali ste zbog rata odrastali u Zagrebu, jedan ste fakultet završili u Beogradu, a drugi u Zagrebu. Iako ste jako svestrani i talentirani, i sami ste priznali da ste dugo godina imali pitanja u vezi identiteta. Kako ste pronašli svoj put?
Pitanje u vezi identiteta je ono veliko pitanje – tko sam ja? Jesam li ja uloga koju imam u društvu (sestra, prijateljica, kći, susjeda…)? Ili sam profesija kojom se bavim – ekonomistica, glumica, učiteljica, duhovna trenerica? Ili sam moja neostvarena čežnja, strast, potencijal? Mislim da je to pitanje koje si svatko u nekom trenutku života postavi, ili bi barem trebao.
Kada sam počela promišljati o tome prije dosta godina, pitanje je u meni izazivalo bujicu nejasno formiranih isječaka iz života, točaka koje su me mijenjale, situacija koje su me formirale, ljudi uz koje sam sazrijevala na svom putu. Baš zbog ove svestranosti i talenata često sam se znala pitati – jesam li ja u labirintu svog života jer me je ta raznolikost zbunjivala. Danas mislim da sam sve ove godine, poput strpljive vezilje tkala sloj po sloj svog postojanja u prekrasno, autentično platno i da sam, upravo vođena nekom višom Inteligencijom, imala privilegiju živjeti bogatstvo svih iskustava.
Nekoliko puta u životu sam mijenjala sredinu u kojoj sam živjela, mijenjala sam karijeru, mijenjala sam sebe. Čini mi se da je svaka ta promjena, na neki svoj način, bila prijelomna za mene. Ti događaji su bili moji vodiči, putokazi, smjernice. Na tom putu nekada me je vodio racio, nekada emocije, a nekada instinkt. To se mijenjalo kako sam sazrijevala. Ali ono što je zajedničko svim ovim mjestima iz kojih sam djelovala je bila hrabrost.
Hrabrost da izađem u okvira u kojima sam bila, hrabrost da se ne povinujem tuđim očekivanjima (makar i kaskala u tome), hrabrost da u nekim ‘kasnijim’ godinama okrenem svoj život naopačke i krenem ‘iz početka’. A kasnije možda shvatim da mi zapravo nikada ne idemo iz početka, jer sve što smo do tada izgradili će se u jednoj široj slici, godinama kasnije, pokazati kao jako važan dio našeg puta.
Iako mi se činilo da su me neke od tih situacija lomile u svojoj surovosti, poput tijela mladih gimnastičarki u dvorani koje se pripremaju za svoja velika postignuća, tako sam se i ja pripremala za svoja – a to je doći u ovu točku mira u kojoj osjećam istinsko zadovoljstvo sa sobom, svojim životom i svim onim što jest.
Od kazališta uvijek očekujemo dobre ljubavne priče, koktel emocija te radnju i stilski izraz koji će nas probuditi i nagnati da možda promijenimo perspektive i leće kroz koje gledamo na svijet. Budući da ste po zanimanju diplomirana glumica, ali i magistra ekonomije, kako ste i kada kazališne daske odlučili zamijeniti za ‘unutarnju pozornicu’ i pomnije se pozabaviti emocijama publike, u ovom slučaju polaznika vaših radionica?
Prva korjenita promjena je bila odlazak iz marketinškog svijeta i ulazak u glumački. Upis na akademiju je bio period moje najveće ekstaze. No, i ogromnih izazova! U Zagrebu sam ostavila dobro plaćene poslove da bi u Beogradu, gdje sam studirala, odsanjala svoj san. No to vrijeme, koliko god bilo prekrasno, znalo je biti i vrlo izazovno. Bilo je tu egzistencijalnih izazova, nesigurnosti, i sumnji, strahova, propitivanja… Bila sam u procesu velike transformacije, inicirane ovim novim putovanjem, i da, nije bilo uvijek lako.
U tim katarzama dublje sam se povezala sa jogom, koju sam tad prakticirala već 10-ak godina. Bila mi je oslonac i utočište. Kad god bih bila loše – nalazila bih u njoj utjehu, bilo kroz praksu asana, disanje, pjevanje kyrtana ili meditacije… Po povratku u Zagreb, u pauzama između glumačkih angažmana, osjetila sam potrebu dublje zaroniti u nju. Riječ joga predstavlja koncept onoga što nas vraća u realnost, a to je bivanje u sadašnjem trenutku. Ona znači i jedinstvo sa sobom i svime oko sebe. Nadala sam se da ću hodajući tim putem uspjeti iznivelirati sve oprečnosti života i naći put za postizanje harmonije sa sobom i svijetom oko sebe.
Stoga sam upisala i edukaciju za joga učitelja. Tada nisam imala pojma da će upravo to postati moj novi poziv. Vukla me je istočna filozofija, njezin način poimanja svijeta, vremena, djelovanja, razmišljanja… Ponudila mi je koncepte s kojima sam lakše mogla razumjeti svoj trnoviti put. Pomogla mi je integrirati različite aspekte sebe u sebi! Bez namjere, ali uz poticaj svojih učitelja – počinjem podučavati jogu.
Ubrzo nakon toga upisujem i edukacije za life coaching, bazirane na metodologiji Louise Hay. Njezina nit vodilja ka iscjeljenju svakog problema i teškoće je – ljubav prema sebi, što zasigurno smatram jednom od najvažnijih točki rada na sebi. Prihvaćanje onoga što jesmo. Uslijedile su godine velikih kontrasta, izazova, učenja, osobnog rasta, ali sam znala da je svaki korak koji sam napravila utabao stazu do Svete planine, mog Dobrog mjesta.
Na toj stazi osvijestila sam da mi druge podučavamo puno više onim što živimo, a manje onim što govorimo. Uopće nije važno jesmo li voditelji na radiju, glazbenici, glumci, učitelji, ekonomisti ili motivacijski govornici. Mi, kroz svoje djelovanje, prenosimo Energiju! U tom našem energetskom polju stoji sve što mi živimo! Naša namjera, volja, težnja srca, punoća, praznina, radost, tuga, sreća, strah, … Stoji sve! Dokle god ja živim i njegujem svoj osjećaj radosti, ljubavi, vjere, istine, dobrote, ljepote u sebi – to je ono što ću ja prenositi drugima, samom vibracijom moga tijela i moga glasa! Moja publika dobiva To.
Koliko vam glumačko iskustvo pomaže u radu s polaznicima, bilo da je riječ o plesu, pjevanju, igranju emocijama, skidanju osjećaja srama, nesigurnosti?
Gluma je veliki poligon za istraživanje sebe jer daje prostor da kroz uloge otkrivamo one skrivene dijelove sebe koje inače ne bismo doticali. Kazališno ili filmsko djelo uvijek traži zaplet, mjesto gdje se sudaraju svjetovi iz kojih se događaju katarze, promjene, uzleti, nadahnuća. Tako je i u životu. U plesu otključavamo tijelo i sve što je pospremljeno u njemu kao emocija, misao, uvjerenje, rigidnost, nesigurnost, sram. U pjevanju otključavamo glas – pravo na život, na istinu, na ekspresiju sebe, na autentičnost.
Na akademiji su nas učili da je najvažnije da si dopustimo da griješimo, da tražimo, isprobavamo ono što funkcionira.. To puno znači jer iz toga shvaćamo da greške ne postoje, već su one dio put do najboljeg rješenja. Sjećam se da mi je profesor glume jedanput rekao ‘Nemoj nikada stati na svom prvom rješenju iako će ono možda biti dovoljno dobro, ponekad čak i super; nemoj stati zato što ti možeš i puno bolje.’ To mi je bila velika lekcija, ne samo za glumački posao. U njoj je sažeta suština načina na koji živimo.
Puno toga može proći, možemo prihvatiti okolnosti takve kakve jesu, sebe i druge u njima, ali – daje li nam ta situacija osjećaj istinske radosti? Jesmo li u njoj sretni? Daje li nam nadahnuće, motivira li nas, pokreće, nosi ili smo zapravo ravnodušni? Mi kroz svoj osjećaj možemo vidjeti kakvo nam je nešto. Puno je tu isprepletenih alata za kojima idemo i zanimljivo je otkrivati koliko nam toga u životu može poslužiti kao osnova za rad na sebi.
U yogu ste se zaljubili u 23. godini, a ona vas je odvela do posve neočekivanih mjesta, među ostalim i do sjajnog portala – dobromjesto.hr. Da je vaša veza s yogom ljubavna veza, kako bi vaša priča zvučala na kazališnim daskama? Je li bilo uspona, padova, otkrivanja nekih novih trendova, zasićenja, rasta?
Da je veza sa yogom ljubavna veza, rekla bih da to nije bila ljubav na prvi pogled, ali je definitivno ona ljubav koja traje cijeli život. Ipak, neko tiho prepoznavanje je očito bilo tu jer nisam odustala od nje. Dala sam joj šansu. Otišli smo na nekoliko dejtova i onda smo se počeli osjećati. Yoga je bila onaj stabilni, mudri, strpljivi, duboko povezani partner, a ja sam bila fluidna, prolazila kroz svoje procese, odlazila, vraćala se i svaki put iznova u njoj pronalazila utjehu, podršku, prihvaćanje, snagu, sabranost. Yoga je prekrasan partner za život. Neprocjenjivo dragocjen.
Učila me je prepoznavati potrebe svoga tijela, slušati se. U strukturi koju mi je davala učila sam pronalaziti mekoću, način kako je prilagoditi sebi, da radi za mene i za moje potrebe. Pokazala mi je da koliko god izvana ona izgledala prekrasna, posložena, geometrijski perfektna, da to nije njezina suština; da nije poanta težiti tome.
Yoga me je naučila gledati ispod površine, nadići Ego, vidjeti je kao praksu koja radi iznutra prema van.
Naučila me je da je u redu da sam svaki dan drugačija, da je važno da prigrlim sebe i kada nisam najbolja, kada ne mogu ono što sam jučer mogla, kada ne mogu napredovati onoliko brzo koliko bih htjela. Na joga matu sam uvijek bila ista ja, iako moje performanse nisu bile iste. Naučila me je promatrati sebe bez filtera, bez osude, kritike, komentiranja već samo s punim prihvaćanjem i razumijevanjem. Razvila je u meni neutralnog promatrača koji može ostati nevezan. Neprocjenjivo dragocjena kvaliteta. Imam duboku zahvalnost za tu praksu, taj odnos i za sve što mi je dala.
Kada smo već kod trendova, je li toliko popularna sintagma ‘self-love’ samo parola ili imate osjećaj da se ona i živi?
Istina je vjerojatno na sredini. Sigurno postoje ljudi koji to žive samo kao parolu. Ja sam orijentirana onima koji zaista jesu na tom putu, i to su ljudi kojima se ja okružujem, bilo da je riječ o prijateljima, kolegama ili klijentima, pa ne dvojim o tome da li se ona živi.
Ipak, koliko se duboko ona istinski živi ovisi i o nečijim trenutnim kapacitetima. Za nekoga je ljubav prema sebi odabir zdravih namirnica i kuhanje. Za nekoga je to briga o vlastitom tijelu kroz vježbanje. Netko će se upustiti u rad sa svojim unutrašnjim djetetom kroz koji će iscjeljivati svoje ranjivosti, netko će tražiti izlaz iz odnosa koji ga porobljava i umanjuje. Sve su to izrazi ljubavi prema sebi.
Self-love se živi na puno načina, a ja vjerujem da svi trebaju biti zastupljeni da bi zaista mogli reći da to živimo u punini. Ljubav prema sebi očituje se u našim svakodnevnim izborima i odlukama: što ćemo jesti i piti, što ćemo misliti, s kim ćemo se družiti, kako ćemo govoriti, iz kog mjesta ćemo djelovati, koje stvari ćemo njegovati i razvijati, a na čemu ćemo raditi da ih otpustimo ili iscijelimo.
Mogu vidjeti da neki žive samo parolu self-love jer misle da je dovoljno ako su nešto pročitali ili shvatili u glavi. Ali nije. Nije bitno ono što znamo, već ono što radimo. Ako to što znamo ne spuštamo u akciju, u djelovanje, to znanje ne vrijedi ništa.
Da, puno je lakše znati. Tada ne moramo ništa. Teže je to živjeti jer tada trebamo sve.
Ljubav prema sebi je put za cijeli život. Nema mu kraja. Uvijek ćemo imati situacije koje će nas trigerirati, pobuditi u nama emociju, potrebu za reakcijom – ali tada je važna svjesnost – vidjeti iz kog mjesta ćemo odgovoriti na tu situaciju. Baš zato što je taj put tako dug – nije lagan, ali s vremenom postaje sve lakši jer nam novi izbori postaju nova navika – navika pametne i svjesne brige o sebi.
U svojoj knjizi ‘Zašto ljubav boli’ izraelska sociologinja Eva Illouz iznijela je teoriju da je ljubav u doba društvenih mreža postala jako nesigurna i tjeskobna emocija. No vi prilazite ljubavi s druge strane jer vaša je ideja za program ‘Hello Love’ nastala iz potrebe da ljubav prenesete – ne kao emociju već kao stanje koje dolazi iz spoznaje o vlastitoj autentičnosti. Možete li nam ukratko predstaviti vaš retreat pod nazivom ‘Hello Love’.
Emocije vidim kao prolaznu stvar. Javljaju se kao odgovor na nešto izvana, na neku misao, uvjerenje koje imamo naspram nečega, na neku osobu ili situaciju. To zapravo znači da smo determinirani onim što se događa izvan nas ili nekim svojim uvjerenjem. Kada razvijemo plamen ljubavi u sebi, kada svojim djelovanjem podržavamo taj plamen, dopuštajući mu da raste, da se širi, kada se ugnijezdimo u punoći koja dolazi iz vlastitog izvora, neovisno o bilo čemu ili bilo kome izvan nas – tada taj osjećaj postaje naše stanje. Ako mislimo ljubav, ako osjećamo ljubav, ako govorimo ljubav – postajemo Ljubav.
‘Hello Love’ retreat vodi na put do ljubavi kroz samospoznaju. Možda se netko pita zašto nam je samospoznaja važna za ljubav? Ljubav živimo kada smo u istini i u prihvaćanju. A istina je da smo mi sve, a ne samo onaj prihvatljiv dio nas. Mi smo i dobri i loši, i nježni i grubi, sretni i tužni. Mi smo čitav spektar toga jer smo odrastali programirani na nešto što nije naša prava istina. Poistovjetili smo se sa tim programom koji su nam plasirali kroz odgoj, obrazovanje, sistem.
Udaljili smo se od sebe zbog svih moranja i trebanja; buka nam je u glavi od ogromne količine informacija kojima nas bombardiraju, a mahom je potpuno nepotrebna; kreirana je atmosfera u društvu u kojem mislimo da ne stižemo, da ne možemo, da nećemo uspjeti; tjeraju nas da ispunjavamo opća ili specifična očekivanja drugih. Nije ni čudo što se osjećamo nedovoljno, nesigurno, nedostatno, ranjivo. Nama treba samo ljubav. Treba nam mir da vidimo svoju pravu prirodu, da je se sjetimo i da joj se vratimo.
Taj prostor otvaram na ‘Hello Love’ retreatu. Želim da poželimo dobrodošlicu Ljubavi, Istini i Ljepoti. Svemu onome što jesmo! Što možemo! Što hoćemo! Yoga, meditacija, tehnike svjesnog disanja, ples, glazba, bivanje u predivnom ambijentu, boravak na prekrasnom otoku davat će nam sjajnu podršku za to dublje povezivanje s Božanskim dijelom našem bića!
Retreat je mjesto gdje se odvajamo od svakodnevice, gdje se svi ometači izvana gase, gdje ulazimo u jedan siguran prostor i gdje se uz vodstvo bavimo onim često zanemarenim pitanjem – Kako sam ja? Što meni treba? Što moja duša i srce želi? ‘Hello Love’ retreat se događa na Velom Lošinju od 28. rujna do 1. listopada u prekrasnom hotelu u srcu grada. Jako se veselim što ću biti na tom čarobnom otoku i izmađijati Ljubav sa svima koji budu dio tog tribea.
Monkey mind ili nemiran um koji non-stop skače i nigdje se ne može smiriti, a kamoli fokusirati sve je veći problem koji zaokuplja milijune budući da smo svakodnevno bombardirani raznim informacijama. Koji su najbolji načini da osvijestimo da postoji nekoliko različitih moždanih valova i da s njima treba upravljati racionalno?
Svaka naša aktivnost povezana je sa određenom frekvencijom mozga. Kada smo budni i fokusirani, kada razmišljamo, djelujemo, idemo kroz dan i obavljamo puno aktivnosti mozak ima jednu frekvenciju. To su beta valovi koji s jedne strane imaju tu kvalitetu da nas čine fokusiranima, efikasnima i produktivnima. Ako nemamo potreban balans, a to je vrijeme za opuštanje – mogu nas odvesti u anksioznost, napetost, stres. S druge strane kada smo u stanju opuštenosti mozak ima sasvim drugu frekvenciju (to mogu biti alpha, theta ili delta valovi – ovisno u tome koliko smo duboko otišli u stanje relaksacije). Ta stanja, u svojoj gradaciji, imaju moć da nas resetiraju, u potpunosti odmore, regeneriraju ali i reprogramiraju i iscijele.
Ono što je sjajno je to da vrlo jednostavnim praksama možemo stimulirati naše moždane valove te tako utjecati na svoje raspoloženje, ponašanje, efikasnost, koncentraciju i općenito cjelokupno stanje organizma. Praksom disanja i meditacijom mi doslovno možemo mijenjamo vibratorno stanje mozga. Ukoliko želimo umiriti svoj majmunski um, stvoriti prostor za razvijanje jasnijeg fokusa, koncentracije, ukoliko želimo smanjiti osjećaj anksioznosti; otkriti što se nalazi ispod buke današnjeg svijeta i čuti svoj unutarnji glas, glas srca i duše – meditacija je put.
Moć meditacije je i mogućnost razvijanja neutralnog promatrača u sebi koji promatra sebe (tijelo i um) bez vezivanja za ono što se događa u tom trenutku. U glavi mogu biti munje i gromovi, rojevi misli, snažne emocije, otpori ali i čista ljubav, mir, ekspanzija u svim smjerovima. Bliss… Na nama je samo da budemo promatrači onoga što jest. Nevezanost nas otvara prema obilju u svim smjerovima, o kojem nismo niti sanjali. Dopustite sebi da vas iznenadi sve ono što vam može doći kada jednom izaberete ovaj način To je za mene najvažnije što trebamo razviti.
Možete li izdvojiti tri stvari, osobe, fenomena u koje ste se ludo zaljubili protekli godina. I što zapravo mislite o ‘ludoj ljubavi?
Oduvijek sam bila jako zaljubljive prirode. Imam tu sklonost da se zaljubljujem u sve oko sebe: ljude, mjesta, situacije, atmosferu i prilike, poput znatiželjnog djeteta koje upoznaje svijet i divi se njegovoj ljepoti i raznolikosti.
Stvar
Prošle godine sam se ludo zaljubila u svoj bend – Šleper Šlager tio. Od trenutka kada smo se prvi put okupili dogodila se čarolija. U to vrijeme prolazila sam jednu dosta zahtjevnu životnu fazu u kojoj sam izgubila svaki osjećaj veselja, što je za mene alarmantno. No, susret s njima, njihov talent, ljubav prema glazbi, plemenitost njih kao bića me je instant vratila u život! Ludo sam se zaljubila u naš projekt.
Osoba
Ove godine sam se možda po prvi put u životu istinski zaljubila u sebe. Nikada više i nikada dublje nisam zaronila u svoje biće i zagrlila se s toliko ljubavi. Nakon povratka iz Indije, otvorili su mi se novi portali kroz koje sam doživjela osjećaj duboke spoznaje tko jesam. Otvorio se cijeli jedan Univerzum, toliko čudesno bogat, živ, snažan, da sam zaplovila u polje čistog blaženstva samog bivanja. To je za mene iskustvo koje je neprocjenjivo. Biti izvor. Osjećati esenciju svog bivanja. Vidjeti tko smo mi uistinu.
Fenomen
Zaljubljujem se u muziciranje svaki put iznova kada stanem na stage. Osjećaj u kojem svaka stanica moga tijela pleše, pjeva, u kojem se raduje, u kojem kaže Hvala ti, Hvala ti, Hvala ti – je (nemam drugu riječ) neprocjenjiv! Davati to lijepo što imam, prenositi dalje informaciju radosti, punoće, ispunjenosti, zadovoljstva jest bliss.
Iz tog stanja uvijek se iznova zaljubim u zvijezde, mjesec, noć, svijeće, glazbu, razgovor sa divnim dušama, spajanja, razmjenu, čaroliju života, magiju kreiranja. Ljubav je famozna kada je u nama, kada je naša i kada je nevezana. Kada to samo jesmo. Ona daje mir, punoću, širinu, slobodu.
A luda ljubav je za mene ushit; mjesto u kojem se osjećamo katapultirano u svemir, kada sjedimo na mjesecu i pričamo sa zvijezdama. Prekrasna je zaljubljenost – dokle god smo u svjesnosti, jer ona ima svoj rok trajanja. Ako njegujemo ljubav, zaljubljenost će nam se vraćati i moći ćemo je proživljavati puno puta iznova i iznova. To je moje iskustvo.
A tri najveće greške koje biste danas proglasili neprocjenjivima jer su vas odvele na put transformacije i novih otkrića?
Hvala ti na ovom pitanju jer mi je pomoglo da osvijestim da sam ustvari u potpunosti prestala percipirati svoje odluke i postupke kao greške. Zapravo mi je jako drago da se svaka od njih dogodila jer su mi dale fantastičnu priliku da naučim velike stvari! Izdvojit ću ovdje tri…
Upis na Ekonomski fakultet – Iz kompromisa prema tadašnjim životnim okolnostima – upisala sam ekonomiju, koja zapravo nikada nije bilo polje moga interesa. Moj racio, koji se vješto snalazio u datim okolnostima, ponudio mi je dovoljno dobro obrazloženje zašto je to dobro za mene – i ja sam na to pristala. Na faksu sam otkrila da imam disleksiju i disgrafiju, koja nije bila prepoznata u mladoj dobi, zbog čega sam uvijek imala poteškoća s učenjem, a pogotovu tada, na prvoj godini, gdje sam savladavala ogromnu količinu gradiva koja me zapravo nije zanimala. Prva godina je bila za mene prava borba dok nisam shvatila kako taj svoj racio iskoristiti da radi za mene.
Otkrila sam moć autosugestije. Shvatila sam da ako sebi dam dobru priču, dobar razlog da savladam neku prepreku, ali i dovoljno vremena, da mogu napraviti sve što hoću. Na tom sam putu bila strpljiva, mirna, fokusirana i potpunosti usmjerena svome cilju. Naučila sam se disciplini. Bio je to za mene fantastičan trening u kojem sam sebi dokazala da je svaka prepreka premostiva i da je ono što na prvu izgleda nemoguće u par koraka moguće svladati. To mi je bila velika baza za moj život dalje. Tu sam izgradila osjećaj nepobjedivosti. Ne samo da sam u roku završila faksa s odličnim prosjekom, uz posao i rad na nekoliko katedri kao demonstratorica.
Rekla sam Da kada sam mislila Ne – Moja nekadašnja slabost u partnerskim odnosima je bilo Vezivanje. Kada se dogodi MI, ja prestanem biti JA. Bila sam sklona potpuno se predate toj osobi ili tom odnosu pa bih zanemarila svoje potrebe, ciljeve, planove. Odjedanput bi to postalo manje važno od Naših ciljeva, planova, ideja… No srećom, dana mi je milost da doživim veliki uvid. Jedno popodne ispred sebe sam ugledala platno svog života na kojem se odigravao film o meni. Slike su se izmjenjivale poput slajdova: gdje sam bila, što sam radila, što me čeka… Gledala sam sebe kao pasivnog sudionika vlastitog života, nošena događajima i pitala se ‘A gdje sam tu ja’?!’ Užasnuo me je taj moment! Pitala sam se gdje je nestala žena koja je počela na najljepši način upoznavati i otkrivati sebe, jer je to bilo vrijeme kada sam krenula put življenja svojih snova.
Cijeli ovaj događaj odigrao se skoro neposredno prije naše svadbe. Prekinula sam zaruke, skoro vjenčanje i otišla. Nakon 3 mjeseca počela sam probavljati sve situacije koje sam ponijela iz tog odnosa i svojih odustajanja. Bilo ih je. Osjećala sam se tužno, prazno, istrošeno, promašeno. Udaljila sam se od svojih snova, poslova koji su me usrećivali, od svoje slobodne. Počelo je trpjeti moje zdravlje. Uz pomoć prijatelja dolazim do osobe koja me inicira na duhovno putovanje – ključno za moj život. Od tog trenutka, pa na dalje, sve se korjenito mijenja! Lekcija s kojom sam izašla iz tog odnosa bila je: Život je manifestacija volje. Ako ne moje – onda tuđe. Od tada svjesno donosim svoje odluke.
I za kraj, najvažnija lekcija koju ste naučili na putovanju Indijom na koje ste se otisnuli ovog proljeća?
Indija je čudesna zemlja. Ona osvaja svojim koloritom, osmjesima, iskrenom znatiželjom, otvorenošću. Ona izaziva bukom, intenzivnim mirisima; ona budi osjetila. Ona je toliko drugačija i velika jer propituje, ali istovremeno i razvija osjećaj potpunog prihvaćanja istog bez ikakve osude.
Pitanje koje mi se nametalo u Indiji sa svakim mojim korakom je bilo – što je Istina a što je Laž? Tako sam propitivala na koji način živimo (i mi i oni), kako promišljamo, iz čega djelujemo; propitivala sam naše sustave vrijednosti i u čemu se razlikuju, koliko se i kako predajemo, koliko smo iskreni i koju istinu zapravo živimo?
Tijekom boravka sam osjetila ogromnu zahvalnost za svu ugodnost koju mi živimo (od higijenskih uvjeta, privatnog prostora, ljepote arhitekture do onog najbanalnijeg gušta ispijanja kava na terasi s prijateljima – što kod njih nije običaj, niti imaju takva mjesta), ali me je isto tako i podsjetila na to koliko nam je malo potrebno da bismo bili zadovoljni. Ta jednostavnost koju sam tamo upoznala je bila i jako oslobađajuća.
Najveći dojam mi je ostavio Puttaparti, grad Sai Babe. Kako sam puno slušala o čudima koja se tamo događaju i onima koje je Sai Baba manifestirao, a u toku jedne puja ceremonije zatražila sam da mi se pokaže čudo, želeći se uvjeriti da je to stvarno istina, a ne mit. (skeptični balkanski um:)
U roku od 10 minuta kako sam to zatražila – to čudo mi se i pokazalo. Bilo je ludo fascinantno, ostavilo me je bez teksta, u potpunoj nevjerici da se to stvarno dogodilo. Vodič mi je govorio: ‘Luna, you are blessed, you are blessed!’, a ja samo nisam mogla vjerovati u to. Čudo se pokazalo mojim očima, a ja sam se pitala – je li ovo samo privid?! S tim sam pitanjem shvatila koliko smo programirani na sumnju. Shvatila sam koliko je teško povjerovati čak i u ono što vidimo. Taj događaj zapravo je bio tek prvi korak prema svim čudima koja su mi se nakon Indije počela događati i to osjećam kao golemi blagoslov. Stoga, imam još jednu veliku zahvalnost prema ovom putovanju, kao i potvrdu da su čuda zaista moguća!
