Ok, ovo zadnje biste možda mijenjali za sliku vašeg nepodnošljivog šefa na burzi ili slučajan susret s bivšim koji više ne izgleda niti upola privlačno kao nekada. Pa nije čudo da su neki narodi uveli običaj maskiranja za novogodišnju noć. Jer to što ljudi mogu izmaštati o sebi i napisati na post-it blokić da će promijeniti u sljedećoj godini, doista graniči s kompletnom promjenom identiteta.
No, ako je vjerovati zakonu velikih brojeva, većina vaših maštarija koja svake godine buja krajem prosinca, ostat će samo mali broj na papiriću, a da stvar bude bolja, sljedeće godine se tih odluka nećete više niti sjećati. A neki od nas će možda i pomisliti: ‘Ajme meni! Zašto sam susjedima obećao da ću im uskočiti kada god zatreba?!! Jer ono što je u viziji budućnosti izgledalo kao čista apstrakcija i materijalizacija ljubavi, sada se može činiti kao gruba realnost s previše prljavih detalja.
Zašto nismo u stanju zamisliti realne planove za budućnost?
Zašto je tome tako, zna američki psiholog Daniel Gilbert, autor knjige ‘Mit o sreći’ koji je pokušao ući u trag tome zašto su ljudi loši prognozeri i zašto nisu u stanju zamisliti realne planove za budućnost? Zato što nam je mozak loš režiser. Točka, kaže Gilbert. A da stvar bude bolja, naša draga mesna štruca teška kilu i pol koju ponosno nosimo između dva uha nas još i na očigled svih vara. U prijevodu, ono što optičke varke izvode s našim mozgom, to on izvodi s nama.
Jer kako drugačije objasniti podatak da naš um ulazi u fajlove iz prošlosti pa ih nanovo montira, izbacuje one neugodne trenutke, podebljava lijepe… (Eto zašto svake godine pristajemo na reprize loših novogodišnjih zabava. Jednostavno nam u glavi ostane zabilježena zadnja upečatljiva slika u kojoj simpatično zarumenjen partijaner kaže: ‘Nemojte šta zameriti sused!’ I mi istog trena brišemo sve one prizore razbijenih čaša, nepristojnih uleta i povraćanja po novom tepihu). Da ne spominjemo podatak da je nas dragi mozak u stanju tako nerealno i optimistično oslikati našu budućnost, pa se njezini prizori doista mogu usporediti jedino s onima koji dolaze iz Hlebinske škole.
Stvarnost vs. iluzija
Uostalom, koliko ste se puta razočarali jer ste tako idilično oslikali novogodišnju noć, putovanje iz snova, života u braku. Ili obrnuto! Koliko ste puta pomislili da ne biste mogli podnijeti trenutak kada vam šef uručuje otkaz, liječnik lošu dijagnozu, a na kraju ste shvatili da vam je suočavanje s teškom situacijom itekako oplemenilo život te da naš um posjeduje prilično dobar imuni psihički sistem. Samo malo! Znači li to onda da bismo trebali u potpunosti odustati od donošenja ikakvih planova, kad smo već tako tragični prognozeri? Nipošto, kaže Daniel, jer kakav bi to bio svijet bez djelovanja u kojem krutu stvarnost ne bi uljepšavala i poticala iluzija. U pravu ste, bijedan.
Plan sa što više prljavih detalja, molim!
Jedino na što biste mogli pripaziti je to da ne otplovite previše u budućnost i da sve kratkoročne odluke donosite kao da ćete ih morati ostvariti sutra. Uostalom, zašto biste ste i opterećivali budućnošću kada nitko od nas za sada ne može sa sigurnošću reći kakva će on osoba biti za godinu ili pet.
A da stvar bude bolja, jedino zbog čega ćete žaliti u prošlosti je to što ste propustili učiniti sada, kažu istraživanja. Uostalom, nije tajna da se naš mozak lakše može nositi s pretjeranom hrabrošću (za što je uvijek u stanju smisliti neko smiješno opravdanje na rubu s logikom, hvala na pitanju), nego s kukavičlukom. I zato samo hrabro! Donesite brdo odluka za 2024. godinu! Sebičnih, ali realnih, po mogućnošću sa što više prljavih detalja. I probajte ih barem polovicu i ostvariti!
Naslovna fotografija: Unsplash+
