Da se razumijemo odmah na početku, nikada nisam voljela bebaste tipove i Brad Pitt nikada nije bio ono što se kaže my cup of tea. A godinama su mi išli na živce i svi oni koji su voljeli piskutave glasove na radiju. ‘Daj ostavi tu stanicu. Volim kada voditeljica tako nonšalantno cvrkuće’, rekao bi bivši dečko u autu. No ono što je njega opuštalo za vrijeme vožnje meni bi automatski zgrčilo vilicu. Uglavnom, shvatili ste. Da bih se zaustavila na nečijem licu, trebala bih vidjeti neku oštru liniju, tajanstvenu sjenu ili barem čuti glas koji zvuči kao da se javlja direkt iz bunara, a sve one vesele, previše optimistične i naivne stvari sam ostavljala ‘djeci iz vrtića’.
Ta sjećate se one epizode iz ‘Prijatelja’ kada Phoebe doslovce jede led iz frižidera ne bi li dobila onu posebno seksi boju promukla glasa. Daleko od toga da propagiramo po zdravlje opasne trikove, no s vremenom se doista dogodilo da su duboki glasovi kakvima su govorile glumice iz crno-bijelih filmova netragom nestali, jer logično – na sceni su se pojavile jako će-će stvari i trebalo je u medije gurati samo one glumce koji izgledaju kao da su tek izašli iz škole. I to prije vremena.
Nakon osvete šmokljana stiže i osveta beba
Uostalom, zašto ne? Na mladima ionako svijet ostaje. A nije li nas i povijest u nekoliko navrata već upozorila da se scenarij filma ‘Osveta šmokljana’ uistinu događa i u stvarnosti. Eto, dovoljno se prisjetiti samo najvećih kao što su Jeff Bezos, Bill Gates ili Elon Musk. No nakon što su štreberi i geekovi s vremenom osvajali sve više prostora i moći, sada se to upravo događa s bebastim stvarima i ne bi nas čudilo da se uskoro snimi i kakva ‘Osveta beba’. Jer gdje god se okreneš, gleda te neka velika okrugla glavica koja trepće nevinim okicama – od slatkih mačaka koje vrebaju iza svakog ugla i svih vrsta ekrana, netom rođenih alpakica, sportskih maskota iz Pariza ili vječne Hello Kitty koja je ove godine upravo napunila 50. rođendan, a za razliku od Brada Pitta i dalje je bebasta. O čemu je sada riječ i zašto barem pola svijeta izričito odbija odrasti?
Naime, nije tajna da nam je slatkoća doslovce upisana u genima. Uostalom, odrastali smo kao slatki i cijenjeni te stoga nije nimalo čudno da kada ugledamo neki slatki prizor automatski se vraćamo u taj mood. No stručnim riječima – gledanje slatkih prizora, faca, stvari, životinjica automatski je linkano s brzim aktivnostima u orbitofrontalnom korteksu, glavnom dijelu mozga koji upravlja emocijama i pamćenjem. A još ako u začarani krug okruglih stvari ubacite i malo oksitocina (ne, ovo nije reklama za sprej za nos koji sadrži malo hormona koji se izlučuje nakon seksa), možda biste se ubrzo mogli i opasno zaljubiti. Čak i ako ugledate neku malu slatku žabu. Tako barem kažu znanstvenici koji godinama proučavaju kawaii kulturu koja već stoljećima caruje u Japanu.
Kako je kawaii kultura zarazila cijeli svijet
Naime, riječ kawaii potječe od japanskog izraza kao hayushi, a u doslovnom prijevodu bi značila nešto kao rumeno, dok u onom širom opisuje sve ono cakano, simpa, dražesno, nevino, djetinjasto ili šarmantno. Iako su prve naznake kawaii kulture rođene u razdoblju od 794. do 1185. godine – prva definicija ovog izraza je izvedena iz romana Dame Murasaki ‘Priča o Genjiju’, pravi je boom doživjela tek u šezdesetim godinama prošlog stoljeća i to kao dio supkulture. No dok su na Zapadu buntovni studenti demonstrirali na ulicama i bacali Molotovljeve koktele, japanski su studenti prosvjedovali protiv autoriteta propisanog akademskog kurikuluma na način da su odbijali pohađati predavanja, a umjesto toga su čitali manga stripove.
A svi jako dobro znamo kako izgledaju likovi iz manga stripova i tko je danas glavni krivac zašto pola filtera na društvenim mrežama ljudima dramatično povećava oči i smanjuje usta. Neki, naravno, idu toliko daleko da nam dodaju i brkove i uši, pretvarajući nas tako u polu-ljude, pola-mace, polu-Bambije. Uostalom, priznajte i sami da ste i sami sebi izgledali tako cakano da vas je malo raznježila ta slika. Pa ako ovo nije razlog za automatski lajk, ne znamo što je! No ono što možda djeluje kao simpa način za zatvaranje napornog dana – gledanje cute prizora na društvenim mrežama – preslatkih vjeverica koje ne znaju razliku između badema i lješnjaka ili psića koji ne zanima razlika između mačaka i pataka pa grle prvo slatko stvorenje koje im se nađe na putu do košare s jastukom, s vremenom je poprimilo i neke, ne baš tako pastelne nijanse.
Kada pastelno postane noir
Jer, ako je slatko baš toliko neodoljivo i privlačno, znajte da iza ugla vreba i pitanje – a kako možemo profitirati. Ili još gore – kakve sve zahvate trebamo izvesti na licu da izgledamo još slađe. Naime, u Japanu mnogi ljubitelji kawaii estetike ne ostaju samo na kontaktnim lećama koje im povećavaju zjenice ili na maskarama koje garantiraju dramatičan XXL look, nego se podvrgavaju blefaroplastici, poznatoj i kao operacija dvostrukog kapka. Ništa manje ozbiljne nisu niti firme koje ulažu velika sredstva u istraživanja naše sve veće sklonosti prema slatkom. I naravno, ono što se događa u prehrani, počinje se događati i s više ili manje suptilnom infantilizacijom proizvoda. Pravi overdose slatkim!
Pasivni bijeg od stvarnosti
Naime, već je odavno dokazano da izlaganje slatkoći može pokrenuti niz pozitivnih reakcija. Drugim riječima slatke stvari čine nas zaštitnički nastrojenima, a kao takvi automatski smo i više fokusirani, prisutni i pažljivi. Posebice ako je riječ o sistemskim procesima koji zahtijevaju pažnju, kao što su primjerice vožnja, obavljanje zadataka na poslu ili igranje igrica. Stoga je bilo pitanje vremena kada će se mnoge firme baciti na “inženjering slatkoće” po sistemu – što je robot slađi, ljudi će više željeti stupiti u interakciju s njim.
Tko je za detox od slatkog?
Uostalom, zar to nije i jedan od glavnih razloga zašto je iMac stekao toliko obožavatelja? Ta Apple je potrošio love i vremena u dizajn koji će biti suptilno sladak. Ništa bolji nije niti Google koji već dugo koristi moć kawaiija, posebice kada je predstavio svoj auto. Ili recimo proizvođači odjeće koji već godinama forsiraju dječje topiće na odjelima za odrasle ili haljine s rukavima na puf. A još ako svim tim slatkim stvarima koje nas mame iz izloga pridodate i poseban trik – mogućnost da krajnji korisnici sami personaliziraju svoje slatko iskustvo – na foru da sami odaberu neku od pastelnih boja – svi mi u nekom trenu postajemo japanski studenti. Pasivni revolucionari koji se bore protiv stvari koje im smetaju na način malog djeteta – da se demonstrativno zatvore u sobu i zdušno prepuste čitanju manga stripova.
Za potrebe odvikavanja od slatkog pogledajte sve filmove Brada Pitta nakon 2005. godine. A tko zna, možda jednoga dana uistinu smognemo hrabrosti odrasti i svu svoju XXL kolekciju nepotrebnih igračaka pokloniti onima podobnima.
