Odrastajući sam, kao i većina nas, imala određene uzore, osobe koje su me inspirirale i na koje sam se ugledala. Rekla bih da je u mom slučaju feminizam imao velik značaj puno prije nego što sam se uopće upoznala s terminom i shvatila njegovo značenje jer moji su uzori uglavnom bile žene. Mama i baka doimaju se kao logičan, gotovo prirodan odabir, međutim uvijek treba imati na umu kako nisu svi blagoslovljeni skladnim obiteljskim odnosima i bliskim osobama na koje bi se mogli ugledati. Srećom, meni se životna lutrija u toj domeni nasmiješila te sam odrasla uz dvije iznimno snažne i mudre žene, uvijek spremne pružiti čvrst ženski oslonac i dati savjet u situacijama u kojima moje skromno životno iskustvo nije dovoljno.
Priča, naravno, nije stala na tome – inspirativne žene pronalazila sam svuda oko sebe – u likovima filmova uz koje sam odrasla, na stranicama knjiga koje bih ponekad istrgnula te zalijepila na zid kao podsjetnik (znam da se to ne radi, ali nekoć nismo imali screenshot opciju), u intervjuima koje su poznate žene iz raznih područja davale te time podizale svijest o određenim problemima, ali i u pričama ‘malih’ žena s kojima sam se susretala, koje ni po čemu nisu bile male, izuzev toga što su javnosti bile nepoznate.
Moj latentni Petar Pan sindrom
U svemu tome nikada mi nije palo na pamet da možda postoji djevojka koja me gleda istim očima kojima ja gledam žene koje me nadahnjuju. Iako je iz osobne vidljivo da imam 27 godina, moj latentni Petar Pan sindrom stao je na put tome da se smatram potpuno odraslom; u vlastitoj sam glavi nerijetko i dalje djevojčica koja tek traži svoj put. Kako bi netko takav ikome mogao biti uzor?! No razgovor koji sam nedavno načula potaknuo me da prvi put u životu razmotrim i tu opciju.
„Znaš, ona vrlo često pita što bi Lea napravila, kako bi Lea na to odgovorila, što Lea misli o tome, što bi Lea napisala, kako se Lea oblači… a onda kad joj kažem da je nazove pa nek’ popričaju, njoj bude neugodno.“, rekla je mojoj mami njezina prijateljica, komentirajući svoju šesnaestogodišnju kćer. Kako, molim?! Nekoga zaista zanima što ja mislim, radim, kako postupam? Ja?? Inače me je prilično teško iznenaditi, ali ovo me opralo kao hladan tuš.
One dobre lekcije
S jedne strane bio je to potpuno neočekivan, ali jedan od najljepših komplimenata koje sam ikada dobila. I molim vas, nemojte me krivo shvatiti, ovo ne progovara moj ego već istinsko ganuće time da me jedna mlada osoba cijeni dovoljno da joj uopće padnem na pamet. S druge strane, priznajem da me u datom trenutku oprala do sad nepoznata vrsta panike te sam se zapitala kakvu točno poruku svojim riječima i djelima šaljem mlađoj generaciji.
Naravno, kada bih mogla birati, voljela bih da spomenuta djevojka iz mog primjera izvuče samo ono što valja – da je svjesna kako je u pubertetu (a i kasnije) normalno biti pomalo izgubljena, da se ne boji stati iza vlastitog mišljenja čak i kad ono nije popularno, da zna da imati dečka nije mjerilo ženske vrijednosti, da je bitno jesi li lijepa sebi, a ne drugima, da svi ponekad zajeemo, ali nije kraj svijeta i da se ne opterećuje time hoće li odrasti u ‘pravu’ ženu jer prava žena je ono što svaka od nas sama za sebe odabere da jest.
Otrovni cinizam i people pleasing
Međutim, nisam Beyonce and I didn’t wake up flawless, što me dovodi do ranije spomenute panike – što ako, promatrajući mene, djevojka usvoji neke znatno štetnije obrasce? Što ako svojim desetogodišnjim pušačkim stažem nenamjerno šaljem poruku da su cigarete odlična stvar? Što ako zbog mojih (bivših) people pleasing navika ona pomisli da će je jedino tako drugi voljeti? Što ako zbog moje odbojnosti prema ‘mirnim’ dečkima zaključi kako mirno znači dosadno, iako sam zapravo ja ta koja ima problem na kojem mora poraditi? Što ako usvoji moj otrovni cinizam (koji mene osobno nasmijava, ali publika često ne dijeli oduševljenje)? Što ako zbog moje (prirodne) mršavosti zaključi kako i sama mora biti mršava? Što ako… Progutala me panika koju sam, naravno, odmah krenula utišavati nikotinom.
Trebalo mi je neko vrijeme da se zbrojim i prisjetim vlastitih naputaka za koje bih se usudila reći da ipak valjaju. Prvo, puno toga može se riješiti iskrenim razgovorom – zajedno ćemo eliminirati onu nelagodu od poziva jer uz malo girl talka nije problem razjasniti zašto nije baš super stvar ponoviti sve moje greške. I tako će sama raditi svoje. Što me dovodi do drugog, važnijeg dijela – osoba bez mane je mit. Uzor je uzor upravo zbog jedinstvene kombinacije pozitivnih i negativnih osobina, jer kada bi bio savršen ne bismo se mogli poistovjetiti s njime, a naše greške ponekad su apsolutno najbolji primjer koji drugima možemo dati kako bi oni mogli postupiti pametnije. Drage djevojke, ostavite se cigareta, people pleasinga i zločestih dečki, ali ne bojte se napraviti vlastiti zaeb ili dva – žene oko vas tu su da vam pruže ruku tad kad se malo poljuljate.
Fotografije: Sara Čolić; Unsplash+; animacija Canva
