Marija Pranjić diplomirala je klavir “magna cum laude” na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te potom završila poslijediplomski studij muzikoterapije na Sveučilištu Anglia Ruskin u Cambridgeu u Velikoj Britaniji. Stečene teorijske i kliničke spoznaje zatim prezentira na međunarodnim kongresima, a želja za daljnjim bavljenjem znanstvenoistraživačkim radom odvodi je na mjesto znanstvene novakinje u uglednoj njujorškoj bolnici Mount Sinai. Od rujna 2019. odlazi u Kanadu gdje pohađa doktorski studij na području neuroznanosti i glazbe na Sveučilištu u Torontu, te radi kao asistentica na kolegijima iz neuroznanosti glazbe i neurološke muzikoterapije.
Znanstveni rad provodi u sklopu najveće kanadske dječje rehabilitacijske bolnice Holland Bloorview, a od siječnja 2023. boravi na Sveučilištu Harvard u SAD-u gdje nastavlja istraživački rad u području kognitivne neuroznanosti i neurorazvojnih poremećaja. S Marijom smo razgovarali o tome kako glazba utječe na naše živote, koji je cilj njezinog istraživačkog rada, koji su njezini glazbeni favoriti te dijeli li isti glazbeni ukus sa suprugom, našim poznatim pijanistom Aljošom Jurinićem.
Ima neka tajna veza između glazbe i mozga
Što je odredilo vaš put? Nije da mnogo djevojčica sanja da će postati magistre muzikoterapije i doktorandice u području neuroznanosti. Zapravo, sigurna sam da malo njih i danas tijekom osnovnog školovanja zna da bi se mogle baviti nečim tako zanimljivim.
Ne, ni ja nisam o nečem takvom sanjala. Moja ljubav od djetinjstva je bio klavir, a jedini cilj upisati se na Muzičku akademiju u Zagrebu i baviti se glazbom, a već je i to bio izazov koji je nosio mnogo odricanja i posvećenog rada. Činjenica da glazba ima i druge, ne samo izvedbene dimenzije, počela me intrigirati još za vrijeme studija. Nisam tada znala što bi to moglo podrazumijevati i kako izgleda u praksi, ali odmah sam znala i osjetila da je to moj put.
Nakon toga sve je išlo u tom smjeru, korak po korak: kroz studij muzikoterapije i stjecanje kliničkog iskustva, pobudio se interes za znanstveno istraživanje s posebnim naglaskom na odnos glazbe i mozga. Taj moj iskorak iz umjetnosti u znanost imao je svojih izazova, no smatram da ustrajnost i predanost i najmanjem detalju koju iziskuje sviranje klavira, kao i hrabrost, mašta i razmišljanje izvan okvira, dugoročno otvaraju brojne mogućnosti pa čak i kad tu prvu ljubav staviš u drugi plan.
Terapija glazbom i poremećaj pažnje
Približite nam malo projekt odnosno istraživanje na kojem trenutno radite i zbog kojeg ste iz Toronta preselili u Boston.
Budući da su poremećaji slušne percepcije i senzorne integracije povezani s raznim neurorazvojim teškoćama, odlučila sam u sklopu svojeg doktorskog projekta proučavati bihevioralne i neuralne značajke slušno-motornog razvoja djece s razvojnom dispraksijom (poremećajem koordinacije). Drugim riječima, istražujem kako razvoj slušne percepcije potpomaže (ili ometa) razvoj motorike te kako slušno-ritamske intervencije utječu na razvoj pokreta.
Za taj rad nedavno sam dobila kanadsku Kimel Family stipendiju u području pedijatrijske rehabilitacije, koja mi je bila veliko priznanje i motivacija za daljnji rad, a uz to mi je omogućila nastavak mojeg istraživačkog projekta u sklopu Medicinskog fakulteta na Harvardu zbog kojeg sam trenutačno u Bostonu. Ovdje radim na sličnom konceptu, ali u kontekstu poremećaja pažnje. Cilj je temeljem boljeg razumijevanja odnosa mozga i ponašanja djece s neurorazvojnim teškoćama kreirati individualizirane terapijske intervencije i programe.
Romantizirane predodžbe o „glazbi koja liječi“
U koje još svrhe možemo koristiti glazbenu terapiju i kakvi su realni rezultati?
U zemljama gdje je muzikoterapija snažnije ukorijenjena, upotreba seže od neonatologije, rehabilitacije, treće životne dobi, pa do palijativne skrbi, a to su samo neki primjeri. Što se rezultata tiče, kad muzikoterapiju provodi licenciran terapeut, rezultati su neupitni. Nažalost, u mnogim zemljama profesija još uvijek nije regulirana, pa otuda one romantizirane predodžbe o „glazbi koja liječi“ koje imaju komercijalno-marketinški prizvuk i tako, među ostalim, narušavaju ugled profesiji.
S druge strane, neuroznanstvene spoznaje o utjecaju glazbe na mozak posljednjih su petnaestak godina otvorile nove mogućnosti primjene muzičkih intervencija na kognitivne, senzoričke i motoričke funkcije i struka je počela dobivati jače znanstveno uporište. S obzirom na to da je riječ o relativno mladoj profesiji, rekla bih da je još dug put pred nama.
Traka za trčanje i uspavanke
Često čujemo da je glazba lijek za dušu i tijelo, no s obzirom na stanje svijeta ne znam koristimo li to dovoljno i pravilno. Mentalno zdravlje, posebno mladih, posljednjih je godina goruća tema u cijelom svijetu. Kakvu ulogu glazba tu može odigrati, kako je možemo koristiti da si pomognemo?
Rekla bih da je najveći čar glazbe u tome što igra ulogu u našim životima neovisno o glazbenom obrazovanju, socioekonomskom statusu, nacionalnosti… Zapravo, svi nekako intuitivno znamo kako koristiti glazbu u svakodnevici kako bismo utjecali na raspoloženje. Svaka pjesma sastoji se od brojnih glazbenih elemenata (melodija, ritam, tempo itd.) koji – ovisno o kombinaciji – mogu utjecati na rad srca, puls i krvni tlak. Pa dok smo na traci za trčanje, na primjer, nećemo slušati uspavanke.
Meni je kad govorimo o mladima važnije istaknuti da se najsnažnija glazbena sjećanja formiraju upravo u razdoblju sazrijevanja, što najbolje vidimo u radu s osobama s demencijom. One se, naime, nerijetko prisjećaju riječi pjesama koje su slušali u tinejdžerskim danima, a istodobno se ne sjećaju imena djece i prijatelja. To nam sugerira da su takozvana glazbena sjećanja formirana u tom životnom razdoblju pohranjena drugačije nego neke druge vrste pamćenja, a vjerujemo da je to zato što je u formativnim godinama glazba snažno vezana za emocije i razvoj osobnosti. Tako da glazba mladima svakako može poslužiti kao izvrstan medij za samorefleksiju, što mislim da i nije novost.
‘Geni za rock i narodnjake’
Što određuje naše afinitete prema određenoj vrsti glazbe, zašto netko voli klasiku, netko rock, a netko narodnjake? Je li to stvar edukacije, onoga čime smo okruženi tijekom djetinjstva ili jednostavno ima nešto u nama što nas određuje?
Glazbeni afiniteti su primarno izraz osobnosti, ali naravno, pod snažnim utjecajem okoline. Ja klasičnu glazbu nisam mogla čuti ni kod kuće ni u školi, sve dok nisam upisala glazbenu. Bez toga, klasična glazba vjerojatno nikad ne bi završila na mojoj playlisti. Jasno je da okolina snažno utječe na mlade, ne samo kad je riječ o glazbi, pa se tijekom odrastanja glazbeni afiniteti mogu uvelike mijenjati. Od ranih tridesetih godina ti su afiniteti prilično konstantni, što je često u skladu s povećanom razinom životne stabilnosti. Premda znamo da određene vrste glazbe mogu biti vezane za više ili manje poželjna ponašanja, ne bih rekla da se glazba dijeli na dobre ili loše žanrove. A tu se onda vraćamo na temu društva i okoline.
Otkrijte nam neke svoje glazbene favorite – što slušate za buđenje, što za opuštanje, što u autu, što kad radite, što pjevušite pod tušem, a što vam najbolje podiže raspoloženje?
Za buđenje alarm, za opuštanje Norah Jones, SZA, Skrjabin… dok sam u javnom prijevozu preferiram podcaste (top tri: NASA’s Curious Universe, Vox Unexplainable, Armchair Expert), a dok radim ne slušam ništa.
Za podizanje raspoloženja imam dugu playlistu na kojoj dominiraju Lizzo, Talking Heads, Cardi B i „Queen B“. I na kraju, ne mogu ne spomenuti Ninu Simone. Ona je sveprisutna.
‘Aljoša je glazbeni kameleon’
Dijelite li isti glazbeni ukus sa suprugom, našim poznatim pijanistom Aljošom Jurinićem ili se ponekad i razilazite?
Aljoša je glazbeni kameleon. Mislim da je na kraju 2022. njegova najslušanija pjesma na Spotifyju bila preslušana tek nekoliko puta iako mnogo vremena provodi slušajući glazbu. S obzirom na količinu i raznolikost glazbe koju sluša, nije teško naći dodirne točke. A ja se volim vraćati svojim favoritima i prevrtati ih do besvijesti.
Kako najviše volite provoditi zajedničko slobodno vrijeme?
Volimo gledati filmove i serije, a uz to obožavamo Formulu 1 tako da katkad moramo ustati u čudna vremena prijenosa utrka, ali adrenalin nas brzo razbudi. Često smo zajedno u teretani, a kad putujemo uvijek nam nedostaje vremena za sve muzeje koje bismo željeli obići.
Čemu stremite u budućnosti, kako u konačnici želite da zvuči opis vašeg posla koji bi možda mogao inspirirati i djevojčice iz našeg prvog pitanja?
Harvard je bio poput filma
U budućnosti želim povezivati umjetničko i znanstveno u nešto što je društveno korisno, s posebnim naglaskom na rad s marginaliziranim i ranjivim skupinama. Uvijek sam išla korak po korak i trudila se okruživati ljudima od kojih sam mogla nešto naučiti. Ne uzimam zdravo za gotovo obrazovanje i iskustva koja sam stekla, kao ni činjenicu da dolazim iz maloga grada i višečlane obitelji u kojoj smo sestre, brat i ja bili prvi koji su stekli visoko obrazovanje, u užoj i široj obitelji.
Nekakav doktorat nikada nije bio ni san, u avion sam prvi put ušla s dvadeset, a Harvard je bio samo nešto iz filma. Za mene svaka nova spoznaja donosi novu dozu odgovornosti i želju da ta znanja budu primjenjiva, bilo kroz znanstvenoistraživački, predavački ili klinički rad. Bitno je ne zaboraviti da – u glazbi, kao i u znanosti – mali pomaci, koliko god mogu biti gotovo nevidljivi, frustrirajući i obeshrabrujući, mogu dovesti do velikih promjena.
Za kraj, volite li tišinu?
Naravno. Bez tišine ni glazba ne bi imala smisla.
Naslovna fotografija: privatni album; kolaž: Tamara Švelić Sabljić
