Sredinom veljače španjolska je vlada potvrdila uvođenje plaćenog menstrualnog dopusta, prvi takav u Europi. Time će biti zakonsko pravo osoba s bolnim menstruacijama koje uzrokuju grčeve, proljev, vrtoglavicu i mučnine uzeti tri slobodna dana mjesečno, s mogućnošću produženja na pet dana. Sve što je potrebno je liječnička potvrda, a naknadu će platiti javno zdravstvo, ne poslodavac, prenosi euronews.com. „Povijesni dan za ženska prava“, rekla je na Twitteru španjolska ministrica za jednakost Irene Montero.
Obećana zemlja, pomislila sam s oduševljenjem koje su dijelile žene diljem svijeta. No ne dijele ga baš sve. „Dugoročno, to bi mogao biti još jedan minus za žene kada traže posao. Sve znamo koliko su nas puta pitali planiramo li majčinstvo, nešto što ne bi smjeli pitati i nešto što se muškarce ne pita. Je li sljedeći korak da nas pitaju imamo li bolne menstruacije“, izjavila je za Euronews Next Cristina Antoñanzas, zamjenica glavnog tajnika generalnog sindikata radnika i radnica Španjolske i nije bila jedina s takvim strahovima. Čitajući različite komentare naljutila sam se… jer bi mogli biti u pravu?
Laws – flaws
Da, prema zakonu žene se ne bi smjelo pitati planiraju li i kada postati majke i voljela bih reći da se iz mog iskustva svi tog zakona i pridržavaju, no to nije tako. Nisam uvijek imala sreću raditi okružena ženama i aplicirala sam na različita radna mjesta i da, doživjela sam da me na intervjuima ispituju o mojim planovima za zasnivanje obitelji. I ta pitanja su uvijek dolazila od strane muškaraca.
Nisu bila nužno direktna – od pitanja koliko imam godina (s pauzom za računanje mojih plodnih godina, vjerojatno) do onih jezivijih – imam li dečka, zaručnika, živimo li zajedno… Mlada, neiskusna i u očajničkoj potrebi za (stalnom) plaćom, nisam nikome to prijavila, nisam znala ni kome, već samo zbunjeno pitala: hm, ne vidim kakve to veze ima…zašto me to pitate?
Danas znam bolje i imam više sigurnosti u sebe, no hoće li mi to omogućiti željeno radno mjesto? Hoće li i pridržavanje zakona spriječiti poslodavce u prešutnom diskriminiranju žena i preferiranju muškaraca za ista radna mjesta?
Španjolska nije prva u svijetu koja je donijela takvu odluku – u tome prednjače azijske zemlje: u Japanu od 1947. postoji zakon koji poslodavcu brani da traži od žena s teškim menstruacijama da rade u te dane; u Indoneziji zakon iz 1948. dozvoljavao je ženama s menstrualnim bolovima dopust prva dva dana ciklusa (2003. restrukturiran je i taj je dopust predmet dogovora između poslodavca i zaposlenice); u Južnoj Koreji žene imaju pravo jednog dana menstrualnog dopusta mjesečno.
Slično je i u Tajvanu, gdje žene mogu uzeti po 1 dan mjesečno do ukupno 3 dana godišnje slobodno radi bolnih menstruacija uz pola plaće, a više od toga se broji kao bolovanje; u Vijetnamu žene mogu uzeti do 3 dana slobodno menstrualnog dopusta, a sve žene koje ne iskoriste to pravo trebaju biti dodatno plaćene. Sličan zakon u Africi ima Zambija, koja je uvela koncept Majčina dana, prema kojem svaka zaposlenica ima pravo na 1 slobodan dan mjesečno, bez davanja objašnjenja ili liječničke potvrde, piše The Washington Post.
It’s mans world…
Čitajući komentare na članke, čini se da najveće kritike dolaze od žena, zabrinutih za vlastita prava, ali i mogućnosti. I ne može se reći da je taj strah neopravdan. „Žene žele puno više slobodnih dana od muškaraca; zašto bih zaposlio ženu ako mogu očekivati da ću joj morati isplatiti 3-5 dana ženskog dopusta mjesečno, kada se od muškaraca očekuje da se pojave osim u slučaju da aktivno umiru?“, stoji u jednom od komentara.
Taj komentar me zabolio, gore od menstrualnih bolova. Srećom, nisam trebala dugo čekati na dobar clapback, jer je sljedeći komentar vratio: „Muškarci aktivno umiru i od obične prehlade.“ I zaista, bi li se muškarci pojavili na poslu u slučaju proljeva ili povraćanja? Bolova u leđima i trbuhu od kojih ne mogu ustati iz kreveta? DA KRVARE?!
Žene možda češće uzimaju slobodne dane (i ovaj MOŽDA moram dodatno naglasiti jer se radi o nečijem mišljenju, ne službenoj statistici) jer su upravo one te od kojih se u patrijarhatu očekuje da se brinu za djecu (ili druge članove obitelji) kada su bolesni, kada treba preuzeti brigu o drugima, ne kako bi sjedile na suncu i lakirale nokte.
Isti taj patrijarhat zaslužan je i za radnu politiku koja kao normu uzima mlade muškarce, neopterećene menstrualnim ciklusom, kućanskim obvezama, brigom o djeci i ukućanima koja zahtijeva vrijeme i posvećenost, niti ikakvim drugim boljkama.
Obavezni porodiljni dopust za očeve
No trebamo li takve zastarjele norme prihvaćati kao NORMALNE? Nije bolest sve što boli, kaže narodna izreka, a ako veliki dio populacije dijeli iskustvo boli svakog mjeseca, ne znači da se radi o bolesti, kao „abnormalnom stanju organizma“ već da se organizmi razlikuju. Danas, kada žene globalno čine preko 50% radne snage (u Hrvatskoj službeno 45,7% žena čini radno aktivno stanovništvo prema podacima DZS), trebala bi se prema tome mijenjati i sama politika rada.
Ta se politika, kao i sam patrijarhat, neće promijeniti jednim zakonom, od jutra do sutra. Trebamo sustavno mijenjati i sama očekivanja. Obavezni porodiljni dopust za očeve zasigurno bi pridonio boljem povezivanju očeva s djecom, ali i smanjio pritisak na same majke i sve žene koje apliciraju za ista radna mjesta kao i muškarci (da ne spominjemo i ravnopravniju podjelu poslova u domaćinstvu).
Popiti tabletu ili uzeti plaćeni dopust?
Nakon analiziranih pro et contra, moje oduševljenje španjolskim zakonom o menstrualnom dopustu je malo splasnulo, ali nije nestalo. Probudilo je u meni nadu, s obzirom na to da je potrebna liječnička potvrda, da će više žena revnije odlaziti ginekologu, a ti isti liječnici će se bolje zagledati u žensko tijelo i pravovremeno dijagnosticirati bolesti poput endometrioze, policističnih jajnika, tumora…
Pionirke koje odluče iskoristiti svoje pravo i u slučaju paralizirajućih menstrualnih bolova ne popiti tabletu i odmarširati na posao, ne uzeti bolovanje, već plaćeni dopust, krvavo krče put za sve nas koje vjerujemo u humanije radne uvjete.
A one koje odluče ipak ne koristiti to pravo ne smatrati normom, već superheroinama, koje ulažu nadljudske napore da bi odradile posao. I taj posao bi trebalo, kao u Vijetnamu, dodatno platiti.
Naslovna fotografija: Shutterstock