Prije nekoliko godina javila sam se na jedan jako atraktivan natječaj za posao. Sada možda znam da je to onaj tip oglasa koji je predobar da bi bio istinit, jer je za čistu kreativu doslovce nudio – ako ne milijune, ali onda i više nego što je potrebno za luksuzan život u Hrvatskoj. Poslodavac je bio svjetski poznat, jako cool, a imidž koji ga je pratio godinama je bio taj da je posao igra. Doslovno. Tim više me je iznenadio tip testiranja budućih zaposlenika. Ok, grupno testiranje mi je možda i bilo logično jer je prijavljenih bilo preko stotinu, no ono što je kasnije uslijedilo ne bi smislio ni Dante pod prijetnjom da pojača opise pakla.
Pet krugova pakla, a ne razgovori za posao
Ukratko, morala sam proći pet krugova razgovora koji su uključivali razne testove osobnosti, inteligencije, kako nam je ‘poštelan mozak’, a sve je kulminiralo u grupnoj igri gdje je nas desetak moralo riješiti fiktivnu situaciju s avionom koji se srušio, a mi se moramo dogovoriti koja ćemo tri predmeta ponijeti sa sobom, ne bismo li naravno spasili svijet. No, tek kasnije sam saznala da je u grupi bilo nekoliko profi glumaca koji su imali samo jedan zadatak – glumiti da su najnepodnošljivije kolege na svijetu – provocirati nas, vrijeđati, raditi po svome, tresnuti to vražje ogledalo o pod sve dok ne pomisliš – pa što meni ovo treba i ne kažeš asistentici – ‘Molimo vas, ugasite kameru.’
Košarica zbog viška emocija
Da, najgora stvar u svemu tome je bila što smo svi potpisali da nas smiju snimati. U slučaju valjda da trebaju i pomnije proučiti naše reakcije. Posao srećom nisam dobila, no deset godina kasnije naletjela sam na onu istu asistenticu koja je držala kameru u ruci i koja je nedugo kasnije dala otkaz, ne bi li se posvetila pravim dokumentarcima. Bila je simpa, raspoložena i možda previše otvorena jer mi je onako usred ceste tiho rekla – ‘Bolje za vas da niste dobili taj posao. Iako ste zapravo bili sjajan kandidat. No nisu vas odabrali jer ste im bili previše emotivni.’
Priznajem da me ta informacija više dotukla nego tadašnja spoznaja da sam ispala iz velike igre. Jesu li me uništile vlažne i caklene oči, vrh usnice koji je zadrhtao ili glas koji se zbog stresa promijenio, pitala sam se danima. A onda sam se malo osvrnula oko sebe. Pa i sama sam bila nebrojeno puta u situaciji da sam čula da za nekoga govore da je sjajan, iako a) premlak, b) preburno reagira, c) slabić, d) prevrtljiv, e) plačljiv, f) kraljica drame, g) ne može se na njega računati jer je naprosto labilan.
Suludi stres- kriteriji koje ne bi zadovoljio niti Superman
Kao da svi živi u korporacijama žele zapošljavati samo Supermene jer eto, nikad ne znaš kad će svijet otići kvragu pa više neće biti bitno obavlja li čovjek doista svoj primarni posao korektno, izvrsno ili genijalno. I gdje se samo stvorio onaj stereotip da možda baš čovjek koji plače ili drhti neće, usprkos svemu, uspjeti riješiti zadatak?
Ne postoje dva ista mozga!
Srećom, vremena su se promijenila, a to znači da sve više firmi razmišlja o emotivnoj diskriminaciji te kako joj stati na kraj, a neuroinkluzivnost se nametnula kao prirodno rješenje. O čemu je riječ? O tome da su voditelji korporacija konačno osvijestili činjenicu da ne postoje dva ista mozga, kao i to da one stare klasifikacije je li netko introvert, kreator, analitičar, vođa, baš i ne drže vodu te da su svi zaposlenici naprosto neuroraznoliki. A što nipošto ne znači da je netko bolji ili lošiji od drugih nego da svatko od nas drugačije gleda na svijet pa tako i na konkretni posao koji radi.
S druge strane, neuroinkluzivna društva itekako vode računa o neurodivergentninim načinima razmišljanja te o zapošljavanju autističnih, disleksičnih zaposlenika, kao i onih s poremećajima pažnje te raznim vrstama invaliditeta. Iako je ovaj trend hvale vrijedan, kažu psiholozi koji ga proučavaju da glavni problem nastaje zbog toga jer velik broj radnika, zbog straha od osude društva, i dalje taji svoje neuroraznolikosti, posebice one koje su godinama imale stigmu, misleći da će ih priječiti u napredovanju u karijeri.
Otvoren i iskren razgovor umjesto fiktivnih aviona
Za početak, možda bi bilo dovoljno da sulude igre avionima koji su se srušili usred pustinje ostavimo stručnim školama za obuku pilota i specijalaca, a umjesto kamere uperene u ustrašenog kandidata ozbiljno razgovaramo o poslu i kako bi svaki pojedinačni radnik svojim jedinstvenim pogledom doista mogao doprinijeti poslu. I da, emocije možda ponekad oduzimaju vrijeme i nećete baš od emotivca baš tako lako dobiti onog zaposlenika koji važno na sastancima govori – ‘We must kill the project, because, you know, time is money!’ No, s druge strane, što dobivamo od radnika koji ne vole svoj posao?
Naslovna fotografija: Unsplash
