Trenutak inspiracije: Ideja se počela oblikovati na putu
Ideja za “Ideju Uspona” nije bila samo trenutak inspiracije, već kombinacija dugogodišnjeg iskustva, kontemplacije i promišljanja o tome što znači snimiti nešto što ima dublji smisao, što je autentično i što će rezonirati s ljudima na više razina. Ta se ideja počela oblikovati dok sam putovao i vodio jedan jako inspirativan razgovor. Iz toga sam još jednom iznova potvrdio kako su ljudi u središtu svake priče, i da svatko od nas ima priču koja zaslužuje biti ispričana. Shvatio sam da želim stvoriti seriju koja će se usredotočiti na te priče, na te pojedince koji inspiriraju, koji se uspinju, koji mijenjaju svijet oko sebe na svoj jedinstven način.
Želio sam stvoriti nešto što će ljudi gledati i osjećati, nešto što će ih inspirirati, nešto što će ih potaknuti na razmišljanje. Želio sam stvoriti nešto što će izazvati emotivnu reakciju, nešto što će ostati s gledateljima dugo nakon što završe gledanje. Krenula je moja potraga za pričama koje zaslužuju biti ispričane, za ljudima koji su inspiracija, za usponima koji su vrijedni prikazivanja.
Ideje su, kako kažu, kao leptiri. One lebde oko nas, često neuhvatljive, ali kada se jedna od njih dovoljno približi da je možemo uhvatiti, to je trenutak čiste radosti. Ideja je bila snažna i znao sam da je moram realizirati na drugačiji način od svega što sam do sada radio. Ideje dolaze doslovno sa svih strana i konstantno nešto zapisujem u notesima i kad-tad sve to nekako dođe na svoj red.
Prvi korak: Bilješka poput lirskih zapisa
Prvi korak bilo je zapisivanje inicijalnih ideja. No, moje bilješke u ovom slučaju bile su oblikovane poput lirskih zapisa, gotovo kao kompozicija motivacijskih bilješki o tome zašto, kako i gdje. To je trenutak kada se ideja počinje oblikovati u nešto konkretno, kada počinjete shvaćati što je zapravo potrebno da bi se ta ideja pretvorila u stvarnost. To je bilo vrlo motivirajuće za daljnje istraživanje i prikupljanje informacija o protagonistima. Jer svaki novi protagonist, svaka nova priča, donosila je sa sobom novu dimenziju “Ideje Uspona”, čineći je sve bogatijom i dubljom.
Znao sam da je ovo bio projekt koji želim realizirati unutar svoje produkcije More-Magnets, tvrtke koju sam osnovao zajedno s Renatom Lučić. Renata i ja smo sjeli i razgovarali o tome kako želimo pristupiti ovom projektu, kako želimo oblikovati seriju, koje priče želimo ispričati i kako želimo da se te priče prenose na gledatelje. Bilo je to intenzivno i plodno razdoblje brainstorminga, razdoblje u kojem smo postavili temelje za sve što će “Ideja Uspona” postati.
Moje prethodno iskustvo s projektima “Dulum Zemlje” (10 epizoda po 52 minute) i “Lovac na bilje” (42 epizode!) bilo je neprocjenjivo u tom procesu. Tijekom godina stekao sam mnogo praktičnih znanja i vještina koje su mi omogućile da se učinkovito i smisleno nosim s izazovima koji su pred nama. Također sam znao da želim da “Ideja Uspona” bude serija od 52 minute po epizodi, format koji sam već koristio i koji mi je omogućio da duboko zaronim u svaku priču koju prikazujemo. Jako volim tu ogromnu površinu koja je kao prazno platno koje treba popunjavati vizualima.
Pisanje scenarija: ‘Prvo smo morali naći protagoniste. Neke smo već znali, a drugi su bili poput urbanog mita‘
Imao sam ideju za 10 ili više epizoda, ali smo napisali prve četiri. Zajedno s Laticom Martinis Filković sjeo sam i tijekom nekoliko tjedana završili smo sve scenarije. Ali, prvo, morali smo pronaći protagoniste, a to je bio dugotrajan proces. To je bilo doslovno kao lov… neke smo već znali, ali za druge smo morali putovati, zvati, tražiti ih, neki su bili poput urbanog mita, a drugi su bili samo misterij… i dalje su. 🙂
Bilo mi je iznimno važno da scenarij bude napisan na način da se stvari događaju prirodno, a istovremeno da potiče priču koju želimo ispričati. Ovo je dokumentarni serijal, pa priča varira i mi montiramo priču iz konteksta koji je snimljen. No, način na koji je snimljen i način na koji se priča razvija snažno je povezan sa scenarijem i dramaturgijom koju sam postavio na početku projekta.
Scenarij je postao naš putokaz, naša mapa – on nam je omogućio da dođemo na set iznimno pripremljeni.. Točno smo znali što trebamo snimiti da bismo dobili ono što nam je potrebno. Znali smo koje scene želimo, koji će biti njihov ton, kako ćemo snimiti svaki segment, svaku riječ koju naši protagonisti izgovore. To nije ograničilo našu kreativnost, već nam je omogućilo da se usredotočimo na najsitnije detalje, na emocije, na trenutke koji čine svaku epizodu posebnom.
I sada, kada usporedite scenarij s konačnim epizodama, vidjet ćete gotovo identičnu stvar. I to je nešto što me fascinira. Da, neke su stvari izmijenjene, neke su scene prilagođene kontekstu, ali bit, srž onoga što smo željeli ispričati, ostala je ista. I to je nevjerojatno. To pokazuje koliko je važno temeljito pripremiti se i imati jasan plan, ali i biti spreman na promjene, na prilagodbu, na improvizaciju. Jer u konačnici, to je ono što čini ovaj posao tako uzbudljivim i ispunjavajućim.
Na korak do odustajanja? ‘Sorry, ali ja sam onaj koji i loš film gleda do kraja‘
U mom poslu, i općenito u životu, uvijek postoji trenutak kada se stvari čine teškima, kad se prepreke gomilaju i kada se čini da bi bilo lakše jednostavno odustati. Nikada ne odustajem ni od čega. Ja sam onaj koji će gledati loš film do kraja samo da vidi zašto je tako loš! Dakle, u mom slučaju, jednom kad nešto započnem, tu sam, unutra sam i tu sam da završim posao. Naša najveća slabost leži u odustajanju. Najsigurniji način za uspjeh je pokušati još jednom, pokušati iznova.
Kada stvari postanu teške, to je prilika da postanete bolji, da se razvijete, da se izgradite. Bilo je trenutaka kada sam se pitao jesmo li na pravom putu. Ali nikada nisam bio na korak do odustajanja. I to je ono što radimo u “Ideji Uspona” – uvijek se trudimo, uvijek se borimo, uvijek pokušavamo napraviti najbolje što možemo. I vjerujem da je to ono što naše gledatelje inspirira i motivira.
Režija ili kako spojiti tri različita protagonista
Ovo je stvarno bilo izuzetno teško jer u svakoj epizodi imate tri protagonista. Njih treba kohezivno spojiti u epizodu koja mora biti fluidna. Moj pristup svakome od njih bio je drugačiji jer su oni različiti ljudi. To zahtijeva puno znanja, puno pripreme, stvarno veliku količinu emocionalne inteligencije i najviše od svega… dobre volje i strpljenja. Znao sam da će projekt biti nešto drugačije od svih ostalih projekata koje sam do sada napravio. Pristupili smo ovom projektu kao da je riječ o velikom dokumentarnom filmu.
Bitno je okružiti se dobrim ljudima i bitno je poznavati njihove najbolje i najlošije strane. Ono u čemu su u prednosti pred drugima. I onda takav dobar tim treba jako dobro voditi. I to je najveći challenge režije i produkcije. Kako da svi unisono hodaju i dolaze na set. Tu se uopće ne radi samo o dobroj pripremi već i tome jesi li čovjek.
Party, putovanje ili posao? ‘Sve je lakše kada znaš zašto nešto radiš‘
Proces snimanja ovakvih projekata (pa tako i ovoga) zaista je ispunjavajući. Imate priliku putovati, doživjeti prvi izlazak sunca, posljednji oproštaj od sunca na kraju dana, upoznati ljude, životinje, običaje, kulturu. Doživljavate stvari koje ljudi ne doživljavaju često i zaista sam zahvalan na tome. Tako je i ostatak moje ekipe. To je težak rad, spavanje u hotelima, stalno putovanje, ali osjećamo kako se sve to isplati i kako smo na kraju jako zadovoljni. Svaki dan radimo nešto novo i nešto drugačije. Postavlja se pitanje, zašto to radimo? Ne radim to sve zbog sebe. Proživljavam to jako osobno i emotivno jer se to meni (i mojoj filmskoj ekipi) događa ali mi to radimo zbog drugih. Želimo pokazati drugima i prenijeti im naše iskustvo na snimanju što opipljivije u finalnom proizvodu. Stoga to je jedan proces s ono što radimo je puno bitnije od tih naših iskustava koje prolazimo.
Pretporođajne muke? ‘Ako ne računam razbijenu arkadu, sve je bilo okej‘
Ne mogu se sjetiti nikakvih problema. Montaža projekata oduzela je neko vrijeme. Završetak svega oduzeo je neko vrijeme. Ali to je suština ovog posla, radimo to zbog toga. Svaki novi projekt i svaka nova epizoda su kao novorođenče.
Znaš što se desilo? Skoro sam ostao bez oka dok smo snimali jednu epizodu, to je Pavle fino ulovio s fotkom mene s razbijenom arkadom i improviziranim gaff tape zavojem na faci. Sve je bilo okej čim sam očistio ranu, nisam morao niti na šivanje jer je bila mala ozljeda.
Long story short: želim inspirirati ljude. Stvaranje sadržaja koji će privući pažnju publike u 2023. godini zaista je teško. Ljudi ne žele gledati sadržaj koji je dosadan, neodgovorno napravljen, jeftin i jednostavno nezanimljiv. Zato nastojim stvarati projekte koji su doista posebni. Nešto što će ostati kod gledatelja, nešto što će im privući pažnju. Stvaram sadržaj ne samo za gledatelje, već i za sebe, i ne želim prevariti sebe. Želim biti tretiran na isti način kao gledatelji. Želim stvarati sadržaj koji je zdrav, poput fine večere. Ne želim trovati svoje tijelo brzom hranom, a na sličan način, ne želim trovati gledatelje lošim sadržajem.
Sve fotografije: Filip Filković Philatz
Naslovna fotografija, kolaž: Tamara Švelić Sabljić
