Prošle je godine World Economic Forum objavio izvješće o rodnoj ravnopravnosti, u kojoj stoji da su samo 5 od 146 analiziranih zemalja premašile rezultat od 0.80 kad se radi o jednakoj plaći muškaraca i žena za slične poslove (a rezultat 1 bi značio potpunu ravnopravnost). U čak 129 zemalja smanjio se opseg ženske radne snage u odnosu na mušku, što daje vrlo jasnu (premda mračnu) sliku o rodnoj neravnopravnosti i ekonomskoj nejednakosti.
A osim što žene u prosjeku zarađuju manje od muških kolega, ono što dodatno „jede“ njihova teško stečena primanja jest tzv. ružičasti porez.
Pink tax
Taj ružičasti porez nije stvarni porez, već tendencija da su proizvodi koji se oglašavaju ženama – i vrlo često su upravo roza boje – skuplji od ekvivalenata koji se oglašavaju muškarcima. Jedina razlika osim cijene često jest sama boja, a opravdanje za takvu diskriminaciju – jer su žene spremne platiti više od muškaraca za proizvode za njegu (!??).
U SAD-u jedna je studija pokazala da su proizvodi za osobnu njegu namijenjeni ženama bili u prosjeku skuplji za 13% od istih za muškarce, a odjeća 7-8% skuplja, doku su istraživanja u UK pokazala da su ženski dezodoransi u skuplji u prosjeku gotovo 9%, a kreme za lice čak 34% skuplje.
No ne radi se samo o kozmetici: u ovu diskriminatornu računicu ulaze i igračke, pa su one „za djevojčice“ u nekim slučajevima bile duplo skuplje.
Protiv diskriminacije
Uzevši to u obzir, čini se da su žene osuđene na puno manju platežnu moć jer sa svojom plaćom mogu kupiti puno manje od muškaraca. Pa kako se protiv toga boriti?
Jedno od rješenja jest obratiti pozornost na cijene prilikom kupnje – postoji li taj dodatni trošak u proizvodima koji kupujem ja u odnosu na one kupuje moj dečko? Zvuči kao samo još jedan neželjeni zadatak u ionako pretrpanom rasporedu prosječne žene. Mora li odlazak u shopping postati prilika za aktivizam?
A čak i da je muški gel za tuširanje ili krema duplo jeftinija od moje, moram li pristati na miris koji mi ne odgovara, tražiti manje atraktivne ambalaže, odricati se onog osjećaja koju bi neke self-care prakse trebale izazivati kako bi uštedjela? Nadam se da ne.
Problem nije samo u specifičnom oglašavanju proizvoda temeljenom na rodu, već i u cijenama proizvoda koji su namijenjeni isključivo ženama, poput menstrualnih potrepština. Premda veliki postotak populacije zbog biološke činjenice da svaki mjesec ima menstruaciju mora kupovati uloške i tampone, u Hrvatskoj se donedavno na njih plaćala puna stopa PDV-a od 25%. Ta je stopa sada smanjena na 13%, što je još uvijek više od minimalne stope od 5% koja se obično obračunava za nužne proizvode kao što su kruh, mlijeko, hrana za djecu, lijekovi i slično.
Neke su zemlje poput Australije, Kanade, Indije i Ruande u potpunosti uklonile poreze s menstrualnih potrepština, a možemo se samo nadati (ali i zahtijevati) da taj primjer slijedi i Hrvatska.
Naslovna fotografija: Unsplash+
