„Ti se farbaš?! U koju boju?“ „Svoju prirodnu.“ „Sijedu?“, bocnuo me nedavno prijatelj. Da, sijedim od svoje dvadesete, prošarano, ali postojano. Sama boja me toliko ne smeta, ali sijede vlasi imaju tendenciju stršati poput ticala, odupirati se prirodnoj teksturi i pri svakom pokušaju oblikovanja kose, kao da kažu: „Tu smo, što god ti mislila o tome“.
I iskreno, ne mislim previše o tome. Povremeno stavljam preljev u svojoj prirodnoj boji jer imam dojam da mi hrani kosu, a ona bude sjajnija i svježija. Pa ipak, između tretmana, redovito dobijem pokoji ničim izazvan komentar tipa „kad misliš do frizera?“.
Već sam davno odlučila da ću kosu, dok je moguće i dok mi se bude dalo, održavati prividno prirodnom, ali kad prevlada sijeda, vrijeme je za eksperimente: roza, ljubičasta, nebo je granica. I sama sijeda, kad ona bude doista dominantna. Ali već pomalo zazirem od komentara.
Holivudski look
Kad je prošle godine prikazan reboot serije „Seks i grad“, bilo je mnoštvo reakcija koje su se ticale same radnje, novih likova, odjeće, ali i izgleda protagonistica. Carrie je, za razliku od originalne serije iz devedesetih pokazala da žene u pedesetima imaju (šok i nevjerica) sijede pramenove. Na komentare je reagirala i glavna glumica Sarah Jessica Parker, osvrnuvši se na dvostruke standarde: ‘Sjedim s Andyjem Cohenom koji ima posve sijedu kosu i izgleda izvanredno. Zašto je to za njega prihvatljivo, a za mene ne?’. I doista – zašto?
Žene u Hollywoodu koje odluče pokazati svoju prirodnu kosu često se nazivaju „hrabrima“ ili „neobičnima“, u najboljem slučaju „osvježavajućima“. No par lasti ne čini proljeće, pa tako Helen Mirren, Andie MacDowell i Frances McDormand ostaju među rijetkima koje se uspijevaju oduprijeti standardima vječne mladosti.
Silver fox vs. zapuštenica
No strogi ideali ljepote koji štuju mladost snažni su i izvan Hollywooda, a kao što nam je već dobro poznato, ne primjenjuju se jednako na žene i na muškarce. Dok sijedi muškarac postaje silver fox, žena je zapuštenica.
Takvi stavovi očiti su znak ageisma koji se definira kao stereotipi, predrasude i diskriminacija temeljeni na nečijoj dobi. A on je prije svega usmjeren na žene. Na radnom mjestu postoji nepisano pravilo ili bolje rečeno očekivanja, da žena prikriva sijede bojama za kosu, što je možda vidljivije u svijetu showbusinessa, ali nije rezervirano isključivo za njega.
U vrijeme lockdowna, mnoge su žene silom prilika „otkrile“ svoje prirodne sijede (ili bile primorane postati frizerke samima sebi). I mnoge od njih zaključile su da im se taj look sviđa. No nisu svi dijelili njihovo oduševljenje. Prošle godine brojni strani mediji raspisali su se o iznenadnom otkazu uručenom kanadskoj TV voditeljici nakon 35-godišnje karijere, usprkos visokoj gledanosti. Bilo je mnogo nagađanja o razlozima, a među najglasnijima bila su ona o njezinoj frizuri.
Voditeljica Lisa LaFlamme u vrijeme Covid-a prestala je bojiti svoju kosu, što je navodno neke glavešine u medijskoj kući navelo da se zapitaju „tko joj je to dozvolio“ i, premda to nije bilo navedeno kao službeni razlog, rezultiralo njezinim naglim umirovljenjem u dobi od 58 (za razliku od (muškog) prethodnika koji je dostojanstveno otišao s radnog mjesta u dobi od 77.
No takvi scenariji ne bi se trebali događati u 21. stoljeću jer bismo trebali biti puno pronicljiviji što se estetike tiče, već i zbog prosječne dobi stanovništva. „Kako društva i radna snaga stare, a fond mladih talenata nastavlja se smanjivati, dob će 21. stoljeću biti ono što je rod bio dvadesetom – ključna globalna promjena talenta i tržišta. Pola radne snage danas je žensko. Gotovo 40% američke radne snage ima preko 50 godina (i raste). Kompanije će htjeti nastaviti učiti kako zadržati i razvijati starije zaposlenike. A davati im vidljive, inspirativne uzore poput LaFlamme je dobar početak“, sugerira Forbes.
Bojiti ili ne
Selektivan ageism, vjerovanje da starenje povoljno djeluje na muškarce, ali progresivno uništava žene alat je opresije, istaknula je Susan Sontag. U svom eseju „The Double Standard of Aging“ piše da su primitivna društva pripisivala puno manje značenja datumima, vremenu, te da su godine bile trivijalan podatak, dok ljude u industrijskim društvima brojke opsjedaju.
Kako se osloboditi od opresije? Nepoštovanjem konvencija, očito. Nije li to naporno i nisu li ti dvostruki standardi zapravo dvostruki mač: iscrpljujuće je boriti se protiv znakova starenja kao što su bore i sijede, ali i vječno se boriti da dokažemo da smo jednako vrijedne kao muškarci koji prolaze kroz sve te iste procese, pa ipak, konceptualno, iz njih izlaze neokrznuti…
Pa što možemo napraviti? Što god želimo, zapravo. Ponosno nositi svoje sijede i ne dozvoliti da nam okolina diktira imidž. Bojiti kosu u koju god boju preferiramo i igrati se svojim izgledom, ako želimo. Stav je ionako najcool look koji možemo nositi.
