Sjećate li se možda onih davnih dana kada su postojala ‘urbana plemena‘ i kada smo se u srednjim školama grupirali oko onoga tko sluša pop, tko rock i alternativu, a tko narodnjake. Pardon, pobrkali smo malo godine jer tada narodnjaci uopće nisu bili opcija. Danas su naravno fluidna vremena i svi slušaju sve, granice ne postoje, no to naravno nije smetalo Davida Greenberga, glazbenog psihologa sa Sveučilišta Cambridge da povuče neke imaginarne granice i da malo bolje prouči postoji li neka tajna veza između glazbe koju slušate ili kojoj prirodno naginjete (recimo, da vas netko pita da odaberete samo jednu stvar za vremensku kapsulu, što bite odabrali) i vašeg kognitivnog tipa.
Tužna glazba i samopouzdanje
I znate što! Konačno su stigle optimistične vijesti za sve one koje naginju emo glazbi i vole tužnu i pomalo deprimirajuću glazbu, soft rock i r’n’b jer je ispalo da imaju jako razvijenu empatiju, za razliku od onih koje vole heavy metal ili hard-rock. S druge strane, vaš omiljeni glazbeni žanr itekako puno govori i o vašem odnosu prema samome sebi pa je tako potvrđeno da jako samopouzdani ljudi u širokom luku izbjegavaju mol te prednost daju pozitivnoj mjuzi, dizalicama i busterima.
„Ovim istraživanjem sam dokazao da je glazba doista neka vrsta jezika te prije svega duboko ukorijenjena u našem mozgu te da nipošto nije ovdje samo kao estetski doživljaj ili da bi nam ispunila tišinu i zabavila nas“, kaže David. Čekamo nestrpljivo nova istraživanja koja će nam otkriti kako se turbo-miješanje glazbenih žanrova odražava na naš emotivni svijet – je li to koktel emocija ili još uvijek dominira samo jedan bouquet. “U svom sugovorniku sam namirisala melankoliju, no kada sam kušala trap, na jeziku sam osjetila i sekundarne arome – strast, nestrpljivost i sreću koja na trenutke prelazi u euforiju…
Naslovna fotografija: Unsplash
