Dok kamera klizi preko mramornog kuhinjskog otoka, u kadru se ocrtava silueta mlade, atraktivne žene. Odjevena je u lanenu haljinu boje zobenoga mlijeka, njezine friško manikirane ruke upravo su zamijesile domaći kruh od kiselog tijesta, a ona, nošena anđeoskim vokalom Lane Del Rey, ritmično postavlja stol očekujući suprugov povratak s posla. U sljedećem kadru svojim pratiteljicama poručuje da i njihov život može djelovati jednako lagodno odbace li toksični feminizam kao i laži kojima uveliko truje ženski rod te da se njihovo istinsko oslobođenje krije u mekoći i nesebičnom služenju obitelji. Zatim gasi kameru, izvlači laptop te užurbano odgovara na desetak poslovnih mailova, potvrđuje sponzorstvo s popularnim wellness brendom, zadovoljno baca pogled na analitiku najnovije objave i uplaćuje porez za svoju, šest znamenki tešku kompaniju. Dobrodošli u womanosphere.
Taj estetizirani spoj ultrakonzervativne ženstvenosti, anti-feminizma, wellness kulture i algoritamski optimizirane nostalgije posljednjih je godina postao jedan od najfascinantnijih internetskih fenomena. Analiziraju ga brojni kulturni analitičari, pokušavajući dokučiti kako je generacija odrasla na porukama o ženskoj autonomiji i emancipaciji najednom napravila toliko radikalan zaokret ka kiselom tijestu i submisivnosti. Njihov zaključak? Womanosphere prerasta okvire čiste estetike i individualnog životnog stila te u sebi nosi prilično snažne političke poruke.
Nježna svjedočanstva o prihvaćanju ženske energije
Međutim, čini to nemjerljivo elegantnije i suptilnije od njegova muškog pandana, manosfere, što ga potencijalno čini znatno destruktivnijim. Dok manosphere igra na stereotipno mušku kartu – eksplicitnu agresiju u nastupu – koja će dio ciljane publike osvojiti, no onaj drugi dio upravo tim agresivnim pristupom odbiti, womanosphere na prvu prolazi ispod radara. Onako, stereotipno ženski. Umjesto grubog, mizoginog jezika manosfere, womanosphere koristi pastelne tonove, skincare savjete, recepte za domaći temeljac i pažljivo kreirane Instagram objave. Njegove heroine ne urliču u mikrofon odašiljući izravne poruke mržnje; one naprosto nježno svjedoče o prihvaćanju vlastite ženske energije, o prepuštanju, o odmaku od muškog karijerizma te blagostanju koje je moguće iskusiti jedino podređivanjem obitelji. Patrijarhat je, čini se, prošao fantastičan PR trening.
Povratak u pedesete
Istina, nakon desetljeća burnout kulture i sveopće ekonomske nesigurnosti, ideja da je vaše „prirodno“ zaduženje usavršiti pripremu kiselog tijesta, a za sve ostalo će se pobrinuti netko drugi na prvu može djelovati kao olakšanje. Postavši dijelom radne snage, dobar je dio žena umjesto oslobođenja uistinu završio s dvostrukim zaduženjima – profesionalnim kao i kućanskim. No vidite li problem u tome, a zaista se nadam da vidite, prava adresa za podnijeti žalbu nije feministički pokret. Patrijarhalni sustav jest. Žene možda jesu postale dijelom tzv. javne sfere djelovanja, ali muškarci (čast iznimkama!) nisu pohitali prigrliti svoj dio obveza unutar privatne sfere. No womanosphere o tome ne raspravlja, već rješenje pronalazi u kiselom tijestu i povratku u pedesete.
Sloboda ženskog izbora
Osobno mi se od takvoga narativa diže kosa na glavi, ali bila bih prilično licemjerna feministkinja kada bih ijednoj ženi silom gurala vlastiti svjetonazor. Stoga prihvaćam. Ne razumijem, ali prihvaćam, jer to u konačnici i jest ono što feminizam zagovara – sloboda ženskog izbora. Ako vas taj slobodni izbor nanovo zatvara u četiri zida, stavlja u podređeni položaj te čini financijski ovisnom o partneru, u redu. Međutim, pretvarati se da tradeoff ne postoji prilično je infantilno. Što u situaciji rastave braka? Što ako ipak poželite nešto aktivniju ulogu u vlastitom životu? U čemu pronaći oslonac nađete li se na polovici svog životnog vijeka bez dana radnog staža te bez centa ušteđevine? Što ako se u priču upletu neke znatno ružnije, ali posve realne pojave poput obiteljskog nasilja?
Romantizirana ideja potpunog prepuštanja ‘muškoj sigurnosti’
Na takva i njima slična pitanja, womanosphere elegantno preskače odgovor. Umjesto toga, pratiteljicama prodaje romantiziranu ideju potpunog prepuštanja „muškoj sigurnosti“, bez osvrtanja na opciju naglog nestanka iste. A povijest je, nažalost, prepuna žena koje su tzv. zaštićenost skupo platile ovisnošću te se odviše često zaboravlja da ženska sloboda nije kakav pomodni feministički koncept nego vrlo realna sigurnosna mreža u situacijama kada se idealizirana verzija života sudari sa stvarnošću.
Tko su zvijezde womanosphere fenomena?
Ipak, usudila bih se reći se najveća opasnost womanosphere fenomena krije u nečem nemjerljivo perfidnijem – licemjerju. Bacite pogled na njegove najsjajnije zvijezde – Candace Owens, Eriku Kirk, Brett Cooper, Brittany Hugoboom i njima slične. Što ih povezuje? Svaka od njih, putem svih dostupnih im medijskih kanala, od podcasta i reelova do magazina, knjiga i javnih nastupa, propovijeda o ženskoj energiji kojoj je prirodno služiti i prepustiti se vodstvu muškarca. Istovremeno, svaka od njih okreće basnoslovne iznose upravo na tome. U prijevodu – one su se osigurale.
Pratiteljicama poručuju da je takvo što nepotrebno. Njihova sigurnosna mreža ima šest nula. Pratiteljicama poručuju da je sigurnost u kiselom tijestu. Womanosphere kao medijski fenomen počiva na feminističkoj pretpostavci da žensko mišljenje zaslužuje biti javno, političko i utjecajno. Pratiteljicama poručuju da ih feminizam truje.
Najveći (a ujedno i najlicemjerniji) womanosphere paradoks jest što su najžešće kritičarke feminističkog pokreta nerijetko one koje najviše profitiraju od njegovih tekovina. One su kroz njegova vrata prošle; nama bi ih rado zalupile pred nosom. Jedna domaća womanosphere influencerica zgođušno je to sročila objavivši: „Priklanjanje feminizmu nije uvjet za korištenje sloboda koje je izborio“. I onda? Zvuči li vam to ok? Želite li naučiti sve o kiselome tijestu?
Fotografije: Canva, Unsplash+
