Baby Lasagna pjeva o anksioznosti, Emma Stone na dodjeli Oscara kaže da ima napad panike… Imate li osjećaj da danas puno više ljudi pati od anksioznosti ili smo možda tek danas otvoreno o njoj progovorili?
Anksioznost je moderan naziv za neugodnu ljudsku emociju – strah, nelagodu, brigu i bojazan. Možemo se zapitati zašto postoji strah u čovjeku. On nam usmjerava pozornost u trenutku ili u budućem vremenu na potencijalnu opasnost koja nam može ugroziti život, zdravlje, imovinu, posao. Stanovita mjera straha zvanog i oprez je potrebna i poželjna jer može prevenirati ugrozu. Odgovorni ljudi obraćaju pažnju na posljedice svojih postupaka i stoga paze što i kako rade, za razliku od lakoumnih pojedinaca iz društva koji vole reći „lako ćemo“.
U konačnici, prema Freudu svaki strah je strah od smrti a instinkt samoodržanja je najjači instinkt u zdravog pojedinca. Zato poslovica kaže: „Dobar je strah kome ga je Bog dao“. No strah je neugodan i on nam umanjuje radost življenja. Prevladati svoje strahove znači uvećati tu radost. Vjerojatno se bojimo previše, bojimo se svega i svačega i taj strah nas može blokirati u djelovanju. Postoje ljudi koji nisu bojažljivi i oni koji ne prežu ni od čega. Većina je negdje u sredini. Razlog je u genetskoj predispoziciji mozga. Moderan naziv za prirodu karaktera koja proizlazi iz te genetske osnove mozga je konektom. Kažemo da su heroji mrtvi i činjenica je da ako ne paziš na sebe lakše ćeš nastradati. Ovdje strah ima određenu funkciju.
S druge pak strane, ako ne izađeš iz zone komfora ostat ćeš zauvijek samo „netko iz mase“. Navedene suprotstavljene premise sačinjavaju okosnicu životnih izazova. Dakle, povesti računa o opasnostima koje su oko nas je mudro. Međutim, pitanje je kvantitete. Pitanje je prave mjere, a pitanje mjere je vrhunaravno pitanje. Rekla bih ako osjećamo da nas strah paralizira, onda se mora nešto poduzeti. Nerealno je očekivati da je svijet mjuzikl i da sve mora biti samo zabavno.
Život odrasle osobe koja se brine za sebe i obitelj ne može biti lak, stoga se doista s pravom već godinama, pitamo imamo li dakle danas više tjeskobe nego ranije, jer danas je dijagnostika znatno bolja. Posebno otkako je internet olakšao protok informacija. Mislim da je život uvijek bolji kad je standard viši, ali ljudi su „razmaženi“, jer nemaju referentnu točku nečeg lošijeg, zato smatraju da je njima ovdje i sada najgore. Naravno, tu izuzimam osobne i društvene tragedije već govorim u uobičajenom životu u Europi.
Dakle, patnja koju izaziva strah ili anksioznost je subjektivna kao i npr. bol. Nema te pretrage koja objektivno može izmjeriti što i koliko nekoga nešto boli pa tako i strah. Sposobnost da se izdrži neugoda bez živčanog sloma ili gubitka funkcije označava snagu karaktera, a ona se može trenirati usprkos genetskim kartama koje su nam dodijeljene rođenjem.
Uvijek je bilo straha, a danas o njemu slobodnije govorimo. Zadovoljstvo je ono što očekujemo, a strah nam ga odnosi. Radikalni hedonizam gura ljude u drogu i oni tvrde da je u njoj jedino istinsko zadovoljstvo. Droga može biti hrana ,alkohol i supstance pa tako i posao, seks, odnosno sve što se čini neumjereno kako bi se pod svaku cijenu izbjegle negativne emocije.
Ako je hedonizam jedino čemu težimo to nas na kraju ubije. Razvoj svijesti bi trebao biti cilj života. Tako na primjer majstorskim ovladavanjem nekom vještinom ili dubokim znanjem ili kompetencijom možemo postići zadovoljstvo, a ne samo pukim psiho-fizičkim reakcijama zvanim užitak. Sve u svemu mislim da je danas manje, generalno gledano puno manje tog ukupnog straha u društvu nego u doba kuge i kolere, samo ne postoje jasne reference o tom predmetu. I to zato jer je život ipak bolji, lakši, a društvo uređenije.
Situaciju danas komplicira globalno zatopljenje, pandemije i ratovi, ali uvijek je bio nešto. Podsjetimo se samo koliko smo u prošlim vremenima bili siromašniji. U psihijatriji je poznata činjenica da siromaštvo višestruko povećava rizike za mentalna oboljenja, tako da je to pitanje čega je više bilo prije, a čega danas vrlo diskutabilna.
Gdje zapravo ‘stanuje’ taj famozni strah i što ga uzrokuje? Što kaže neurologija o nastanku straha – kako anksioznost utječe na moždane procese i neurotransmitere te koju ulogu u neurološkom odgovoru na strah imaju hipofiza i nadbubrežne žlijezde?
Emocije kao neurološka funkcija imaju sjedište u limbičkom sistemu (amigdalna jezgra), dijelu mozga koji je evolucijski stariji od moždane kore. Moždana kora je sjedište logičke prosudbe. Emocije načelno imaju funkciju motivacije ponašanja. U ovom slučaju strah služi za izbjegavanje opasnosti. Evolucijski gledano strah je taj koji nas je čuvao da ne budemo pojedeni, jer kad je tigar trčao prema nama mi smo morali pobjeći. Tada se mobilizira reakcija stresa “bježi ili se bori“ koja predstavlja lančanu reakciju fizioloških reakcija mobilizacije energetskih rezervi – podiže se tlak, puls, tonus mišića, izoštrava se vid, sluh, luči se kortizol i adrenalin.
U tom procesu sudjeluju i hipofiza i nadbubrežna žlijezda koje izlučuju stimulatore izlučivanja hormona i hormone kao takve. Govorimo o ‘hipofizarno hipotalamičko adrenalnoj osovini’, kaskadnoj reakciji fizioloških događaja koja nam omogućuje da preživimo kada se moramo boriti ili pobjeći. U tom smislu priroda je nemilosrdna i daje prednost sposobnijem te sposobnijeg i nagrađuje većom vjerojatnošću preživljavanja. Tako se selekcioniraju bolji geni, a što je u suštini prirodne selekcije.
Jesi li emocije i strah, recimo to slikovito – cimeri u amigdali i kako su povezani?
Da, amigdala je sjedište emocija. Ona kao dio limbičkog sustava inhibira djelovanje frontalnog režnja koji je sjedište logičke prosudbe i zato kad smo obuzeti emocijama lošije mislimo. Iz tog proizlaze poslovice: „U strahu su velike oči“ i „ ljubav je slijepa“. Samo sustavnim jačanjem naše logičke prosudbe možemo racionalnije živjeti i ne biti žrtve emocije. Stoga, kada smo obuzeti strahom pomaže kognitivna terapija koja razvojem logičkih uvida osnovanim na znanju moderira emocionalni odgovor. Ponekad tu dolazi do kratkih spojeva u mozgu pa ljudi uživaju kad se boje ili se zaljube u nekog koga se boje i slično. Ili se pak emocionalno vezuju za nežive predmete ili simbole (fetišizam).
Anksioznost ima puno lica, no što kada dolazi u paru s depresijom ili napadima panike?
Patološki strah je onaj koji nam otežava život ili onemogućuje u djelovanju. Tada govorimo o anksioznom poremećaju. Znakovi anksioznog poremećaja su osjećaj napetosti i nervoze, osjećaj prijeteće ugroze ili opasnosti, pojačani puls, hiperventilacija (ubrzano disanje), znojenje, drhtanje (tremor), osjećaj slabosti, otežana koncentracija, poremećaj spavanja, izbjegavanje ljudi ili situacija.
Vrste anksioznog poremećaja su:
- agorafobija ili strah od izlaska iz kuće te posredno izbjegavanje situacija gdje se možemo osjećati neugodno, zarobljeno ili bespomoćno
- generalizirani anksiozni poremećaj u kojem stalno pretjerano i brinemo se bez razloga
- panični poremećaj se sastoji od iznenadne poplave straha i užasa uz osjećaj prijeteće smrti te jaku reakciju tijela – lupanje srca, trnce u rukama i nogama, vrtoglavicu, omaglicu, kratko disanje, paralizu aktivnosti
- socijalna fobija u kojoj izbjegavamo socijalnu situaciju u kojoj bi nam mogli suditi, odbaciti nas ili nam se izrugivati
- separacijski strahovi gdje osoba razvija simptome u kojima se odvaja od bliskih ljudi
- specifične fobije kao što su recimo strah životinja ili drugih objekata
Anksioznost i depresija često se pojavljuju u paru i stoga se smatra da imaju slično ishodište – poremećaj neurotransmitera norepinefrina, dopamina, serotonina i gamaaminobutirične kiseline. Stoga se i liječe slično – primjenom antidepresiva. Zanimljivo je da je danas sve popularnija nutriciona terapija anksiozno-depresivnog poremećaja. Postoji mnoga literature na tu temu. Dr. Drew Ramsey je napisala knjigu „Eat to beat depression and anxiety“ u kojoj opisuje kako postoje brojna istraživanja o upotrebi aminokiselina triptofana, vitamina B, tirozina, fosfatidilserina te nekih posebnih namirnica u borbi s tjeskobom i depresijom. Međutim ove informacije idu na uštrb određenih industrija pa se često o njima nedovoljno govori. Na primjer, u ovoj knjizi je posebno uočeno da ponekad hrana bogata kristalnim šećerom može trigerirati anksiozni napadaj.
Što je to visoko funkcionalna anksioznost?
Visoko funkcionalna anksioznost je u stvari anksiozni poremećaj koji se dobro kontrolira , iako u trenucima opuštanja može prevladati osobu. Ljudi koji uzimaju stimulirajuća sredstva uglavnom imaju motiv da suzbiju anksioznost i depresiju i time podignu ljestvicu profesionalne izvedbe. Iako je anskioznost kod takvih tipova kompenzirana, ona je i dalje u riziku živčanog sloma i stoga je vrlo bitno tretirati svaki anksiozni poremećaj. Takvi ljudi su radoholičari ili preambiciozni jer su to njihovi kompenzatorni mehanizmi.
Kako se neurološki razlikuju napadi panike od drugih oblika anksioznosti poput socijalne anksioznosti ili općeg anksioznog poremećaja?
U neurološkom smislu razlike su u broju neuralnih jedinica koje sudjeluju u reakciji.
Je li nam anksioznost na neki način urođena ili stečena? Brojni psihijatri rade zanimljiv eksperiment dajući pacijentima koji pate od napada panike velike doze kofeina ne bi li im time dokazali da je ponekad strah došao izvana te da se ne moraju pretjerano brinuti?
Sve u ljudskom ponašanju je kombinacija urođenog i stečenog tj naučenog. Iskustva iz najranijeg djetinjstva najviše oblikuju razinu emocionalne reakcije. Ako isključivo neka ekstremna iskustva, osobno stojim pri stajalištu da je ipak genetika urođenog karaktera najvažnija u moderaciji ponašanja i emocija.
Postoji li neka veza između pretjeranog korištenja društvenih mreža te izlaganja mozgu mini-uzbuđenjima i anksioznosti?
Pretjerano korištenje bilo čega nije dobro u principu. Mislim da je važno da ne visimo stalno na društvenim mrežama jer nam to oduzima vrijeme za druge aktivnosti. No s druge strane neki ljudi su osamljeni pa im dobro dođe virtualno druženje. Druga razina problema su djeca koja mogu razviti ovisnost o vizualnim sadržajima zbog svoje nezrelosti.
Koje su najbolje metode da ublažimo anksioznost?
Prirodni načini ublažavanja anksioznosti su tjelesna aktivnost, uzimanje dovoljno vode, izbjegavanje ljudi koji nas uznemiruju, razonoda. Potom metode relaksacije – meditacija, autogeni trening, vježbanje tai chi chuana. Također, rad na sebi u smislu definiranja problema i situacije, najbolje uz pomoć stručne osobe. A ne treba zaboraviti niti adekvatnu prehranu te dodatke prehrani koji nam podržavaju dobre neurotransmitere i hormone te naposljetku . lijekove kao što su antidepresivi i sedativi.
Koja su najnovija istraživanja o neurološkim osnovama anksioznosti?
Nova istraživanja idu u dva smjera. Jedan smjer je definicija receptora u mozgu koji su odgovorni za razvoj kliničke slike anksiozno-depresivnog sindroma i potom bolje adresiranje tih receptora s medikacijom. Drugi smjer je rana intervencija nakon psihotraume, posebno kod djece ili kod odraslih kako se ne bi razvio obrazac reakcije straha, koji se potom nauči i vozi dalje kroz život. Koliko vidim po klijentima, sve više su skloni rješavati svoje probleme na prirodan način ili sa stručnom osobom, što je dobro jer preuzimaju odgovornost za svoje stanja i tako izbjegavaju mentalitet žrtve ili potrošača medicinskih roba i usluga. Ali važno je reći da su ponekad lijekovi neizostavni dio procesa te da s vremenom postaju sve bolji.
Naslovni vizual: Unsplash+, Canva, privatni arhiv
