‘Bolje biti pijan nego star’, pjevao je Plavi orkestar, a pjevali smo bogami i mi, ni ne sluteći što je to starost i slomljeno srce te vjerujući da svaki čovjek ima pravo biti sretan. Doduše, bilo bi nepravedno kriviti Sašu za bijeg od stvarnosti, budući da su još i svećenici u prvom tisućljeću prije Krista priznali da vole pijuckati vino, ne bi li ublažili muku života. Iako se povjesničari još ne mogu složiti kada je rođen prvi depresivan čovjek koji je poželio lupiti po žicama i opjevati na sav glas svoju bol, no prva krv je puštena upravo u staroj Grčkoj.
4 tjelesna soka koja određuju naš karakter
Naime, u 5. stoljeću prije Krista Hipokrat je žigosao melankoliju, nakon što je ustanovio da 4 tjelesna soka određuju naš karakter. Ne znamo samo kako su došli do zaključka da su melankolici kojima upravlja crna žuč opasniji od razdražljivih kolerika s viškom žute, no već Galen piše da melankolici mrze svakog koga vide i da su stalno užasnuti.
Iako je Aristotel svašta izjavljivao pa je tako sreću definirao kao veliki imutak s brojnim robovima te sposobnost da steknemo bogatstvo, zanimljivo je da se već u mladosti pita kako to da su svi ugledni filozofi, političar ili pjesnici izraziti melankolici? Puno kasnije Carl Gustav Jung, i sam u depri, odlučio se pozabaviti tim problemom i pronaći vezu između meditacije, alkemije i melankolije. Iznenadit ćete se, no ispalo je da se alkemija nije prakticirala zbog pohlepnog bogaćenja već je puno bliža psihoanalizi.
Zašto biste trebali zahvaliti svojoj neurozi?
Naime, duša koja se prepušta mračnim dubinama, ne bi li potom izronila u punom sjaju, nije ništa drugo no transformacija koju proživljava olovo iz pjenušavog kaosa. Ukratko, samo karakter koji je toliko nestabilan, može adekvatno odgovoriti na podražaje iz okoline i unaprijediti društvo. A sada zahvalite svojoj neurozi ukoliko ju imate. Jer to vam vaše nesvjesno JA upravo šalje pristojnu poruku da ste izbačeni iz ravnoteže i da nešto morate hitno mijenjati, kaže Jung.
Srećom, vremena kada su ljudima puštali krv jer su mislili da je to pravi put da spase sve nesretne melankolike koji pate od viška crne žući i time ih spase od nevolja koje bi ona mogla izazvati – pohote, lijenosti, opsjednutosti i naposljetku ludila – su odavno iza nas. No iako su godinama ovi primitivni načini liječenja depresivaca usavršeni, pa se tako s crnog kukurijeka ubrzo prešlo na opijum, situacija nije ništa bolja niti danas. Melankolija i blaga depra su i dalje out, štoviše treba ih liječiti kemijom, ili?
Autori koji udaraju kontru self-help knjigama
Srećom, izgleda da je odzvonilo vrijeme i lažnoj euforiji, jer pojavili su se autori koje udaraju kontru self-help knjigama koje obećavaju instant sreću. U knjizi ‘Happiness” Eric Johnson tvrdi da naša civilizacija svoj napredak može zahvaliti upravo tim depresivcima i melankoličnim vizionarima koji su umjesto da idu u lov na zvijeri, ostajali buljiti u strop spilje i smišljali načine kako unaprijediti gradnju, uvesti neke nove rituale, skuhati novu hranu…
Iako postoji velik broj onih koji tvrde da melankolija graniči s genijalnošću i da su najveći umovi i umjetnici bili najveći depresivci, morat ćemo se zadovoljiti objašnjenjem koje kaže da je melankolija jedan od dobrih puteva do sreće, jer samo u razdobljima kada smo down, ogoljeni do kosti mi možemo pronaći svoj identitet, shvatiti čime se želimo baviti i što su nam prioriteti.
Umjetnošću protiv tuge i boli
A s ovom tvrdnjom bi se mogli složiti i svi umjetnici koji su prigrlili melankoliju kao što su, primjerice – Johny Michell, John Lennon i Bruce Springsten – jer svi su oni priznali da se postali glazbenici iz potrebe da svladaju svoju nevolju. Johny Michell je prvi put zapjevala u dobi od 9 godina kada su joj u bolnici rekli da neće preživjeti dječju paralizu, John Lennon je glazbom nastojao svladati traume od napuštanja oca, majke, supruge i Beatlesa, a Springsten je najljepše balade napisao u dubokoj melankoliji.
Daleko od toga da sada želimo romantizirati melankoliju jer i depresija i melankolija su kronični oblici tuge, iako se razlikuju po stupnju aktivnosti. Pa tako dok depresija izaziva apatiju, letargiju i paralizu, melankolici ipak nalaze snage za djelovanje. No, prema Ericu Johnsonu najbolji primjer kako se treba odnositi prema melankoliji je Beethoven. Iako je svoja najbolja djela – ‘Oluju’, ‘Eoricu’ i ‘Petu simfoniju’ napisao tek u kasnoj starosti, kada je bio u najdepresivnijem stanju zbog gubitka sluha i dalje je imao osjećaj da nije sve rekao te nije pokleknuo pred nedaćama života nego je volio govoriti – da mora nastaviti. Ili kako bi on sam volio reći – naprosto ščepati sudbinu za gušu.
Naslovna fotografija: Unsplash+
