‘Ma nemam ti ja više vremena za pisanje poezije. Uzeo sam pauzu, kaže mi znakovito frend na kavi, na što ja prasnem u smijeh. ‘Pa kao da ljubav možeš nariktavati i prešaltavati kako želiš.’ No, s druge strane, kada ljubav već tako silovito upravlja našim životima da nam ne da spavati, jeste, živjeti, normalno funkcionirati, jesmo li se ikada zapisali – čemu zapravo služi ta vražja ljubav? Nepotrebnom kompliciranju života, ljubavnoj patnji, učenju grešaka na vlastitoj koži? I ne manje bitno, možemo li odlučiti u koga ćemo se zaljubiti ili smo puke žrtve ruleta sudbine?
Ljubav, dekonstrukcija jednog osjećaja
Tim pitanjima se pozabavio i njemački pop filozof Richard David Precht u knjizi “Ljubav, dekonstrukcija jednog osjećaja”. A rezultati su… Hm, ako i dalje vjeruje u Djeda Mraza i romantičnu ljubav, možda je najbolje da sada prestanete čitati ovaj tekst i skočite na neku drugu rubriku. Jer ljubav koliko god bila divna, oplemenjujuća, važna tako da i Google na upit “Love” izbaci 2 milijarde rezultata, ona zapravo nije biološki nužna, više je kao neki hir prirode. Ma što vam Darwinisti tvrdili, piše Precht, ljubav ne služi tome da se sparimo s najboljim partnerom za svoje gene, da preživimo, da se razvijemo u naprednije biće, a ne može se bogami ni snimiti najsofisticiranijim magnetskim rezonancama, niti prepoznati kao hormon, iako antropologinja Helen Fisher svesrdno navija za teoriju da je romantična ljubav nagon i biološki uvjetovana.
A ona ide ovako… Prije otprilike četiri milijuna godina kada su majmuni napustili šumu (ok, barem neki od njih), kada smo se kao vrsta osovili na noge i preselili u savane, žene su skužile da od sve količine poslova – na dvije noge tegliti štapove, kamenje, hranu ne mogu same nositi i bebe, već im treba pomoć mužjaka, i da su puno bolji oni tipovi koji imaju i malo više ženskih strana nego nabildani testosteronci, dok su i frajeri skontali da im je isplativije izdržavati jednu ženu nego cijeli harem. Tako je navodno prirodna selekcija s vremenom pogodovala onima koji su imali genetsku sklonost stvaranju veze u parovima, a u ljudskom mozgu nastala je kemija za uzajamnu bliskost. I ta-dam! čuvena ljubav. Otuda potječe i ona teorija da ljubav u pravilu traje od tri do četiri godine, koliko je potrebno da odgojimo dijete.
‘Lijek’ protiv nevjere
No kada su se puno godina kasnije znanstvenici bacili na pomnije proučavanje tih toliko važnih hormona vezivanja kao što su oksitocin i vazopresin, misleći očito i da su na tragu genijalnog lijeka i protiv nevjere, ispalo je da te teorije ne drži vodu i da ti hormoni nepogrešivo šljakaju samo u vezi između mame i djeteta te da ljubav kao takva uopće nije bila namijenjena ženi i muškarcu. Ok, sada pauza da dođete ponovo k sebi do daha. Jer ako je vjerovati austrijskom istraživaču ponašanja Irenausu Eibl-Eibesfeldtu, ljubav nema svoje ishodište u seksualnosti, ali se njome služi za sekundarno jačanje veza, isto kao što ljubav ipak ne poznaje neki profinjeni viši plan koji vodi od požude do ljubavi. Da, vaš bivši nevjerni dečko je u pravu – ne treba brkati seksualnost, zaljubljenost i ljubav jer su to tri posve različite stvari.
Ne valja brkati seksualnost, zaljubljenost i ljubav
A sada najveći šok – u genetsko-evolucijskom smislu spolna ljubav i dalje je bazazlena suvišnost, nešto kao arabeska koju avioni iscrtavaju u zraku kada žele zadiviti publiku na aeromitinzima, jer stvari između muškarca i žene funkcioniraju i bez ljubavi. Naime, američki evolucijski biolozi Lewontin i Gould su na jednom romantičnom putovanju u Veneciji dok su se divili zlatnim kupolama u katedrali sv. Marka došli do nevjerojatne ideje. Naime, ako želite graditi divne kupole i lukove koje ćete uzemljiti morate računati da ćete imati one trokute između lukova kao prijelaz, stručno zvana spandrile. Zar u biologiji ne bi trebali biti isto, pitali su se znanstvenici. Gen prenosi korisnu informaciju, dakle obli luk, a usput prenese i jednu i više spandrila, sposobnosti koja nisu biološki nužne za preživljavanje.
Tako je navodno nastala i religioznost. Teško je vidjeti evolucijsku prednost u tome što netko vjeruje u Boga, no dosegnuvši određeni stupanj inteligencije i senzibilnosti ljudi su došli do sposobnosti samopromišljanja, a time i do straha od smrti, a vjera je savršeno ispunjavala tu našu potrebu za srećom, potvrdom, orijentacijom, povjerenjem, duševnim olakšanjem i zaštićenošću. Kada je vjera počela slabjeti kasnije je tu ulogu spretno preuzela romantična ljubav, koja se također pokazala kao važno projekcijsko platno potrebe za unutarnjom sigurnošću.
Kompenzacija za prvotni izgubljeni raj
Dakle, ako je to točno onda ispada i da je ljubav između muškarca i žene samo logičan nusproizvod odnosa između majke i djeteta. Neka vrsta kompenzacije za prvotni izgubljeni raj. Nešto kao razočarao si se u djetinjstvu jer Djed Mraz ne postoji, evo ti dečko u pubertetu pa sad vjeruj u njega i ljubavnu čaroliju. Ok, malo smo nepravedni, jer nije da ta ljubav baš ničemu ne služi. Osim naravno besplatne ekstra-visoke doze endorfina i dopamina ona nam je potrebna i zbog filozofskih ogleda o nama samima.
Naime, još je i Satre tvrdio da naša slika o vlastitom JA ovisi o pogledu drugih pa sada ispada da ljubav nije ništa drugo nego kao odbijena kugla za biljar, jer nam se od pogleda drugih vraća slika o nama. A što je slika ljepša, a pogled sličniji roditeljskom to bolje po nas. Tu navodno leži i glavni krivac zašto se ljudi upuštaju u preljub – u potrazi su za novim zadivljujućim pogledom kojim će se moći vratiti u djetinjstvu i na nekome uspješno vježbati stare trikove emotivne zaraze. Sjećate se razdoblja kada su vas gledali kao male bogove. Dovoljno je bilo nasmiješiti se i izmamiti kod mame osmijeh. To navodno radimo i danas kada smo zaljubljeni – koristimo trikove – smijemo se, da bismo od drugih izmamili osmijeh i nadamo se da ćemo i drugu stranu emotivno zaraziti i uvući u naš mističan svijet prepun sitnih rituala.
Sorry, ne uklapaš mi se u ljubavnu mapu!
A tu navodno leži i kvaka zašto vam se možda frend kojeg vam svi živi nude i hvale na sva zvona ne sviđa na taj romantičan način. Jednostavno vam se ne klapa u moju ljubavnu mapu koju često oformimo u razdoblju između pete i osme godine (tu smo odlučili na kakve ćemo tipove padati – dugokose, distancirane, nježne i bucmaste, dominante kao i to kakav ćemo ljubavni žanr od tridesetak ponuđenih voljeti), baš kao ni u vaš svjetonazor, tajni svijet ideja, želja, nadanja i visokih očekivanja.
Pojednostavljeno rečeno. S par čašica onog likera od kave previše, i vi biste možda mogli žudjeti/zabrijati za njim, jer to ima dosta veze s nagonima. U koga ćete zaljubiti ima više veze s vašim roditeljima, a koga ćete voljeti je u najvećoj mjeri pitanje percepcije nas samih. Dakle, za sve one koji vam i dalje žele namještati savršenog frajera. Zaboravite, jer ljubav kao takva nije ni igra sudbine, horoskopski plan, biološka uvjetovanost, a kamoli proračunatost nego čisti rezultat mojeg htijenja. E sad, pitanje je samo do kojeg stupnja.
Naslovni video: Shutterstock
