drži nas budnima

EKO-ANKSIOZNOST: Kako se nositi sa strahom od budućnosti koji izazivaju klimatske promjene

Kristina Stakor
22.03.2024.

Kako se nositi sa strahom od neizvjesne budućnosti života na Zemlji i zašto su žene predvodnice promjena

Oluje, potresi, vulkanske erupcije, požari, poplave – ekstremni uvjeti postali su naša svakodnevica, a da ne spominjemo i zagađenje, mikroplastiku koja je postala sastavni dio naših jelovnika, ratove, pandemiju i opći osjećaj nesigurnosti. Prateći vijesti čini se da smo u srži zapleta nekog distopijskog romana, pa ne čudi da sve veći broj ljudi, a osobito mladih ima vrlo negativnu sliku budućnosti te razvija strahove vezane za klimatske promjene koje su stručnjaci nazvali eko-anksioznošću.

„Povišeno emocionalno, mentalno ili somatsko stanje tuge kao odgovor na opasne promjene u klimatskom sustavu“, glasi definicija ovog poremećaja čiji simptomi mogu biti napadaji panike, gubitak apetita, razdražljivost, slabost ili pospanost. Mnogi su pogođeni, no u najvećoj mjeri mladi te aktivisti i znanstvenici koji su više izloženi informacijama o klimatskim prijetnjama.

Ankete su pokazale da su žene u većem postotku izrazile zabrinutost zbog klimatskih promjena, a razlog tome može se pronaći i u činjenici da su među klimatskim migrantima 80% upravo žene.

Foto: Unsplash / Kelly Sikkema

Žene koje traže akciju

Zbog toga ne treba čuditi da su upravo žene i inicirale akcije koje pozivaju na implementiranje praksi koje bi trebale preokrenuti situaciju u kojoj se svijet nalazi i zaustaviti srljanje u propast od kojeg mnogi strahuju.

Najpoznatije lice borbe za akciju protiv klimatskih promjena je Greta Thunberg koja je kao tinejdžerka započela svoj štrajk za klimu i pozvala učenike da joj se u njemu priključe svaki petak.

A još jedno bojno polje na kojem se borba odvija je ono koje nam je već dobro poznato: žensko tijelo. Tako je u Kanadi 2019., tada tinejdžerka, Emma Lim lansirala inicijativu #No Future, No Children kojom poziva i druge da joj se priključe te zavjetuju da neće imati djece dok god vlada ne poduzme korake kako bi bili sigurni da ta bi ta djeca doista imala budućnost. Tu su i BirthStrikers, te Extinction Rebellion koji postavljaju pitanje je li ok danas imati djecu kad je budućnost u ovakvim ekstremnim uvjetima upitna.

No jesu li ove ekstremne metode i najuspješnije? Autorica koja se bavi klimatskom krizom Anya Kamenetz za The Cut smatra da ne, jer ističe da stvaraju jaz između aktivista i roditelja koji su zabrinuti za svoju djecu i buduće generacije, te tako odvraćaju od pravih krivaca za ubrzano zagrijavanje planeta.

Ono što osvještava je i nužna promjena u roditeljstvu i značenje pojma „dobar roditelj“ koji djecu ne priprema samo za to da budu financijski neovisni i uspješni, već da dobri roditelji trebaju pronaći vremena i za aktivizam i zajedničko djelovanje kako bi osigurali pravedan planet za sve.

Život s eko-anksioznošću

Upravo je zajedništvo i organizirana akcija jedan od načina za nošenje s eko-anksioznošću. Uključivanje u grupu (po principu misli globalno, djeluj lokalno) koja dijeli slične svjetonazore i nastoji uvesti promjene može pomoći u nošenju sa stresom koji izaziva briga o klimatskim promjenama na koje naizgled ne možemo imati previše utjecaja, barem ne kao pojedinci. No i individualni trud poput promjene navika – kako jedemo, kupujemo, putujemo, što nosimo – može imati efekta.

Treba imati na umu i da Climate Psychology Alliance ističe da psiholozima i psihoterapeutima cilj ne bi trebao biti riješiti se klimatske anksioznosti, već individualcima i grupama pomoći da se bolje nose s emocijama umjesto da ih ignoriraju ili se slome pod njima, te da, premda medicinski problem, ne bi nužno trebalo liječiti lijekovima, navodi psiholog Joseph Dodds.

Anksioznost može na neki način paralizirati, pa je važno i osvijestiti koji su njezini okidači. Da, nužno je biti informiran, ali trebamo li doista pratiti svake vijesti? Jesu li provjerene ili senzacionalističke? Isključite notifikacije i ograničite konzumaciju vijesti (jer, realno, uglavnom se prenose samo loše, ne i dobre vijesti). Obratite pozornost i na profile na društvenim mrežama i grupe: potiču li aktiviranje oko određenog problema, ili pridonose tome da zajednički paničarimo?

I umjesto da brinete oko budućnosti koja možda i ne bude tako crna, fokusirajte se na ono danas: što možete danas napraviti za sebe, za svoju djecu, za budućnost planeta?

Naslovni vizual: Pexels / Aamir Dukanwala

Pročitaj više

Nećemo vam više lagati, jer najnovija istraživanja sve više dokazuju onu tezu da ljubavni algoritmi koji nam obećaju da će nam dok kažemo ‘seks’ pronaći ‘dovoljno savršenog partnera’ uglavnom ne funkcioniraju, jer ni ljudi ni sami ne znaju što žele. Pa kako će nam netko pomoći da nađemo partnera kada postoji tako velika nepodudarnost između onoga što ljudi misle da žele i onoga što im zapravo odgovara u stvarnom životu. I ne manje bitno, znači li to sada da bismo se ovog trena trebali maknuti s ekrana, jer potraga za online partnerom nam oduzima previše vremena, a šanse da će ona i uspjeti u stvarnosti su ionako daleko premalene?

Pogled u ogledalo

Toksična ljubav, toksično radno mjesto, toksični ljudi… Koliko ste puta čuli taj gadan izraz ili ga možda i sami izgovorili. No znate kako se kaže – kada kritiziramo druge ljude, često nas nerviraju neke osobine koje i sami posjedujemo. Evo kako možete prepoznati jeste li na putu da postanete toksična osoba, ali i to kako se opet pretvoriti u neko daleko ugodnije biće.

Kažu da ih čovjek u prosjeku dnevno izgovori 16 000, a u mom slučaju ta je brojka vjerojatno i veća jer u svojih 27 godina još uvijek nisam uspjela pronaći off switch za vlastiti jezik. Riječi su alat kojim iskazujem privrženost te ujedno način kojim tumačim tuđu. Ili pak nedostatak iste. Vjerujem kako mi je upravo nerazumijevanje toga da različiti ljudi različito iskazuju ljubav i naklonost donijelo mnoštvo briga čak i u situacijama kada za njih nije bilo mjesta. No onda sam se upoznala s teorijom o pet različitih jezika ljubavi te su mi neke stvari naglo postale jasnije.

Dvostruka mjerila

Zašto uporno pribjegavamo vulgarnom vokabularu ako smo ga jednoglasno osudili? Timothy Jay, profesor psihologije na sveučilištu u Massachusettsu, posvetio je gotovo cijeli radni vijek istraživanju tih omraženih riječi, a rezultati su takvi da bismo sada najradije opsovali. Barem što se onih dvostrukih mjerila tiče:)

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.