Čudna stvar je sreća. Svi o njoj pričaju i pokušavaju je dostići. Do nje je potrebno najdulje putovati i nije ju lako sresti, upoznati i zadržati. Na toj je temi sagrađena cijela industrija sreće. Unovčena, štoviše. Ljudi toliko žele biti sretni da pokušavaju sve kako bi dostigli taj osjećaj. Kada im konačno uspije i “uhvate” sreću, ona već sljedeći trenutak nestaje. Biti sretan nije trajno stanje. Više je tu riječ o vrhuncima koje nam život pruža. Sreća se krije u rijetkim dirljivim trenucima.
Unatoč tome postoje načini koji nam mogu pomoći da poboljšamo svoje blagostanje. Istraživanje o sreći bavi se spoznajama što ljude čini sretnima te koje su osobine i navike zaslužne za osjećaj zadovoljstva. Znate li da čak postoji formula sreće? Prema Martinu Seligmanu, osnivaču Pozitivne psihologije, zaista postoji formula koja određuje naš osjećaj sreće, a izgleda ovako.
Formula sreće
Biti sretan = nasljeđe (50%) + životne okolnosti (10%) + dnevne aktivnosti/”volja” (40%)
Nalazimo se u prosincu, mjesecu koji ima pomalo neprirodno nametnut status najčarobnijeg mjeseca. Jesmo li toliko postali opsjednuti blještavilom, novcem, trčanjem po prepunim shopping centrima po poklone i hranu ponavljajući isto iz dana u dan? Ne dovodi li to do apsolutne iscrpljenosti i kaosa? Što kada prosinac ili život postane prebrz, prestresan? Jednostavno previše svega. Kako pronaći red u kaosu? I kako ga održavati sretnim.
Razgovarala sam sa sjajnim i mudrim ženama iz raznih branši. One će vam ponuditi razna stajališta koja su i meni osobno bitna: od važnosti hormona, osobnog rasta, pogleda na hranu, pomaganja drugima, poduzetništva, estetskog pro agea, influencinga, kreativnosti i izlaska iz zone komfora. Možda upravo čitajući ovu kolumnu otkrijete svoj put ka sreći.
Tamara Dabić Kempf je psihologinja i ravnateljica Makronove
Tamara, tvoje iskustvo iz područja psihologije i zdrave prehrane je ogromno. Vjerujem da si kroz dugogodišnji rad s klijenticama iskusila, a pretpostavljam i sama naučila različite stvari. Reci nam kako gledaš na uspjeh i razvoj svojih klijentica? Čini li te sretnom njihov napredak? Što je to što te čini sretnom i zadovoljnom?
Svakako me veseli kada mi polaznici ispričaju što su postigli, promijenili, unaprijedili potaknuti sadržajem koji su usvojili na nekom od programa kod nas u Makronovi i s nečim što ih je inspiriralo. I sama vodim radionice ili sudjelujem u retreatovima za koje me onda dodatno zanima kakav je njihov učinak. S obzirom na to da se radi o programima koji su usmjereni na osobni razvoj i individualnu kvalitetu življenja onda kad govorimo o uspjehu govorimo zapravo o tome da polaznici žive život koji ih ispunjava zdravljem i zadovoljstvom na svim razinama.
Kad mi netko kaže – “Znate, još uvijek me drži ona radionica, ili seminar, ili retreat” – to je za mene ultimativni izvor motivacije, bilo da neki program organiziram ili sudjelujem u njemu i kao predavačica. Postoji ona jedna izreka koja kaže da je čovjek postigao svoju svrhu ako je dotaknuo život bar jedne osobe. Po tome ja osjećam da sam uspjela, sudeći po iskustvima ljudi koji su bili otvoreni podijeliti svoje dojmove sa mnom.
Pitaš me što mene čini sretnom. Evo na primjer, ti si mi se obratila s pozivom za razgovor i rekla si da to činiš jer sam ti važna. To je jedna od situacija koje mene čine sretnom. Govoreći o svojem zadovoljstvu, u poslovnom smislu me čini sretnom raditi s ljudima koji su znatiželjni i otvoreni usvajati nova znanja, koji su spremni dati mi povjerenje da s njima podijelim svoje iskustvo i znanje i pretočiti to u svoj život. U osobnom smislu, koji mi je nekada i teško odvojiti od poslovnog upravo zbog rada s ljudima koji me posebno motivira i veseli, sretnom me čini kada radim stvari koje me hrane i ispunjavaju. Od vremena provedenog s mužem i psom ili prijateljima preko radova u kući i oko kuće do hobija poput pisanja, šivanja, i slično.
Otkrij nam koji je tvoj savjet za sreću.
Ovo mi je nekako teško pitanje tj. teško mi je dati jednostavan odgovor, a da ne ponavljam neke možda već općepoznate stvari. Mislim da zapravo svatko od nas treba pronaći svoj recept za sreću i zaista smo u tome mi sami kreatori. Naša osobna sreća može doći samo od nas samih. Ljudi, stvari i pojave izvana tu su dodana vrijednost. Ako očekujemo da nas netko drugi usreći ili nešto drugo – tu nema sreće. Možda samo kratkotrajno i površinski. Ako želim biti sretna prvo trebam željeti biti sretna i tome usmjeriti svoju namjeru. To onda postaje moj filter kroz koji promatram i sebe i druge, i iz čega djelujem. Kako nižem godine tako i osvještavam da se sreća vezuje uz vrlo jednostavne stvari. I, naposljetku mislim da nema sreće bez zahvalnosti. Ona značajno mijenja životnu perspektivu na bolje.
Kako pronaći vrijeme za sebe svaki dan bez izgovora? I što učiniti da nam to zaista uspije?
Mislim da može biti korisno definirati što je to vrijeme za sebe – što radim kada imam vrijeme za sebe, ili što ne radim kada imam vrijeme za sebe. Na taj način mi i priprema za ulazak u dan ili za odlazak na počinak može biti vrijeme za sebe. Tu i posvećenost onome što radim može odrediti kvalitetu tog vremena za sebe. Moja prisutnost u onome što radim, i osjećaj užitka u tome što radim. A, kako ga pronaći svaki dan tu nemam 100% učinkovit recept jer ima dana ili čak perioda kada mi i samoj to ne polazi za rukom. Jedan od recepata može biti da doslovno napravimo sastanak sa samim sobom koji ćemo upisati u raspored, ili vrijeme za neku aktivnost koja je samo naša i u kojoj uživamo, a nekome drugome će možda više odgovarati da to bude spontano no da svakako bude sadržano u danu.
Koliko je bitna hrana i rad na sebi?
S obzirom na to da se svaki dan hranimo, nekoliko puta, mislim da je logično da iz hrane dolazi značajan utjecaj na to kako se osjećamo. Moje osobno iskustvo i iskustvo ljudi s kojima radim, ali i znanost u zadnjih desetak godina mi to i potvrđuju. Važno je osvijestiti na individualnoj razini kako se osjećamo konzumirajući određenu hranu, također naučiti o utjecaju pojedinih namirnica i hrane u cjelini na naš organizam i zdravlje, i razviti vlastiti standard kvalitete koju želimo u svojem životu kroz izbore u prehrani.
Što se tiče rada na sebi, više volim izraz osobni razvoj jer ukazuje na proces i individualnost tog procesa koji zapravo traje dok smo živi. Ovo me zapravo i vraća na početak tvojih pitanja pa ću reći da je osobni razvoj također povezan s osobnom srećom, iako u samom procesu osobnog razvoja ima perioda i elemenata koje ne bismo povezali sa srećom jer mogu biti i teški i bolni dok se događaju.
No, suštinski, osobni razvoj je važan element uspostavljanja i njegovanja sreće i radosti u životu. Ako se ne razvijamo, vjerojatno nećemo biti dugoročno i temeljito sretni. Osobni razvoj je, po meni, prirodan proces jer smo kroz život izloženi različitim utjecajima, okolnostima, promjenama tako da nije prirodno da ostanemo isti i da se ne razvijamo. Ako ostajemo isti, vjerojatno ćemo naići na prepreke svojoj sreći jer se lako možemo susresti s time da stari načini ne funkcioniraju u novim okolnostima.
Sanja Toljan, dr.med., spec. anesteziologije, reanimacije i intenzivnog liječenja i ravnateljica Poliklinike Orlando
Draga dr. Toljan, osobno sam oduševljena Vašim pristupom ljudima i medicini. Na svakom Vašem predavanju naučim nešto novo, baš onako istinski spoznam autentičnost onoga što govorite. Kao da je to oduvijek u meni, a ja samo nisam znala kako povezati i koristiti sve te alate. U svojoj Poliklinici Orlando imate jedinstven pristup svakom pacijentu jer se ne bavite samo bolestima nego vam je važno djelovati preventivno i educirati ljude kako da brinu o svom zdravlju. S obzirom na to da ste prvo završili klasičnu medicine kako to da imate toliko drugačiji pristup? Kada i zašto se dogodio zaokret?
Prije svega hvala vam na vašem pitanju, „kako to da sam završila klasičnu medicinu, a radim drugačije?“. Moj odgovor će vam biti pretpostavljam – neočekivan. Ja radim upravo sve kako sam naučila na „klasičnoj“ medicini. Upotrebljavam znanje iz fiziologije, biokemije, patofiziologije i translatiram ga u moju svakodnevnu kliničku praksu. Dakle, niti u jednom momentu nisam izašla iz „klasične“ znanstvene medicine koja proučava funkciju organizma ali i isto tako što se događa kada se tijelo razboli. Zato mi je nejasno kada ljudi misle da se ja bavim alternativnom medicinom, jer nema ništa alternativno u mom radu, samo čista znanost potkrijepljena dokazima.
Bavim se kliničkom psiho-neuro-endokrino-imunologijom koja je proizašla iz spoznaja znanstvenih istraživanja o multidirekcionalnoj povezanosti organa i organskih sustava i njihovoj međusobnoj komunikaciji. Kad se tome doda proučavanje epigenetike i kronobiologije, dobijemo lijepu osnovu za pristupiti terapijskom procesu i liječenju. Farmakoterapija je možda 1/10 terapije, a 9/10 se zasniva na razumijevanju i primjeni znanosti kraja 20. i početka 21. stoljeća.
Kao anesteziologu koncept jedinstvenosti organizma nije mi stran. Anesteziolog je specijalist koji u trenutcima akutnog stresa, bilo da se radi o operaciji ili o teškoj traumi ili bolesti, vraća organizam u mirnu fazu. Razumije sve procese koji se događaju s mozgom, imunitetom i hormonima. Dakle, samo sam svoje znanje translatirala na kronični stres umjesto akutnog i sve je lagano sjelo na mjesto. Bitno je biti educiran da čovjeka sagledavate kao jedinku, a ne kao organ.
Mi ne uspavljujemo ruku ili srce na kojem se radi operacija, mi uspavljujemo živčani sustav, koji je centralni procesor našeg kompjutera, a mi se u anesteziji puno bavimo njime. Kad smirite mozak i živce, sve se smiri i sve radi kako treba. Drago mi je da sam anesteziolog, toliko je to plemenita specijalizacija o kojoj se malo zna i koju rijetki primjećuju.
Hormoni su jedna od vaših specijalnosti, posebnu važnost posvećujete temi bioidentičnh hormona. Za one koji ne znaju, zašto su oni bitni?
Hormoni su signalne molekule koje žlijezde stvaraju na osnovu informacija dobivenih iz okoline. Pod okolinom mislim na organizam, i na sve što na njega utječe iznutra i izvana. Praćenjem hormonskog rada vidimo koliko je organizam u ravnoteži. Zdravi ljudi koji prakticiraju prirodan životni stil imaju dobro uravnotežene hormone, dok, kada krenu nepravilnosti u spavanju, prehrani, fizičkoj aktivnosti ili s problemima u okolini, hormoni također dođu u neravnotežu. I onda, klasično, što s događa: kreću se nadomještavati ili blokirati hormoni, kao da su oni uzrok, a zapravo njihova neravnoteža je posljedica.
Ono što ja nudim mojim pacijentima je balansiranje hormona na prirodan način i vrlo rijetko posežem za nadomještavanjem hormona, jer to strašno disregulira organizam. Ako neka žlijezda ne radi zbog narušene ravnoteže, pa je li pametno davati neki hormon i očekivati da će sve biti dobro? Klasičan primjer je terapija hormonima štitnjače koji su u po mojoj stručnoj procjeni u većini slučajeva nepotrebno propisani. Kada imamo bolesnu žlijezdu sigurno ju nećemo izliječiti hormonima, nego valjda uspostavljanjem ravnoteže u organizmu.
Ako već trebamo dodavati hormone, onda neka budi jednaki onim ljudskim, a zovu se bioidentični – jednaki našim hormonima, koji su također sintetizirani u laboratoriju, nisu prirodni. U situacijama kada nemamo neku žlijezdu ili žlijezda ne radi i imamo problem s manjkom hormona, pametno je nadomještavati hormone bioidentičnim hormonima, jer oni neće imati nuspojave, tijelo ih pozna kao svoje. Perimenopauza i postmenopauza su stanja kada određeni broj žena ima velikih zdravstvenih problema povezanih s gubitkom spolnih hormona i slabim nadbubrežnim žlijezdama.
Tada se priklanjamo terapiji s hormonskim kremama, jer opet znanstvena istraživanja su pokazala da je optimalan unos spolnih hormona u tijelo putem kože. Nuspojava nema, benefiti su ogromni. Zadnjih 15 godina intenzivno se bavim propisivanje takve vrste nadomjesne terapije, imam ogromno iskustvo i pokušavam educirati mlade liječnike u taj vid terapije. Hormonofobija je jako prisutna među mojim kolegama, nadam se da će se i to promijeniti radi benefita mnogih žena i muškaraca koji prolaze prave zdravstvene patnje u periodu tranzicije.
Koja je “formula” sreće? Kako bi ljudi trebali živjeti da imaju lijep i balansiran život? Da li zaista svi imaju iste mogućnosti i “pravo na sreću”?
Ono što sam ja naučila o sreći, je da treba biti što otporniji na život. Otpornost je moja formula za sreću. Život nas ne štedi, a koliko vidim, najsretniju su upravo oni koji su otporni. Ta otpornost postiže se na puno načina. Naprimjer vježbanjem strukture dana i noći pa redovitim obrocima, dovoljnim boravkom na otvorenom, kretanjem i ono što svi naglašavaju, druženjem. Otpornost se može podići i pojedinom vrstom hrane, suplemenata, ali otporan imunitet ide zaista iz otpornog živčanog sustava, koji je plastičan, mijenja se prema našim naredbama.
Ako odlučimo biti zadovoljni, naš živčani sustav sve će učiniti da to i ostvarimo. Netko to može ostvariti sam, a većina ljudi treba podršku. Kad nađemo pravu podršku, sve je lakše. Podrška je neki talent koji imamo, neka snaga koja nam je poklonjena ili neka osoba koja s nama diše, ili ako takvu osobu nismo sreli, talent nismo spoznali, onda profesionalni savjetnik, liječnik, psiholog, duhovnik. Podrška je podloga za sretan život, a sretan za mene znači biti otporan.
Dr. med. Jelena Jakić, specijalista dermatovenerolog
Draga dr. Jakić, u modernom svijetu tema ljepote i vječne mladosti neizostavna je. Vi ste jedna od najboljih stručnjakinja u području estetike i dermatologije, a meni ste dragi jer ste iznimno ljubazna liječnica koja se kontinuirano usavršava i zagovara neinvazivan način njege. Danas pričamo o sreći pa nam recite čine li tretmani koje anti age industrija danas nudi vaše klijentice sretnijima?
Mogu govoriti samo o onome što moje pacijente čini sretnima – a to su zdravlje, briga o sebi i svojoj koži kako bi bili najbolja verzija sebe. Meni je najvažnije da se pacijenti osjećaju ugodno, te da razvijemo međusobno povjerenje. Najsretnija sam kada mi osoba kaže: “Vi ste stručnjak, napravite protokol.” Nakon uspješnih tretmana pacijent i liječnik povežu se na poseban način. Povjerenje je nešto iznimno i mislim da sam u takvim slučajevima nezamjenjiva.
Možemo li reći da je to danas postala neka vrsta higijene? I postoji li mogućnost da se
“predoziramo” ovisnošću o mladosti?
Kao i u svemu, ako pretjeramo, to više nikako nije zdravo. Polazište mi je zdrava i blistava koža, a onda se možemo baviti i rješavanjem onoga što donose godine. Najveći mi je izazov stati pred pacijenta i odrediti kako ćemo doći do cilja, a to je prirodan i blistav izgled. Uvijek kombiniram tretmane; kemijske pilinge, PRP, biostimulatore PLLA, lasere, kao i botoks i hijaluronske filere… svi ti tretmani postali su dio godišnjih “održavanja” kako bi ostvarili puni potencijal.
Što mislite o prirodnom starenju i bi li nas ono trebalo učiniti sretnima?
Zar ne bi uvijek trebali raditi ono što nas čini sretnima? Uvijek me vodi srce, kako privatno, tako i poslovno. Osobno me čini sretnom kada na neki način mogu pomoći drugima, kao što danas pomažem svojim pacijentima da izgledaju lijepo i njegovano, a opet u skladu s godinama. To je „dobitna kombinacija“ za dostojanstveno starenje.
Što predlažete kako prirodno stariti na mudar način u današnjem užurbanom životu?
Velika sam pobornica prirodnih anti-age tretmana. Uglavnom sam se bazirala zadnjih par godina na filere polilaktične kiseline, kao i regenerativne metode poput tretmana SuneCos ili polinukleotidima Mastelli (polinukleotidi su zapravo djelići DNA koji utječu na fibroblaste koji ih prepoznaju i pojačano se dijele). Tako koža postaje snažnija i jača.
Riječ je o biostimulacijskim i regenerativnim metodama koje uistinu mijenjaju kvalitetu i status kože) ili PRP – tretmanima vlastitom krvnom plazmom. Sve su to potpuno prirodni tretmani kojima se stimulira koža “iznutra” i potiče se izgradnja novog kolagena. Osim toga, najveći hit u Poliklinici je revolucionarni Morpheus 8 koji je zaista postao nezamjenjiv u anti-age medicini, a mnogi pacijenti već su isprobali njegove benefite u našoj Poliklinici.
I za kraj, što je za Vas osobno sreća? Kako se opuštate, što volite raditi ili ne raditi kako biste život održavali u balansu?
Sreća je za mene zdravlje. Vrijeme provedeno s obitelji, pečenje kolača u slobodno vrijeme,
druženje s prijateljicama, windsurfing ljeti, skijanje zimi, moj tim sjajnih ljudi u Poliklinici, kada mogu pomoći drugima… Na kraju zaista ispada da je sreća u malim stvarima i ljudima koji su oko nas.
Dorin Zelenika, mama, influenserica, poduzetnica
Draga Dorin, jako volim tvoj Instagram profil, a imala sam priliku i nekoliko puta u zadnjih osam godina s tobom surađivati. Svaki si posao odradila iznimno profesionalno. Uvijek ti govorim da si sofisticirana, stil ti je besprijekoran, a opet si toliko jednostavna i pristupačna na najljepši mogući način. Hvala ti na tome. U međuvremenu imaš dvoje prekrasne djece, živiš na dvije adrese i dalje furaš svoj Instagrammable film. Reci nam koliko ti je život zaista hektičan i koliko toga dijeliš s javnošću?
Ne bih rekla da mi je život hektičan ali da je svaka minuta otkad otvorim oči dok ih navečer ne zatvorim ispunjena, to je istina. Uz dvoje vrlo malene djece svaki je dan novi izazov, a kada tome dodate posao, kućanske obveze, društveni život i vrijeme za sebe, voljela bih da dan ima barem još koji sat. No, oduvijek sam poprilično organizirana osoba u svakom segmentu života, a kada si posložiš prioritete sve je nekako lakše.
Iskreno, na mom Instagramu vidite možda 5% života i svakodnevice, više od toga ne stignem niti želim dijeliti s javnošću. Nikada nisam bila onaj “reality show” tip osobe kada je riječ o društvenim mrežama.
Dakle, samo mali dio života dijeliš s javnošću. Je li to onda dio recepta za sreću?
Dakle, dobro si pretpostavila, jedan mali dio života otkrivam na svom Instagram profilu i oduvijek je Instagram nekakav moj “ispušni ventil”, virtualni lifestyle i fashion dnevnik, mjesto gdje rado dijelim ono što me u životu istinski veseli, u čemu uživam i što volim, a rijetko kada podijelim i neka teža osobna iskustva ili životne planove, tj. podijelim ih samo ako smatram da time mogu nekome pomoći. Primjerice, ispričala sam svoje priče o trudnoćama i porodima i sretna sam što jesam jer mi se javilo nebrojivo mnogo žena kako sam ih ohrabrila i osnažila na njihovom osobnom putu. Što sam starija više uviđam da što manje o sebi otkrivaš to ćeš više biti sretniji, uspješniji i mirniji.
Spomenula sam tvoj istančan stil. Što te više veseli: moda ili ljepota?
Što se tiče stila, za mene su moda i ljepota usko povezane pa ne mogu prevagnuti što bi mi bilo najvažnije. No, recimo to ovako kada je žena uistinu sretna i zadovoljna svojom unutarnjom i vanjskom ljepotom, tada joj i sve ono što nosi pristaje i stoji fantastično.
Umori li te ikada Instagram? Možeš li zamisliti život bez profila?
Instagram me jedno vrijeme jako umarao, no onda sam odlučila prvo malo “pročistiti” ljude koje ja pratim koji su mi odašiljali negativnu energiju, također sam zbog posvećenosti klincima i poslovnim obvezama potpuno ograničila vrijeme provedeno na Instagramu. Konkretno, na Instagramu sam onoliko koliko to moj posao, odnosno obveze prema klijentima zahtijevaju. Nikada me Instagram nije činio nesretnom jer meni je važna moja realnost, moje stvarno okruženje, ono što je opipljivo.
Ne bih sebi dozvolila da me bilo što na internetu psihički uništava i naravno da mogu život zamisliti bez svog profila samo iz razloga jer kada postaneš mama onda nekad nemaš vremena pojesti obrok, a kamoli scrollat mobitelom. Osim toga, odlučila sam da će tzv. influencanje biti moj sekundarni izvor zarade te mjesto gdje ću prikazati svoje neke životne momente koji me vesele, modne savjete kao i one o ljepoti, jer na kraju krajeva zbog toga su me i ljudi počeli pratiti.
Kada bi opisivala svoj savršen dan, kakav bi on bio?
Ja sam osoba koja je još od prvih dana fakulteta naviknuta na multitasking, oduvijek sam nešto radila da zaradim za platiti fakultet, pa autoškolu, pa svoje krpice, šminku… Uz studij i posao sam se bavila profesionalno plesom. Treninge sam imala 5 puta tjedno, dakle naviknuta sam na red i rad, stoga bi moj savršen dan bio onaj u kojemu bih dio dana radila svoj posao iz snova u kojem bih istinski uživala, potom vrijeme s mojom dječicom i zajednička priprema ukusnog obroka s mužem za naše prijatelje i obitelj jer na kraju dana za mene je sreća u malim stvarima poput te ukusne klope, smijeha, muzike, zajedništva i mira.
Martina Martin, kreativna vlasnica @planina.ceramics koja je preselila u Švedsku
Draga Martina, baviš se lončarstvom, povezana si s prirodom i već dvije godine živiš na Sjeveru, u prekrasnoj Švedskoj. Osobno mi zvuči kao da živiš (moj) san. Kako se ti osjećaš? Jesi li sretna tamo daleko na Sjeveru? I što te to točno čini sretnom?
Da, evo uskoro će mi biti dvije godine kako sam se preselila. Na početku je bilo stresno, ali smatram da niti jedna promjena ne može proći bez stresa, treba se samo naučiti nositi s njim i gledati prema naprijed. Jer, sve se riješi u jednom trenu, u dobrom ili lošem smjeru, ali neizvjesnost nije vječna. A ona me najčešće strašila, strah od nepoznatog, od neuspjeha, od neugodnih nepredviđenih situacija, sve me to dočekalo s novom državom i novim društvom. Ali sada mogu reći da sam sretna.
Naravno da na društvenim mrežama uvijek sve izgleda bolje nego u stvarnosti, I ljudi trebaju toga biti svjesni. Ali ja se trudim ne uljepšavati previše svoju svakodnevicu. Ne živim luksuznim instagramskim životom, preselila sam se na selo, od ranog jutra sam u studiju i radim puno, a ostatak dana često provedem radeći stvari oko kuće. Neke me jako vesele, npr. uređivanje cvijetnjaka i briga oko vrta i voćnjaka, ali ima ih koje baš i ne volim, kao što su košnja trave i priprema ogrjeva.
Ono što me čini iznimno sretnom otkako sam se preselila je to što sam puno bliže prirodi nego dok sam živjela u Zagrebu. Blizu dvorišta mi je šuma pa raznorazne životinje navrate u dvorište, najčešće u jesen kada ispod voćki ima voća. Kada prvo što ujutro vidite bude veliki los, životinja veća od konja, kako jede jabuke u dvorištu, ne možete ostati ravnodušni. Sreća je to.
Promatranje ptica i njihov pjev me opušta, udisanje svježeg skandinavskog zraka svako jutro da mi novu potvrdu da mi je ovdje mjesto. Počela sam raspoznavati različite vrste divljeg bilja u prirodi, brati ih i sušiti za čaj te uživati u izlasku i zalasku sunca koje napokon nesmetano vidim iz dvorišta. Rekao bi netko, sitnice, ali da, sitnice me ovdje čine sretnom i zahvalnom.
A pošto se bavim izradom keramike, mislim da je život bliže prirodi, i više u skladu s prirodom, pozitivno utjecao i na posao i inspiraciju. Jer inspiracija u prirodi je neizostavna kada se radi s glinom koja je i sama dio prirode. Mislim da se to jako odrazilo i na mojim radovima. Od početka godine sam imala već nekoliko raznih kolekcija šalica i vaza s motivima divljeg cvijeća i ptica, nacrtanih rukom. A ove jeseni sam izradila i četiri šalice s otiskom pravog lista hrasta.
Većinu sam ih na kraju ostavila sebi, jer je proces bio dosta zahtjevan i, radi trošenja finih detalja na listu, nakon četvrte šalice, list više nije bio toliko realan. S obzirom na tu iznimno ograničenu količinu, neke se stvari ponekad jednostavno ne mogu naplatiti, pa ih zadržim za sebe jer znam koliko dana i sati sam potrošila. Ali imam šalice o kojima sam sanjala, dio prirode, otisak pravog lista hrasta izbočen na šalici. Eto, i to je sreća.
Koji je najbolji osjećaj koji imaš od kada si se preselila?
Ako zanemarimo prvo razdoblje stresa, sada je to osjećaj smirenosti. Ovdje mi život teče mirnije. Ima nešto u tome što sam se iz grada preselila na selo, ali mislim da su me i okolina i ljudi koji ovdje drugačije žive, inspirirali da i ja usporim. Drugačije je na sjeveru. Promet je miran, ograničenja brzine su jako niska i poštuju se, nitko ne trubi (čak niti ako ne primijetiš da se upalilo zeleno na semaforu), nitko čak niti ne povisuje glas i u redu na blagajni svi mirno čekaju. Isprva mi je to bilo sve čudno, navikla sam drugačije živjeti. I priznajem, javi se ponekad u meni onaj Balkanac i želi riješiti stvari prepirkom ili povišenim tonom. Ali s vremenom shvatiš da može drugačije. Smirenost je vrlina.
Što poručuješ svima koji priželjkuju promjenu, ali imaju tisuću izgovora da ne izađu iz zone komfora? Zašto bi trebali “riskirati” i koje su dobrobiti?
Promjena će ti otvoriti nove vidike! izgraditi te kao osobu u smjeru u kojem ne možeš zamisliti sjedeći na svom kauču u toplom stanu. Ja sam možda napravila dosta ekstremnu promjenu, preselivši se iz velikog grada, toplog stana u zgradi, u staru kuću u kojoj nikada nije toplo i gdje ima puno više izazova, no ne mora svaka promjena biti velika. Dolazak u drugu državu, i na samo godinu dana, donijet će toliko iskustva koliko nikada neće boravak u poznatom okruženju.
Kako izgleda jedan tvoj idealan dan odmora?
Moj idealan dan odmora uvijek je dan proveden u prirodi. Prije je planinarenje bilo ono što sam najčešće radila u prirodi, ali pošto sada ovdje nažalost u blizini nemam baš planina, češće je to vožnja biciklom ili šetnja šumom (koje ovdje zovu planinarenje, ali brda od 200-400 mnv nisu neke planine). Kada je to vikend odmor, onda volim kampirati kraj jezera, ponijeti svoju ručno izrađenu šalicu i ujutro u prirodi skuhati kavu na plinskom kuhalu. Ima li što ljepše?
Ana Golubić Brozović, modna dizajnerica i vlasnica brenda Komad
Draga Ana, poznam te već jako dugo i imaš toplu kreativnu energiju s kojom stvaraš minimalističke odjevne komade već gotovo 17 godina. Zvuči kao mala vječnost. Nedavno si otvorila svoju prvu trgovinu Komad fashion u centru Zagreba i vjerujem da si u cijelom procesu izmijenila podosta osjećaja. Na skali od 1 do 10 što kažeš koliko si bila sretna kod otvaranja svoje prve trgovine?
Vlastita trgovina je već dugo naš san (pod mi mislim na svog partnera i supruga Tomija i mene). I stvarno je prilično nestvaran osjećaj kada se nešto što jako dugo želiš konačno i ostvari. Najdulje je zapravo trajao proces traženja idealnog prostora, ali kada smo vidjeli našu sadašnju lokaciju u Tkalčićevoj 53 nismo ni tren dvojili, to je bilo to. Odmah smo imali viziju. Dalje je sve išlo toliko brzo da nismo stigli puno razmišljati. Imali smo jako puno posla, a trebalo nam je otprilike mjesec dana da sve posložimo i otvorimo vrata dućana. Uz veliku sreću dolazi i ogromna odgovornost i strah, ali svakako i pozitivno uzbuđenje – jedan mix i vrtuljak raznih osjećaja, pa bih rekla da je definitivno na skali od 1 do 10 to osjećaj za 20! Premašuje sve moje do sada poznate mjerne skale.
Kada stvaraš kolekciju – jesi li sretna? Što te pokreće?
Ja sam najsretnija kada stvaram i radim. Oduvijek sam bila kreativan tip i sve što sam radila voljela sam raditi na svoj način. Najbolje funkcioniram kada imam najviše posla, jer tada nekako jedna ideja pokreće drugu, jedan projekt vodi me u drugi projekt i tako dalje. A možda u meni čuči workaholic koji raste u stresnim situacijama, pa čim je stresnije to sam ja produktivnija i imam više ideja.
Zapravo kada stvaram kolekciju nekako uvijek krećem od sebe, možda zvuči čudno, ali svaki novi odjevni predmet ili torbu moram i sama poželjeti nositi. Ako mi ne sjedne, odnosno ako to nije to, razrađujem ideju dalje. Nisam klasičan dizajner koji kreće od skice, ponekad skiciram ideje, ali gotovo uvijek počinjem od materijala. Jako su mi važni kvalitetni, prirodni materijali, oni me inspiriraju i oni su mi početna točka. Volim posjećivati sajmove materijala i tkanina i volim istraživati i testirati nove, održive tkanine. Nakon početne ideje, sjednem za mašinu i napravim prototip koji onda dalje razrađujem s našom krojačicom i šivačicom. Tako u pravilu nastaju sve naše kolekcije.
I naravno, ogromna je sreća kada krajnji kupac prepozna taj naš trud i iskreno se razveseli svojem novom komadu, to je jako veliki boost pozitivne energije koji me uvijek napuni.
Je li zahtjevno biti poduzetnica? Kako bi povezala relevantnost novca i sreće?
Da, prilično je zahtjevno biti poduzetnica, ali to je ujedno i izazov poslovnog puta koji sam si sama odabrala. Imala sam tu sreću da sam vrlo rano otkrila čime se želim baviti i relativno rano sam i krenula u poduzetništvo. Nije uvijek lako i znam razmišljati o tome bi li mi bilo lakše da sam odabrala neki drugi poslovni put, međutim još uvijek sam tu i trenutno ne mogu zamisliti da je drugačije. Tu se vraćam na moj drugi odgovor, onaj dio vezan uz sretne kupce. Ljudi koji prepoznaju I cijene moj rad su mi ogroman poticaj za dalje.
Oni su moja nagrada i dokaz da se isplati biti ustrajan i kad je teško. Nikad nisam gledala posao samo kroz novac, odnosno nikada mi on nije bio prioritet ili poticaj za rad, nisam se nikada bavila kalkulacijama. Ali možda je to i do odgoja, jer su me roditelji uvijek učili da je najvažnije prije svega voljeti ono što radiš, onda se lakše prebrode i sve krize. Mislim da nam novac može olakšati život, ali nije garancija sreće. Znam da je definitivno nemam puno novaca ali mogu reći da sam sretna i zadovoljna većinu vremena.
Koji je tvoj recept za sreću? Imaš li neku posebnu tehniku opuštanja, hobi ili je stvar u nečem trećem?
Jako veliko veselje i sreća mi je moj pas Lando. Evo i sad kad tipkam ove odgovore gurka me njuškom po ruci i traži pažnju. Osim što me redovito natjera van u šetnju, pomaže mi da se malo odmaknem od briga i obaveza. U posljednje vrijeme mi je poslovni tempo prilično brz i kaotičan pa se trenutno najviše veselim svom suprugu, psu i našem kauču, našem miru. Doma se uvijek najbolje odmorim i opustim, pa možda je to moj recept – kad mi treba mir i sreća, jednostavno se vratim doma.
Animacija: Canva
