Ako niste proteklih desetak godina proveli na nekom drugom planetu, vjerojatno ste čuli onaj vic o ženi astronautkinji.
“Houston, imamo problem!”
“Što?”
“Ništa!”
Priznajemo, vic je smiješan, tim više jer je sve više uspješnih žena astronauta koje lete u svemir, a sve više muškaraca na čvrstom tlu koji pribjegavaju tretmanima šutnje, dry textingu i ghostingu kao načinu komunikacije. Naime, tišina ili pauza, prisiljeni smiješak ili ukočeno “hvala” mogu se činiti potpuno bezopasnim ili lišenima bilo kakvog značenja za promatrača, ali one su itekako opterećene značenjem, a ponekad se iza njih krije i pravo pasivno-agresivno ponašanje, kažu psiholozi.
Šutnja, durenje, puhanje, ignoriranje
Uf, znamo što ste pomislili – još jedna teška riječ kojom ćemo vitlati u virtualnom prostoru i nekoga bez razloga i dubljeg razumijevanja optuživati, baš kao što radimo s pojmovima narcisoidan, bipolaran, paranoičan, anksiozan. A stvar još dodatno komplicira i psihijatrijska povijest pojma ‘pasivno-agresivno ponašanje’ koji se prvi put pojavio 1952. u “Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja” (DSM), bibliji moderne psihijatrijske prakse. No povjesničar psihologije Christopher Lane upozorava da su kriteriji za dijagnozu pasivno-agresivnog tipa ličnosti preuzeti na pogrešan i vrlo sumnjiv način.
Naprosto su prepisali izvještaje iz 1945. pukovnika Williama Menningera, vojnog psihijatra, koji je bio zabrinut jer je primijetio da sve više muškaraca izbjegava vojne dužnosti primjenjujući pasivne mjere poput durenja, tvrdoglavosti, odgađanja, neefikasnosti i pasivnog opstruiranja sustava. Iako su godinama kriteriji morali biti revidirani, neka vrsta pasivne-agresije se proširila i ostalim područjima našeg života – od onog intimnog, ljubavnog do poslovnog svijeta gdje ovo ponašanje naprosto caruje, piše Josh Cohen, psihoanalitičar s londonskog sveučilišta Goldsmiths te autor knjiga “The Private Life”, “Not Working” i “How to Live. What to Do”.
Kompliment upakiran kao uvreda ili kritika
Uostalom, tko od nas nije primio neki dvoznačni kompliment na poslu, za kojeg je naknadno shvatio da je zapravo samo dobro upakirana uvreda i kritika, sjedio na sastanku gdje su ga namjerno ignorirali, vrtjeli očima ili puhali dok je predstavljao svoj projekt, ne pozdravili ga tri puta za redom na hodniku ili na onu slatku poruku koju je poslao nakon ponoći nikada nije dobio odgovor. Ako mislite da pretjerujemo, da smo možda preosjetljivi ili da napuhujemo članak samo da bismo natjerali nekoga da klikne na ovaj tekst, podsjetit ćemo i na još jednu povijesnu činjenicu.
Mučenje šutnjom
Da, ignoriranje boli i vrijeđa jer na neki uvrnuti način poručuje čovjeku da više nije važan u nekom odnosu. Naime, tretmani šutnjom korišteni su kao metoda mučenja zatvorenika u 19. stoljeću, jer se vjerovalo da će zabrana govora potaknuti zatvorenike na razmišljanje o svojim djelima. Znamo, užasno okrutno i nehumano… No dvjestotinjak godina kasnije, zašto danas sve više ljudi primjenjuje neke blaže inačice ignoriranja, durenja i šutnje?
Naime, prema stručnjacima pasivno-agresivno ponašanje je uobičajeni oblik komunikacije u kojem pojedinci izražavaju svoje negativne osjećaje kao što su ljutnja i bijes na vrlo neizravan, suptilan i neasertivan način, misleći da ih na kraju nitko neće optužiti za neprijateljsko ponašanje. A izgleda da posebno cvate u društvima koja se temelje na suptilnim kodeksima ponašanja.
Skrivena frustracija i bijes
Kako ga prepoznati? Na prvi pogled sve se može činiti nevino jer eto, čovjek je naprosto imao previše posla te nije vidio poruku pa, logično, nije ni odgovorio. Dao je ciničnu primjedbu ili dvoznačni kompliment jer je htio ispasti cool i jako pametan. Ili ja naprosto zaboravio ispuniti neki radni zahtjev jer je, pa spomenuo je to i prošli mjesec na sastanku, na rubu burnouta.
Ma mogu oni sada svoje ponašanje nazvati kako god, no činjenica je da pasivno agresivne osobe izazivaju u nama nelagodu, mučninu, tim više jer nas rade ludima. Čitaj, nesposobnima da odredimo razlog zašto se tako osjećamo. A stvar naravno pogoršava činjenica da je često pasivno-agresivno ponašanje implicitno ili neizravno, teško ga je primijetiti, čak i kada osjećate izravne psihološke posljedice.
Ignoriranje osobe koja vas ignorira?
No, kako s njim izaći na kraj i je li ignoriranje osobe koja vas ignorira najbolje što je znanost smislila? I hoće li razgovor uopće pomoći ako pasivno-agresivne osobe na nekoj razini već znaju što rade i mogu pojačati svoje loše ponašanje kako bi nam se osvetili ako ih upozorimo. Hm, pitanje je na mjestu. Stoga ne čudi da velik broj psihologa naprosto savjetuje da i vi njih pokušate ignorirati i da se udaljite od takvih osoba.
Druga opcija, pogotovo ako se pasivno-agresivno ponašanje događa na poslu, je ta da zatražite premještaj u drugi odjeli. No ako vam je stalo do odnosa, možda biste se mogli upustiti u iskren razgovor i pokušati shvatiti što se događa u glavi osobe koja vas muči takvim ponašanjem. Naime, prema Joshu Cohenu, velik broj pasivno-agresivnih osoba nije opsjednut vlašću i manipulacijom, nego ih muči ozbiljan strah od vlastite agresije i strašnih posljedica koje bi nam mogla donijeti.
Stoga je kada se suočavate s pasivno-agresivnim osobama vrlo važno biti direktan i asertivan. Na primjer, možete reći: “Razumijem da si frustriran/na, ali voljela bih da komuniciraš sa mnom jasno i izravno umjesto korištenja pasivno-agresivnog ponašanja. Ako te nešto muči, voljela bih o tome iskreno porazgovarati.”
Uostalom, tko kaže da i mi sami nismo prema nekome bili pasivno-agresivni. Možemo li itko od nas tvrditi da nikada nismo prikrili kritiku kao kompliment ili “zaboravili” ispuniti zahtjev od osobe prema kojoj osjećamo tajni bijes? “Halo, Houston, imamo li problem?”
