Postoje gradovi, kao što postoje ljudi, događaji, prirodni fenomeni, stvari, koji vam automatski poprave raspoloženje i bace vas u euforiju, čak i ako samo gledate njihove fotografije na internetu. A tek kada ih posjetite! Pa nije čudo što za takvo posebno emotivno stanje ganuća, koje često uključuje i suze i ubrzani rad srca, postoji i službeni naziv – Stendhalov sindrom. U skladu s tim, Venecija je moja najdraža droga. I to od prvog dana kada sam je kao djevojčica s broda ugledala kako blista pred mojim očima, ljeska se na suncu i mijenja iz sekunde u sekundu kao fantastična slika u kaleidoskopu.
Možda upravo zato nisam previše obraćala pažnju na sve moguće komplikacije jer mi je razina sreće nakon pet dana lutanja čudesnim labirintima, Bijenalom, Lidom, Buranom naprosto bila tako high. Što se, naime, dogodilo? Ne samo da su vlasti grada već ujutro zatvorile promet na Velikom kanalu jer se održavala velika regata pa sam jedva uspjela naći način kako se dokopati umjetnog otočića Tronchetto, nego je negdje oko osam uvečer počela padati tako jaka kiša da je svima bilo jasno da će grad odmah brže-bolje izvući posebne mjere koje vrijede za stanje zvano acqua alta (u prijevodu visoka voda).
A dok sam sat vremena prije puta, u malom restoranu podno mosta u četvrti Ferrovia, uživala u lazanjama i topila se u tiramisuu, nisam ni slutila da više neću vidjeti svoj punjač za iPhone, koji je očito od trenutka kada se ne pakira uz smartphone naglo dobio na cijeni, jer su mi ga konobari odlučili maznuti. Srećom, u torbi sam imala QR kod putne karte isprintan na dobrom starom papiru.
Ni zgodnog prolaznika, ni casina…
No tu mojim nevoljama nije kraj. Ne samo da mi se već oko ponoći mobitel ugasio, nego je bus stao na autobusnoj stanici u Ljubljani, a zbog kvara smo morali čekati novi bus za Zagreb od dva do pet ujutro. Pogađate, iako su nas oblaci poštedjeli kiše, sve je u Ljubljani bilo zatvoreno i nije bilo šanse da kupim koji stimulans – zvao se on punjač, tuđi mobitel, besplatna internetska veza, kava, energetski napitak, burek, čokolada, keks (kao u nekom lošem filmu, automat je bio pokvaren), čak ni obližnji casino čija su neonska svjetla tužno migala nije radio.
A zgodnih slučajnih prolaznika, koji bi mi ugodnim razgovorom ili laganim flertom možda podignuli raspoloženje ili odvratili pažnju, ni za lijek. Kako bih prikratila vrijeme, sjela sam na klupicu, digla noge na kofer, izvadila kemijsku olovku i mali notes koji uvijek nosim sa sobom, a za pola sata i kemijska je prestala raditi. Jedino je valjda radio termometar koji je revno bilježio pad temperature – 9 stupnjeva, zatim 7, 6, da bi negdje pred jutro konačno pao na stabilnih 5.
No što je temperatura više padala, a ja sa svakim satom ostajala bez sve više stimulansa, to mi je raspoloženje sve više raslo pa sam se u nekom trenutku i zabrinula za sebe – da nisam možda nakon 24 sata na nogama i previše adrenalina zapala u neki putni delirij?
Uostalom, ako postoji putna groznica koja nam ne da spavati prije puta, ako u pustinji postoji fatamorgana, zašto ne bi postojao i neki postputni sindrom kao što postoji recimo ‘pariški blues’ (razočaranje ako vam se nabrijana romantizirana očekivanja ne ispune)? Tek sam mjesecima kasnije doznala da sam na povratku iz Venecije izvela kratki dopaminski detoks te da na svoju razinu dopamina trebamo tako pomno paziti kao što na razinu vode paze nadzorne službe Venecije. Tako barem tvrdi profesor neurologije Andrew Huberman u svom podcastu #39 koji je posvetio upravo dopaminu.
Pogledaj InstaStory zbog naleta dopamina
Ta znate ga već iz priče (dopamin, ne Andrewa), ako ne već iz ozbiljnih znanstvenih istraživanja. To je ona tzv. čuvena molekula sreće ili neuromodulator koji se istog trena počinje lučiti iz našeg organizma čim na društvenim mrežama dobijete koji lajk (ili još bolje stotinu njih u nekoliko sekundi), nečije ime (i to ono na koje ste posebno slabi) pojavi se ispisano na ekranu kada kliknete da vidite tko vam je sve gledao Insta Story, pojedete kockicu čokolade, udavite se u kantici najfinijeg sladoleda, popijete gutljaj vina, zapalite cigaretu, odete u teretanu, poseksate se, dobijete u ruke diplomu, shvatite da vam je na pamet pala genijalna ideja koja bi vam mogla donijeti tisuće, ako ne milijune ili dobijete potpuno neočekivano na lotu.
Ukratko, bez molekule koja nadzire našu želju, kretanje, zadovoljstvo i motivacije ne da ne bi bilo napretka, nego ne bi bilo ni beba, a kamoli čudesnih izuma. Godinama smo tako mislili da vrijedi pravilo – ‘što više to bolje’ te da što češće stišćemo razne sklopke, kao neki zamorci u eksperimentu koji su prokužili foru, i naš će se dopamin više lučiti, a mi, ne samo da ćemo biti češće super raspoloženi, nego i efikasni i korisni, a kao društvo ćemo i brže napredovati.
Uostalom, zato i postoje striktna znanstvena istraživanja, zar ne? Da nam pomognu i rasvijetle neki fenomen. Pa smo tako, primjerice, doznali da nam čokolada povećava razinu dopamina u krvi za 1,5, seks ga podiže za 2 puta, nikotin za 2,5, kombinaciju cigarete nakon seksa izračunajte sami, a s teretanom pak postoji caka koja kaže… Ako volite određenu vrstu vježbanja, dopamin će vam se povećati za 2 puta, no ako vam je ono mrsko, ostat ćete na nuli. Nepošteno.
Kako hladna voda podiže dopamin za 250%
A što je s kavom kojom se nalijevamo od zore do sumraka? Sorry, ali kava navodno ne povećava razinu feel good osjećaja, iako vam izoštrava um i osjetila. Ona samo pojačava receptore za dopamin zvane D2 i D3.
No zato hladne kupke, već nakon 15 minuta prakticiranja, povećavaju razinu dopamina za 250%!
Da dobro ste pročitali. To možda objašnjava moju navalu sreće na niskim slovenskim temperaturama, ali to ne znači da ćete sami provoditi hladne kupke i skakati na glavu u hladnu istarsku vodu na prvi dan Nove godine bez nadzora i konzultiranja stručnjaka. Pogađate, nije trebalo proći puno vremena kako bismo shvatili da sve te podatke nanizane u tablici možda ne moramo podjednako strastveno voljeti, ali ih zato možemo pametno kombinirati. I još bolje, izvoditi layering, kao što već godina to radimo u modi, pa smo tako počeli odlaziti u teretanu, a prije nego što bi se uhvatili sprava, ulili smo u sebe neki turbo jak energetski napitak, na uši stavili neku glazbenu dizalicu, a pred oči ekran s omiljenim filmom.
Rezultat? Naravno da smo bili hipersretni, nabrijani i tako high. Tim više kada smo otkrili da se dopamin izvrsno slaže s adrenalinom, a zajedno su nešto kao par iz snova koji se ničeg ne boji, nego samo piči naprijed, žestoko i usredotočeno prema cilju. A ako nastavimo tim tempom – konačan uspjeh nam je zagarantiran. Nešto kao ostvarenje svih snova i po mogućnosti trajna blažena sreća koja nas obuzme nakon orgazma. A-ha, malo sutra!
Sorry, ali ono ‘work hard, party harder’ više ne vrijedi!
Problem je samo u tome što bismo nakon svake ‘erekcije’ dopamina i mi istog trena zaspali kao klade, kao što se događa nekim muškarcima nakon seksa zbog lučenja oksitocina. Osim što bismo, kada se probudimo, odjednom shvatili da se nekako loše osjećamo – bezvoljni, umorni, loše raspoloženi. Ako ćemo biti iskreni – da nam je čak puno gore nego prije naleta dopamina. Pa kako je to moguće, pitate se, da odjednom više ne funkcionira ono pravilo – work hard, party harder?
Možda zato što vam nitko dosad nije rekao da je dopamin valuta kojom morate pažljivo raspolagati, da je nema na bacanje i da je puno više od količine u krvi bitniji odnos između njegovih oscilacija, a najvažnija je, prema profesoru Hubermanu – osnovna razina vode i njezino održavanje. Naime, pokušajte zamisliti da ste Venecija te da imate osnovnu razinu te onu visoku razinu (acqua alta) i nisku razinu vode (bocca alta).
Što nam se razina dopamina više podigne u organizmu, to će više pasti.
A što dublje pada, više će joj trebati vremena da se vrati na staro stanje. To je, dakle, caka koja objašnjava sve probleme s ovisnicima i petlju u koju upadaju. S vremenom svaki stimulans počinje sve slabije djelovati, a što češće posežemo za njima, bilo to ugljikohidrati, slatko, energetski napici, društvene mreže, lude vožnje, teretana, seks… (ubacite svoju omiljenu dizalicu), kako bismo povećali svoju razinu sreću ili se barem osjećali normalno, to se dublje ukopavamo i tonemo u depru ili sva ona ‘niska stanja’ zbog kojih se ne osjećamo baš dobro. Uostalom, priznao je da mu se to događa i sam Bruce Springsteen koji nakon svakog koncerta i turneje padne u depru. A kako bi to spriječio, trudi se što zdravije živjeti, spavati te ići u teretanu. Tim više što i genetski ima predispoziciju za mentalne poremećaje.
Vrijeme je za skidanje slojeva ‘hormona sreće’
Pa kako uopće izaći iz te petlje? Ne žele nam valjda znanstvenici reći da je i dopamin neka vrsta kredita koji ćemo morati isplaćivati godinama ili, još gore, ugovor s vragom? Bez panike, molim! Ima lijeka, baš kao što Venecija ima super branu Mojsije, na kojoj su radili i hrvatski stručnjaci, koja regulira razinu voda. Ali to znači da ćete uskoro trebati malo racionalnije raspolagati svojim budžetom dopamina, skidati neke slojeve ili povremeno prakticirati dopaminski detoks.
Ako niste za radikalna skidanja koja izgledaju kao moj povratak iz Venecije, pomaže i to da, primjerice, svaki put prilikom odlaska u teretanu bacite novčić pa ovisno o rezultatu, odreknete se energetskog napitka i slušanja glazbe, predlaže Andrew Huberman. A cijelo to vrijeme pomno vodite računa o tome da ne možete baš svaki dan u tjednu imati ono nevidljivo upozorenje u organizmu koje kaže: ‘Oprez, acqua alta!’ Ok, možda i možete, ali to je već novi scenarij za Martina Scorsesea i nastavak njegova kultnog filma ‘Vuka s Wall Streeta’. Ovaj put pod nazivom ‘Vučica iz Venecije’.
Naslovna fotografija: Unsplash
