Dam se kladiti da nema te zaposlene osobe kojoj uzbuđenje ne raste od same pomisli na vikend. U pravilu, što smo mu bliže, to smo opušteniji, sretniji i bolje raspoloženi, a onda kada napokon stigne, cijela nam polovica tog istog jedva dočekanog vikenda nekako uspije propasti u raspoloženju dobro poznatom kao ‘Sunday blues’.
Scenarij mi je toliko dobro poznat da, kunem se, svake nedjelje imam osjećaj da živim unutar Trumanovog showa. Ja, na kauču, s daljinskim u rukama, unedogled vrtim po Netflixu tražeći kakav sočan naslov, otkrivam nešto pa brže bolje otvaram IMDB ne bih li provjerila ocjenu i recenzije, pa opet uzimam daljinski i vrtim po Netflixu dalje dok u konačnici jednostavno po inerciji ne stisnem ‘Play’ i ne pustim prvu bedastoću na kojoj se zaustavim u trenu kad mi pukne film.
Antistresni zakon, molim!
On za to vrijeme samo sjedi, i šuti, iz minute u minutu vidno bivajući sve nervozniji. Ne zbog mog beskonačnog traganja, već činjenice što je nedjelja, i što ga hvata panika od spoznaje da je sutra ponedjeljak i da će ga, čim sjedne ujutro za računalo, zatrpati lavina mailova. To što je super uspješan u svom poslu i što je i više no uspješno dosad odradio sve ponedjeljke u svom radnom vijeku, čini se, ni najmanje ne pomaže. Kao ni moje kvocanje da se uzaludno stresira jer, kao prvo, ne može po tom pitanju ništa promijeniti, i kao drugo, nije da će ga na mailu dočekati išta što neće znati riješiti i odraditi. Kao ni sve ostale milenijalce i pripadnike generacije Z koji itekako dobro razumiju o čemu govorim.
Naime, istraživanja su pokazala da se 80% zaposlenih osoba nedjeljom suočava s istim emocijama, dok više od 90% milenijalaca gotovo pa ne može zamisliti život bez doze stresa koja kreće kolati njihovim tijelima i prije no što novi radni tjedan uopće počne. A da je riječ o stvarnom problemu, a ne nečemu što smo samo umislili, najbolje pokazuju inicijative mnogih zemalja koje nastoje stati na kraj sve raširenijoj klimi u kojoj se od zaposlenika očekuje da su svojim nadređenima na raspolaganju u svakom trenutku. Njemačka je tako ‘Antistresni zakon’ predlagala još 2014., a Portugal je prije dvije godine izglasao zakon koji šefovima zabranjuje da šalju radnicima tekstualne i elektroničke poruke izvan radnog vremena.
125 mejla dnevno
Upravo su mailovi kao najčešće sredstvo komunikacije glavni izvor problema, a statistike pokazuju da ih prosječni europski radnik s uredskim poslom primi čak 125 dnevno. Osim što nam nervozu stvara osjećaj da će nakon svakog odgovora na mail stići još barem dva nova, problem je i što u komunikaciji mailom izostaju svi oni neverbalni dijelovi koji inače čine ogromnih 93% odaslanih signala. Drugim riječima, ono što je u mailu poslano, dobivamo na neki način izvučeno iz konteksta, bez tona kojim je nešto izrečeno, govora tijela, ekspresija lica, popratne gestikulacije ili kontakta očima, a zbog čega se nerijetko događa da mailove interpretiramo pogrešno ili ih pak doživljavamo u puno negativnijem kontekstu nego što to oni zapravo jesu.
Selidba u Portugal ili odgovaranje bez panike?
Uz istraživanja koja pokazuju da primanje velike količine mailova direktno povećava stres, umanjuje radni elan i vodi do povezivanja poslovnih obaveza s brojnim negativnim emocijama, ne možemo se ne zapitati postoji li išta osim selidbe u Portugal što po ovom pitanju možemo učiniti ne bismo li bili opušteniji, produktivniji i jednostavno – sretniji. A ako je vjerovati stručnjacima, pomoći ipak ima.
Psiholozi vjeruju da je prvi korak suočavanje s problemom odnosno identificiranje istog pa se savjetuje pokušati pronaći odgovor na pitanje što nas točno po pitanju mailova toliko užasava. Također, složni su, poželjno je i da se prije nego što krenemo odgovarati na mailove pokušamo sabrati i uzmemo pauzu za nekoliko dubokih udaha, budući da tehnike dubokog disanja umanjuju tjeskobu i pomažu podići usredotočenost, dok bismo odgovaranje dok smo u stanju panike ili povećanog stresa trebali izbjegavati u širokom luku.
Skica pa predah. Ili još bolje – poziv
Važno je i ne požurivati stvari jer je za važne poruke bitno uzeti dovoljno vremena. Dobra je ideja napraviti skicu maila, a zatim uzeti predah te se nakon nekog vremena vratiti na mail i ponovno ga pročitati te poslati tek ako smo i kada smo zadovoljni sadržajem. Najbolja opcija je pak, kad god je to moguće, zaboraviti na mail i radije o problemu razgovarati putem telefona ili uživo.
Što se pak dostupnosti zaposlenika u svakom trenutku tiče, koliko god nam možda bilo teško ignorirati dolazak mailova ili provjeru pretinca, trebali bismo dati sve od sebe da to svedemo na minimum, barem kada dođe kraj radnog vremena. Odvajanje privatnog maila (i smartphonea) od poslovnog, ostavljanje poslovnog smartphonea u ladici stola preko noći i vikendom te postavljanje poruke o odsutnosti na kraju radnog dana, uz davanje do znanja ljudima da ćete im odgovoriti ujutro, najučinkovitije su metode, a dobra je ideja i određivanje vremena u danu kada ćemo provjeravati mailove i odgovarati na njih. Određivanje termina za ovakve zadatke pomaže poboljšati koncentraciju, ali i, što je puno važnije, sprječava gomilanje stresa.
Zaboravljanje moba u ladici (namjerno) i dobra organizacija mapa
Još jedna zgodna stvar koja pomaže u cijeloj priči je dobra organizacija. Stvaranje podmapa kako bismo lakše pronašli ono što tražimo ili označavanje poruke koje zahtijevaju hitniju reakciju ne samo da pomaže u smanjenju razine tjeskobe, već i povećava radnu produktivnost.
I last but not least, najtoplija preporuka za sve je da zaborave na odugovlačenje. Odgađanje zadataka nije neuobičajeno, no kampanjstvo je najčešće ponašanje nekoga tko se boji neuspjeha. Kada nam se neki zadatak čini pretežak, nepremostiv ili iz bilo kojeg razloga odbojan, skloni smo odugovlačiti s njegovim obavljanjem koliko god je to moguće, pogrešno vjerujući kako izbjegavamo stres i u stvarnosti gomilajući još i veći s kojim ćemo se prije ili kasnije morati suočiti. A budući da niste rođeni da biste odustali, i da nema nazad, samo strgnite taj flaster, čim prije, tim bolje
Naslovna fotografija: Shutterstock
