adulting is hard

ODBIJAJU LI MILENIJALCI ODRASTI: I što danas uopće znači biti odrastao?

Kristina Stakor
14.06.2024.

Pati li cijela jedna generacija od sindroma Petra Pana ili se samo sve urotilo protiv nas?

Društvene mreže prepune su meme-ova čiji leit-motiv glasi otprilike „Adulting is hard“ (ili „bivanje odraslim je teško“). Ta odrasla dob postala je glagol, akcija koju pod svaku cijenu želimo izbjeći. Pa što se dogodilo od trena kad smo maštali „kad narastem bit ću, moći ću, ići ću“ do ovog trenutka kad proklinjemo svaku sekundu koju nismo iskoristili za popodnevni spavanac kad smo imali priliku? I što zapravo znači biti odrasla osoba?

Tko su odrasli

Mogu se pronaći različite definicije odrasle osobe, koje se odnose na puni biološki razvoj ili u pravnom smislu, punoljetna osoba koja se smatra samostalnom i odgovornom. No u nekom svakodnevnom poimanju kad se pitamo što to znači biti odrastao, stvari su puno kompleksnije.

Čak i kad se prisjetimo svoje djetinje perspektive, odrasli su bili ti koji su donosili odluke, posjedovali nekretnine, radili, imali djecu i čitav niz obveza kojih smo kao klinci bili pošteđeni. A da ne spominjemo i starije generacije koje često koriste priliku da krenu sa „ja sam u tvojim godinama…“ No je li odrasla dob samo odrađivanje zadataka, ispunjavanje obveza ili dolazi i s nekim benefitima?

„Kad se toliko govora o odrasloj dobi vrti oko onim životnih točaka koje zahtijevaju novac ili određenu razinu financijske sigurnosti, poput posjedovanja doma i braka, čini se da kažemo da biti odrastao znači akumulirati bogatstvo“, ističe Whizy Kim za Refinery 29.

Foto: Unsplash

Ne smatramo se sasvim odraslima ako nemamo karijeru (dobro plaćenu, naravno) nego samo niz poslova, ako nemamo svoj stan u kojem živimo sami ili s partnerom, ako nemamo djecu i svoj novac ne trošimo na otplatu nekog kredita ili ulaganje, već zadovoljavamo vlastite hirove. Ili samo pokušavamo preživjeti od mjeseca do mjeseca.

No je li za to kriva nekakva fobija od odrastanja koja je „pokosila“ generaciju ili na to ipak utječu i vanjski faktori? Ili je možda ipak vrijeme za redefiniranje cijele priče?

Ekonomija vs. milenijalci

Da, milenijalci zasnivaju obitelji kasnije od prošlih generacija, a to je djelomično zato što se u puno većem postotku odlučuju na produžetak obrazovanja čime odgađaju pronalazak stalnog zaposlenja (ili je to danas izumiruća vrsta) i brak, djecu. A usprkos višoj razini obrazovanja, imaju niže plaće od svojevremeno Boomera.

No kada pogledamo ekonomske uvjete, milenijalci su ta generacija koja je bila primorana podnijeti već nekoliko ekonomskih kriza (da, događale su se i ranije, no studije pokazuju da je u tim slučajevima ekonomski oporavak bio puno brži), zbog kojih je njihov karijerni put bio ne samo usporen, već nekad i zaustavljen, okrenut za 180 i nastavljen u sasvim nepoznatom smjeru.

Gig ekonomija koja zahtijeva da stalno skačemo od jednog projekta do drugog, mijenjamo poslove puno češće od naših prethodnika znači da postoji već mobilnost na tržištu rada, ali u svakodnevnoj praksi znači da se konstantno moramo dokazivati novim ljudima na novim radnim mjestima, što ostavlja manje vremena da se opustimo i fokus stavimo na privatni život. Također može značiti i da nam je kreditni rejting, da prostite, „u banani“.

Foto: Unsplash

Tehnologija vs. milenijalci

Život s tehnologijom ima svoje pluseve i minuse. Kao djeca smo, na igralištu bili zaštićeni blaženim neznanjem i ispunjeni velikim snovima. Danas, mali ekrani u našim rukama donose nam neke sasvim drugačije slike. Ratovi, prirodne kataklizme, klimatske promjene, pucnjave i sve druge vijesti koje nam poručuju da budućnost možda i nije tako blistava, pa je teže odlučiti se na ulaganje u nešto trajnije, bila to karijera, nekretnina ili brak.

A putem aplikacija donosi nam i ideju da imamo puno više izbora, baš kao dijete u trgovini sa slatkišima. Ideju da nema potrebe da se vežemo za jednu osobu kad nas samo jedan klik dijeli od niza avantura, da postoje bolja radna mjesta od onog na kojem smo sada, da ne trebamo štedjeti za stan već da je bolje proputovati svijet (prije nego izgori).

Pa tko je onda kriv što milenijalci kaskaju u razvoju? Ekonomija, politika, ili „decision fatigue“ uslijed toliko opcija? Možda je prisutno od svega pomalo, a možda samo navigiramo najbolje što možemo u cijelom ovom kaosu.

Naslovna fotografija: Unsplash

Pročitaj više

Kolumna: Lea Tomac

Zašto neke osobe reagiraju iznimno burno u situacijama koje su objektivno nevrijedne spomena? Zašto, pak, neke osjećaju sigurnost tek kada kontroliraju svaki aspekt svoga života? Zašto je u nekih prisutan gotovo instinktivan strah od gubitka? Zašto neke vječito prati sjena krivnje, čak i kada nisu učinili apsolutno ništa pogrešno? Zašto nekima, koliko god uspješni bili, nijedno postignuće nije dovoljno dobro? Kako bi odgovorila na navedena i njima slična pitanja, psihologija sve češće postavlja jedno dodatno, vjerojatno najintrigantnije do sada – što ako opisani obrasci nisu posljedica isključivo osobnih iskustava već dio emocionalnoga nasljeđa?

Na prvi pogled priča s fiktivnog irskog otoka izgleda kao bizarni horor. No kako film odmiče, postaje jasno da govori o nečemu vrlo suvremenom – o ghostanju i brutalnoj moći šutnje kada jedan prijatelj jednostavno odluči izbrisati drugoga iz života.

Je li Brookyln Beckham neka vrsta modernog Goethea i kako to da je u zadnjih 10 godina broj pjesama koje govore o tuzi, beznađu i stresu tako naglo porastao, a pozitiva drastično padala?

Kolumna: Lea Tomac

Cijela poanta manosfere, navodno, jest kako osvojiti žene. Zašto onda gotovo opipljiv osjećaj nelagode nastaje čim žena stupi na scenu? Zašto oni najradikalniji među njima otvoreno tvrde da im se žene uopće ne sviđaju? Istražili smo što pokreće manosferu i zašto kombinacija homosocijalnosti i homohisterije stvara neobičan paradoks – muškarce emocionalno usmjerene jedne na druge, ali prisiljene to maskirati agresijom, dominacijom i mizoginijom.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.