„Prstohvat ljubomore može učiniti čuda, dva prstohvata mogu stvoriti kaos“ izjavio je talijanski psihijatar i spisatelj Paolo Crepet, a ja bih se lako složila s njime unatoč tome što većina ljubomoru smatra apsolutno nepoželjnom. Izjaviti da smo ljubomorni djeluje poražavajuće jer istovremeno kao da svijetu otkrivamo vlastite slabosti te obeshrabreno priznajemo kako su drugi u nečemu bolji od nas. U današnjem društvu u kojemu za nesigurnost nema mjesta, a nepokolebljivo samopouzdanje jedna je od najcjenjenijih osobina, osjećati ljubomoru djeluje gotovo sramotno.
No istina je da, unatoč predstavi koju često režiramo za publiku, svatko od nas osjeća nesigurnost barem na jednom životnom polju, a nju nerijetko prati upravo ljubomora. Treba imati na umu da je svaka naša emocija u potpunosti prirodna te je posve normalno da kroz život iskusimo i one manje ugodne. Tuga, sram, bijes, ljutnja… sve one imaju svoju svrhu te nam u datom trenutku poručuju nešto o situaciji u kojoj se nalazimo. Suprotno svima nam urođenoj navici da većinu stvari promatramo kroz crno-bijelu prizmu, ne postoje inherentno dobre ili loše emocije. Postoji samo naša interpretacija istih te ono što odabiremo s njima učiniti.
Zašto demoniziramo ljubomoru?
Ljubomora u tom smislu nije iznimka, no ipak je uspjela završiti na popisu onih krajnje nepoželjnih. Štoviše, u društvima u kojima dominira katolička vjeroispovijest, ljubomora je demonizirana do mjere da je mjesto zaslužila čak i na popisu smrtnih grijeha. Nitko od nas ne žudi za time da vječnost provede u plamenom ognju zato što je malko previše bacio oko na susjedov novi auto, stoga je pametnije ljubomoru ignorirati i zakopati negdje duboko van dohvata svijesti, zar ne?
Pa ako je za vjerovati najvećem psihoanalitičaru svih vremena – Freudu, ne. Neizražene emocije, kaže Freud, nikada ne umiru; one su naprosto žive zakopane u nama i izaći će kasnije u znatno ružnijem obliku. S obzirom na to da ljubomoru i ovako već nazivamo „zelenookim čudovištem“ njezin ružniji oblik nije nam potreban, stoga nije loše upoznati tu omraženu emociju i istražiti može li nam ipak na neki način koristiti.
Zelenooko čudovište pod povećalom
Odlučimo li vlastitom doživljaju ljubomore pristupiti sa znatiželjom umjesto s osudom, ona nam može poslužiti kao fantastičan životni kompas i alat u samorazvoju. Ljubomora može potaknuti introspekciju o vlastitim nesigurnosti i strahovima. Analiza korijena naše ljubomore pomoći će nam u tome da bolje shvatimo zašto se uopće tako osjećamo te postoje li možda određeni pozadinski problemi ili neriješena iskustva kojima se nismo dovoljno posvetili na vrijeme. Uzrok problema možda leži još u djetinjstvu, ukoliko smo se za roditeljsku pažnju učestalo nadmetali s braćom ili sestrama pa sada naučeno preslikavamo u sve naše odrasle odnose.
Ili smo možda imali iskustvo jedne loše veze u kojoj nas je partner prevario te smo skloni sličnu opasnost vidjeti u svakoj idućoj vezi. U ovakvim je situacijama važno shvatiti kako ljubomora koju osjećamo nema objektivno uporište u sadašnjim događanjima, već je ona odraz naše ranije stečene nesigurnosti kojom je potrebno pozabaviti se. Riješimo li inicijalni problem, vrlo bezbolno ćemo riješiti i ljubomoru.
Ljubomora kao pogonsko gorivo
Osim toga, poslušamo li što nam šapuće, ljubomora može poslužiti kao alat uz pomoć kojega uviđamo čemu u životu težimo. Istraživanje provedeno na institutu Tilberg u Nizozemskoj otkrilo je kako određena doza ljubomore služi kao odličan motivator za sve one koji streme ka promjeni određenih aspekata vlastitog života. Ukoliko se učestalo lovimo kako osjećamo ljubomoru pri susretu s onima koji su izgradili zavidnu karijeru, imaju velika primanja, puno putuju ili pak žive skladan obiteljski život, upravo taj neželjeni osjećaj ljubomore ukazuje nam na ono što bismo i sami htjeli iskusiti. Uspijemo li se odmaknuti od popratnog osjećaja srama, ljubomora nam može poslužiti kao pogonsko gorivo te ono što će nam pomoći da ostanemo predani cilju čak i kada naiđemo na poteškoće u njegovoj realizaciji.
Konačno, vjerovali ili ne, blagom ljubomorom možemo unaprijediti vlastite romantične odnose. Odlučimo li se, umjesto pasivne agresije, za otvoren i iskren razgovor, izražavanje osjećaja ljubomore može olakšati komunikaciju i potaknuti dublje razumijevanje između partnera. Zdrave rasprave mogu dovesti do porasta razine povjerenja te prilike za zajednički rad na rješavanju problema što u konačnici vodi k zbližavanju i čvršćoj te stabilnijoj vezi.
S obzirom na to da je ljubomora kompleksna i slojevita emocija, ima tendenciju nakupljati se i rasti s vremenom. Što je snažnije pokušavamo ušutkati i ignorirati, sve je veća šansa da će nam polako, ali sigurno trovati um. Odabirući takav pristup riskiramo da umjesto malene iskre ljubomore završimo s neobuzdanim, otvorenim plamenom. Umjesto toga, nemjerljivo je zdravije adresirati vlastite osjećaje na vrijeme, istražiti ih, a ponekad i podijeliti s drugima te srezati problem u korijenu. Na taj način, ljubomora nam može postati saveznik, a ne prepreka na putu ka sreći.
Naslovna fotografija: Unsplash
